Terorističkim napadom u kojemu je u redakciji satiričkog tjednika ‘Charlie Hebdo’ ubijeno 12 ljudi započela je rijetko viđena ofanziva na slobodu izražavanja. Iako je nakon ubojstva u Parizu održan grandiozan marš solidarnosti na kojemu se, uz milijune običnih građana, izredalo pedesetak vođa iz cijelog svijeta, a još barem toliko njih poslalo izraze posvemašnjeg zgražanja, ono što se počelo događati nakon toga pokazuje da je napad bio uspješan jer su u njemu, uz ljude, najviše stradale građanske slobode.
Odmah nakon toga događaja diljem Europe počele su se uvoditi izvanredne represivne mjere. Pojačano je policijsko i vojno prisustvo na aerodromima i drugim prometnim punktovima, ispred državnih institucija, ambasada, medijskih kuća i vjerskih objekata. Francuski premijer Manuel Valls obećao je više novca za domaće sigurnosno-obavještajne agencije, a u Bruxellesu je održan samit na kojemu su europski čelnici razmatrali osnivanje zajedničkog sustava za prikupljanje i višegodišnje čuvanje podataka o putnicima, istog onog kojega je Europski sud za ljudska prava proglasio nezakonitim jer predstavlja kršenje prava na privatnost. Europski dužnosnici najavili su da će u svojim zemljama kaznenim djelom proglasiti putovanje u inozemstvo s ciljem sudjelovanja u terorističkim napadima, te predložiti da se počiniteljima takvih djela oduzmu dokumenti.
Dva dana nakon što se ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije vratio kući iz Pariza, liberalni bloger Raif Badawi dobio je 50 udaraca bičem jer je diskutirao o ulozi religije u društvu. Kada mu rane zarastu, dobit će još 950 udaraca
Ministarstvo pravosuđa u Francuskoj izdalo je naputak o ubrzanom provođenju postupaka protiv osumnjičenih za terorizam, pa je u posljednja dva tjedna stotinjak ljudi završilo na optuženičkoj klupi ili je već kažnjeno drakonskim kaznama. U većini ovih slučajeva počinitelji su na ulici, ponekad i pod utjecajem alkohola, uzvikivali da su karikaturisti zaslužili da budu ubijeni i za to dobili kazne od šest ili više mjeseci zatvora. Mnoge europske zemlje, pa tako i Francuska, već imaju robusne antiterorističke zakone i kazne, pa se tamo širenje terorističke propagande usmeno kažnjava s do pet godina zatvora i globom od 90.000 eura, a na internetu sa sedam godina zatvora i 120.000 eura. Neki su tamošnji političari predložili da Francuska donese zakon po uzoru na američki Patriotski zakon, no drugi su se tome usprotivili, proglasivši takvu vrstu represije kontraproduktivnom, tim više što je u lanjskom istraživanju provedenom u europskim zemljama 82 posto Francuza reklo da im je nadzor koji SAD vrši nad vlastitim građanima neprihvatljiv.
U raspravama koje se posljednjih dana vode o slobodi izražavanja i njezinim ograničenjima Francuskoj se često spočitavaju licemjerje i dvostruka pravila. Pritom se najčešće spominje slučaj antisemitskog komičara kamerunskog porijekla Dieudonnéa M’Bale M’Bale, koji već godinama s tamošnjim vlastima igra igru mačke i miša testirajući granice slobode govora. Istoga dana kada su ubijeni karikaturisti M’Bala je na Facebooku napisao da je on ‘Charlie Coulibaly’, referirajući se na Amedyja Coulibalyja koji je odgovoran za ubojstvo petero ljudi u košer dućanu. Protiv njega je otvorena istraga zbog širenja govora mržnje, a već je osam puta osuđivan zbog antisemitizma. Lani mu je zabranjena komedija zbog negiranja holokausta, jednom je rekao da je šteta što jedan židovski novinar nije završio u plinskoj komori, a popularizirao je i oblik salutiranja koji podsjeća na nacistički.
