Negdje iza Nove godine, napadom na novinsku redakciju pariškoga satiričkog tjednika ‘Charlie Hebdo’, ISIL-ov je kalifat borbu iz Libije i s Bliskog istoka prebacio na evropsko ozemlje. Prvi koji je filozofski reflektirao taj dotad nezamisliv akt bio je, možda i očekivano, Slavoj Žižek: tek koji dan nakon napada izbacio je sedamdesetak stranica teksta (veliki prored, džepno izdanje zagrebačkog Algoritma) o odnosu vjerskog fundamentalizma i modernosti. Pod naslovom ‘Islam i modernost. Neka bogohulna razmišljanja’, Žižek je u dva poglavlja progovorio o tome što je tu bilo na djelu.
Prvo što autor primjećuje jest da islamski fundamentalizam nije to u pravom smislu riječi. Ili, ‘ono što terorističkim fundamentalistima doista nedostaje jest karakteristika koju je lako uočiti kod svih autentičnih fundamentalista – duboka indiferentnost prema načinu života nevjernika. Za razliku od pravih fundamentalista, terorističke pseudofundamentaliste duboko pogađa, intrigira i fascinira grešan život nevjernika. Moglo bi se zaključiti da se, boreći se protiv grešnoga Drugog, zapravo bore protiv vlastite kušnje.’ Nastavno na to, Žižek razvija tezu da onaj koji ne želi govoriti o manama liberalizma treba šutjeti i o vjerskom fundamentalizmu. A koji je glavni krimen liberalizma i, općenito, zapadne modernosti? Pa taj što je zaboravio vlastite korijene u Francuskoj revoluciji i prosvjetiteljstvu.
Dok ovo pišemo, aktualan je još jedan Žižekov istup, intervju za ‘LA Review of Books’, u kojem razrađuje spomenutu tezu govoreći da su fundamentalizmi u srcu Zapada – ekstremni nacionalizmi od Ukrajine i Velike Britanije, preko Njemačke i Francuske, pa do Mađarske i Hrvatske – zapravo znak nestanka ili odustanka od prosvjetiteljskih vrijednosti. U tom smislu pojava ISIL-a nije ništa drugo nego, istina pervertirana, manifestacija zaborava temeljnih vrijednosti emancipatornog projekta modernizma. Manifestacije toga vidljive su i u Hrvatskoj, a jednu od njih spominje i Žižek, koji hrvatski referendum o braku i obitelji smatra primjerom ‘etičke regresije koja je dio eksplozivnog razvoja globalnoga kapitalizma’.
U drugom poglavlju, pod naslovom ‘Pogled u arhive islama’, Žižek propituje ulogu žene u islamu, vjerojatno najeksplozivnijeg fenomena u, uz kršćanstvo i judaizam, trećoj religiji knjige. Na primjeru dviju žena, Hagare i Hatidže, pokazuje da je žena u islamu svojevrsna sablazan. Žena je u regularnim knjigama i simboličkom poretku islama zatajena, ona je ‘ontološki skandal, njezino javno pokazivanje je uvreda Bogu’. Otud i zahtjev za nošenjem vela. Ona je opasnost, jer je njezin preveliki užitak prijetnja muškarcima. ‘Ona je ona koja vara i laže, provocira muškarce, umeće sebe između njih i Boga, kao uznemirujuća mrlja, koja se stoga mora izbrisati, učiniti nevidljivom, koja se mora kontrolirati.’
Hagara je egipatska sluškinja koja Abrahamu daje prvoga biološkog sina, i razlikuje se od Sare, koja mu rađa drugoga, ali od Boga začetoga Izaka. Hagara je izvan simboličkog poretka islama, ona je prešućena, ne spominje se u svetim knjigama, upravo zbog tog onespokojavajućeg životnog principa, principa vitaliteta koji uznemiruje današnji maskulini islam. Drugi dio problema oko egipatske robinje leži u tome što upravo ona uspijeva komunicirati s Bogom, ona je ta koja posreduje Istinu; to nije dano Sari, ali njoj je ipak, kao duhovnoj ženi, dana prednost, mjesto u Poretku i prvenstvo pred životnom, biološkom Hagarom.
Žižek propituje i ulogu žene u islamu, pa piše: ‘Žena je potisnuti temelj islama, njegovo ne-mišljeno, ono što on nastoji isključiti, izbrisati ili barem kontrolirati, ali ona je ujedno i ono što stalno opsjeda vjeru i što je sam temelj islamskog vitaliteta’
Drugi primjer je Hatidža, žena proroka Muhameda koji doživljava krizu susreta s Bogom: ona mu pomaže da tu krizu prevlada, ukazujući mu na to da nije vidio demona, nego anđela koji mu donosi vijest. Hatidža je ta koja sumnjičavog Muhameda privodi vjeri i svrsi, ona je na svoj način, kao u prvom primjeru Hagara, jamac Istine. Te jake žene, Hagara i Hatidža, ipak nisu dovoljne da se islam feminizira, smatra Žižek, nego se u perverznom obratu – u kojemu bitnu ulogu igra i činjenica da je riječ o vjerojatno najetatiziranijoj religiji koja, kao takva, igra na kartu gole moći – žena svodi na fantazmatsku traumu, na djevicu koja je konačno obećanje ratniku-mučeniku. Žena je, kako kaže autor, ‘potisnuti temelj islama, njegovo ne-mišljeno, ono što on nastoji isključiti, izbrisati ili barem kontrolirati, ali ona je ujedno i ono što stalno opsjeda vjeru i što je sam temelj islamskog vitaliteta’.
Tu autor pravi krug i zaključuje da nemogućnost Zapada da se uvjerljivo odupre vjerskom fundamentalizmu i njegovoj vitalnosti, koja proizlazi iz opisane dinamike, leži upravo u mekoći Posljednjeg čovjeka, Nietzscheovog lika zapadnjaka koji je zapravo, u svojoj permisivnosti, odustao od svojih ideala, pa tako onda i od onih za modernizam utemeljujućih. Žižek kaže: ‘Zapadni je čovjek patetično biće bez velikih strasti ili posvećenosti. Nesposoban je sanjati, umoran je od života, traži samo udobnost i sigurnost i utonuo je u glupa dnevna zadovoljstva.’ S druge strane su oni kojima predanosti ne fali, kao ni fanatizma, vjerske, rasističke i seksističke provenijencije.
Međutim, nije samo islamski vjerski fundamentalizam taj kojem se ničeovski Posljednji čovjek ne uspijeva oduprijeti. Ne uspijeva se on svojom permisivnošću i mekuštvom – kombinacija teletubbiesa i dobro ugojenog čovječanstva iz crtića ‘Wall-E’ – oduprijeti ni nacionalističkim fundamentalizmima u svojim društvima. E pa sad, koji bi to bili današnji heroji, koji bi nadvladali današnji mlitavi liberalni pristup? Ima Žižek odgovor i na to. U spomenutom intervjuu losanđeleskim novinama kaže da je jedan od tih heroja otpora Marek Edelman. Riječ je o vođi otpora u Varšavskom getu, kasnije uglednom liječniku, koji je oduvijek bio protiv uskogrudnoga židovskog nacionalizma; anticionistu i ljevičaru koji se nakon rata u Poljskoj suprotstavio antižidovskoj histeriji 1968., poslavši obitelj u egzil da ne strada, ali sam ostajući u hostilnoj atmosferi. Kasnije, kad je osjetio da treba dati podršku Solidarnosti, to je i učinio, kao što je stao i uz Palestince te opravdavao i podržavao njihovu borbu. Međutim, nije podržavao samoubilačke napade palestinskih militanata, kao ni izraelski državni teror. Eto, za Žižeka je takav čovjek model borca protiv fundamentalizama u našem dvorištu.