Iako je M’Bala otvoreni antisemit, a francuski zakon prilično jasno razlikuje vrijeđanje ljudi, koje je kažnjivo zakonom, od vrijeđanja ideja i koncepata, koje nije, francuskim vlastima u okolnostima nakon atentata sve je teže pomiriti principe slobode izražavanja i vrijednosti sekularizma i potrebu da se od govora mržnje naročito zaštiti tamošnja židovska manjina, inače s pola milijuna ljudi najveća u Europi i treća najveća u svijetu.
Francuska je 2010. godine zabranila nošenje burke u javnim institucijama, što je u nekim muslimanskim krugovima proglašeno kršenjem slobode vjeroispovijesti i izražavanja, no Vlada tvrdi da je takva zabrana u skladu s laičkim karakterom države. Francuska je prošlog ljeta bila i jedina zapadna država koja je u vrijeme oružanog sukoba između Izraela i Gaze zabranila demonstracije podrške Palestincima. Bila je to reakcija na prethodno nasilje koje se dogodilo ispred jedne pariške sinagoge, ali i na višegodišnje kritike izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da je Francuska antisemitska država. No među stanovnicima pariških predgrađa s velikim muslimanskim populacijama ta je zabrana, koja je kasnije ukinuta, doživljena kao oblik diskriminacije.
Prethodni izraelski premijer Ariel Sharon već je 2004. godine francuske Židove pozvao da emigriraju u Izrael, pa mu je tadašnji kolega Jacques Chirac poručio da nije dobrodošao. Kada je jedan francuski musliman 2012. u Toulouseu ubio troje židovske djece i rabina, Netanyahu je to iskoristio da još jednom Francusku optuži za antisemitizam, pa su ministri vanjskih i unutarnjih poslova u ‘New York Timesu’ objavili tekst pod naslovom ‘Francuska nije antisemitska zemlja’. Francuski je parlament u međuvremenu izglasao podršku državnosti Palestine i podržao rezoluciju UN-a u kojoj se traži prekid izraelske okupacije palestinskih područja do 2017. godine. Netanyahu je zato i ovog puta napravio cirkus pojavivši se nepozvan na pariškim demonstracijama, gdje se progurao u prvi red među ostale političare i mahao okupljenim građanima. Ponovno je tamošnje Židove pozvao da se presele u svoju ‘jedinu domovinu’, te u Izraelu upriličio pokop ubijenih u košer dućanu na kojemu se, uz njega i predsjednika, pojavilo i nekoliko tisuća Izraelaca koji ubijene nikada u životu nisu vidjeli. Parlamentarni izbori u Izraelu dogodit će se, inače, za manje od dva mjeseca, pa su se na pariškim demonstracijama nacrtala čak trojica tamošnjih zagriženih desničara, dok je kandidat opozicije Isaac Herzog ostao kod kuće.
Dok se Francuska batrga s frontalnim napadima svih mogućih fundamentalista, uključujući i tamošnju iznimno jaku rasističku desnicu, diljem svijeta zagovornici zabrane blasfemije zbijaju redove i nastavljaju posao koji su započeli ubojice francuskih karikaturista, odašiljući konstantno poruku da sloboda govora mora imati granice, i to onakve kakve će baš oni iscrtati.
Agencija Pew Research provela je 2011. godine istraživanje koje je pokazalo da gotovo polovica država svijeta ima zakone ili politike koji kažnjavaju blasfemiju, vjersko otpadništvo i difamaciju
Kada su ubijeni karikaturisti ‘Charlie Hebdoa’, iz danskog lista ‘Jyllands Posten’, koji je islamskim fundamentalistima neprihvatljive karikature objavio 2005. pa otad prima prijetnje smrću, poručili su da neće prenijeti karikature ‘Charlie Hebdoa’ jer ne žele ugroziti živote svojih zaposlenika, iako su svjesni da time ‘uzmiču pred nasiljem i zastrašivanjem’. Urednik u londonskom tjedniku ‘Jewish Chronicle’ izjavio je nešto slično: ‘Uozbiljite se ljudi, židovske novine poput naših bile bi u prvom redu islamista za ubojstvo.’ Britanski ‘Daily Telegraph’, američki ‘New York Daily News’, agencija Associated Press i televizije CNN i Al Jazeera karikature su prikazivali zamagljene, a francuski pisac Michel Houellebecq odgodio je promociju knjige u kojoj budućeg predsjednika zamišlja kao muslimana, pa iz Pariza pobjegao na selo.
Kada je ‘Charlie Hebdo’ prošlog tjedna izašao s novim brojem, prijetnje je dobio belgijski list ‘Le Soir’, a njemački ‘Hamburger Morgenpost’ zapaljivu napravu u redakciju. Turska policija izvršila je raciju kamiona za distribuciju dnevnog lista ‘Cumhuriyet’, da provjeri jesu li možda i oni objavili karikature proroka Muhameda. U tamošnji satirični magazin ‘Leman’ stigle su prijetnje smrću, a uz sve vjerske autoritete u zemlji protiv objavljivanja se oglasio i premijer Ahmet Davutoğlu, isti onaj u zapadnim krugovima omiljeni diplomat koji je na pariškim demonstracijama predstavljao svoju zemlju, inače svjetskog rekordera po broju zatočenih novinara.
‘Liberalni’ papa prvo osuđuje ubojstva, a onda s Filipina poručuje da ‘provokatori’ koji se rugaju religiji ‘moraju očekivati da im se uzvrati’. ‘New York Times’ ne objavljuje novu naslovnicu ‘Charlie Hebdoa’ jer ni inače to ne radi kada su u pitanju ‘materijali koji namjerno vrijeđaju vjerske osjećaje’. No ‘Washington Post’ ih objavljuje jer karikature za njih nisu ‘namjerno i nepotrebno uvredljive’. Jim Clancy, CNN-ov voditelj sa 34-godišnjim iskustvom, dobiva pak otkaz jer je na Twitteru napisao da je za ubojstvo karikaturista ‘dijelom odgovorna izraelska politika’. U Rusiji državna agencija za medije izdaje naputak protiv objavljivanja, no u čečenskom Groznom svejedno deseci tisuća ljudi prijete da oni to neće tolerirati. Na istoku još veći mrak. U Iranu, Jordanu, Kataru, Jeruzalemu i Egiptu muslimanski kler škrguće zubima, u Nigeru deset mrtvih i 45 zapaljenih crkava, u Pakistanu, Maliju i Alžiru deseci ranjenih, sve zbog crteža muškarca s turbanom na glavi i suzama u očima. Još jučer dužnosnici nekih od tih zemalja na pariškom Trgu republike tronuto su koračali u ime slobode govora, dok su u njihovim zatvorima trunuli novinari. Bio je na tom Trgu i ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije Nizar bin Obaid Madani. Dva dana nakon što se vratio kući na jednom drugom trgu, onome u saudijskoj Džedi, liberalni bloger Raif Badawi dobio je 50 udaraca bičem jer je diskutirao o ulozi religije u društvu. Kada mu rane zarastu, dobit će još 950 udaraca.
Agencija Pew Research provela je 2011. godine istraživanje koje je pokazalo da gotovo polovica država svijeta ima zakone ili politike koji kažnjavaju blasfemiju, vjersko otpadništvo i difamaciju. Čak osam članica Europske unije na papiru zabranjuje bogohuljenje, među njima i Danska, Irska, Nizozemska i Njemačka, a 36 od 45 europskih zemalja ima zakone kojima se zabranjuje govor mržnje usmjeren protiv pojedinca. U muslimanskim je zemljama obrnuto, pa većina njih kažnjava difamaciju religije, ali ne i govor mržnje.
Budući da u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda čine impozantnu skupinu, muslimanske zemlje koje kažnjavaju bogohuljenje više su puta pokušale ishoditi međunarodnu zabranu takvog govora, posljednji put 2012. godine, kada je taj prijedlog Arapske lige podržala Organizacija islamske konferencije koja okuplja 57 država. No kako međunarodna ljudska prava takvu zabranu ne dozvoljavaju, zasad su se predlagatelji morali zadovoljiti tek neobavezujućim rezolucijama. Ipak, nema sumnje da će atmosferu straha i nasilja pokušati iskoristiti da još jednom pokušaju. Budući da se redom radi o autoritarnim režimima, taj pokušaj neće imati nikakve veze s dostojanstvom i osjećajima građana, već s nastojanjem da se zabrana blasfemije zloupotrijebi za učvršćivanje vlasti nad tim istim građanima i koristi kao alat za suzbijanje manjinskih prava i obračun s neistomišljenicima.
