Možda ne bih smio preskočiti početak teksta ‘Polirasizam’ u kojem mi Viktor Ivančić spočitava nedostatak ‘boljih manira’ koji je iščitao u mojoj recenzije knjige Salmana Rushdieja ‘Joseph Anton: jedno sjećanje’. Nekoliko mojih usputnih napomena o fenomenu ‘Charlieja Hebdoa’ navelo je Ivančića da me pozove ‘na suzdržavanje od prodika nakon obavljenog masakra’, a ako već moram i dalje pisati o istoj temi, onda nek’ ‘potrošeno olovo ne izuzimam iz analize’. Nemam ništa protiv da se prije bilo kakve rasprave prisjetimo krvavog koljačkog pohoda braće Kouachi i nevinih žrtava: Georges Wolinski je bio i moj omiljeni karikaturist i iskreno žalim za žrtvama masakra, a polemike, nesporazumi i nesnošljivosti, kakvi god bili, ne smiju se rješavati bombama i ljudskim glavama.
Ivančić, doduše, misli da ja možda nisam relevantan sugovornik o ovoj temi jer ‘sluti da nisam redovno pratio Charlie Hebdo’, no neke sitnice iz Ivančićevog teksta me toliko kopkaju da ću svejedno nastaviti prepisku. Ivančić recimo tvrdi kako je ‘Charlie Hebdo’ podjednako strasno napadao i islam i kršćanstvo i judaizam, potonje čak ‘s mnogo više dokaznog materijala’, dok Tariq Ali u tekstu ‘Short Cuts’ (‘London Review of Books’, 22. siječnja 2015.) tvrdi kako je ‘Charlie Hebdo’ povremeno napadao kršćanstvo i tek bi se rijetko kad okrznuo o judaizam. Između zaključaka Tariqa Alija i Viktora Ivančića postoji stanovita, ali važna razlika: je li islam bio glavna meta ‘Charlieja Hebdoa’ ili nije? Jesu li napadi na kršćanstvo i judaizam bili samo alibi za napad na islam? Koliko su te finese bitne vidjet ćemo kad Ivančić dalje u tekstu konstatira da je usmjeravanje ‘Charlieja Hebdoa’ ‘protiv Arapa i muslimana općenito krivotvorenje suštine Charlie Hebdoa’ da bi ga se na taj način ‘moglo prikazati nekom verzijom Der Stürmera’.
Jednom ćemo možda dokučiti zašto je ‘Hebdo’, časopis s onakvom reputacijom, spao na to da se ruga muslimanima. Možda zato što su tako laka i vidljiva meta? Ili zato što ne prihvaćaju sekularna pravila, jer se ne mogu suživjeti s vrijednostima slobodnog društva?
Ivančića je toliko uznemirila Badiouova konstatacija – koju sam u tekstu o Rushdieju samo citirao – da su autori ‘Charlieja Hebdoa’ kulturni rasisti, da je pomislio, ukoliko je to stvarno istina, da tako u času može nestati razlika između njegovih poetičkih uzora i omrznutih nacističkih antisemitskih novina. Dalje u tekstu Ivančić piše i o fenomenima koje nisam ni spomenuo: nisam se uopće bavio ‘diskreditiranjem prava blasfemije’, niti sam pozivao na ‘delikatniji odnos prema vjerskim tabuima’. Zapravo, kao običan ateist, posve sam ravnodušan prema tome denuncira li ‘Charlie Hebdo’ islam ili ne. Niti me uzrujava kad primjerice karikaturist na naslovnici ‘Charlieja Hebdoa’ zabije žutu zvijezdu u anus golog naguženog Poslanika u molitvi, premda lako mogu zamisliti dimenzije bijesa koju takva karikatura može izazvati.
Ipak, postoji sitnica koja me smeta a koju je, barem na hrvatskom, srpskom i sličnim jezicima, konstatirao tek Aleksej Kišjuhas u tekstu ‘U odbranu bogohuljenja’ objavljenom u beogradskom ‘Danasu’ (23. siječnja 2015.). ‘Naime’, veli Kišjuhas, ‘jeste činjenica da su karikaturisti Šarlija u svojim karikaturama (svesno ili ne) udarili na slabije i potčinjene i diskriminisane u svom društvu što možda i nije najlepša stvar na svetu. Ali je činjenica da moraju imati sve pravo ovoga sveta i (na) to.’ Nije, po mom mišljenju, samo stvar u tome što ‘nije baš lepo’ maltretirati podčinjene i diskriminirane, nego bi valjalo dokučiti koji bi to bili (umjetnički?) motivi za tako nešto. I zašto bi, uostalom, da malo zaoštrimo raspravu, ‘Charlie’ ili bilo tko drugi imao ‘sva prava ovoga sveta’ da gnjavi podčinjene i diskriminirane, svejedno bili oni muslimani ili ne? Iako je zanimljivo da su baš muslimani, a ne recimo Jehovini svjedoci. Tariq Ali recimo tvrdi da na Zapadu postoje dvostruki kriteriji: da je Michel Houellebecq – to je, da ne bude zabune, Alijeva teza, a ne moja – sve ono što je rekao o islamu, rekao o judaizmu ili kršćanstvu, bio bi uhapšen prije kraja rečenice. Rushdieja, što god napisao, nitko ne bi mogao optužiti za kulturni rasizam ili napad na diskriminirane: napad na ‘Sotonske stihove’, odnosno svođenje čitavog romana na puku uvredu, bio je i napad na čitateljsko i teško izboreno pravo na tumačenje teksta neovisno o spisateljskim nakanama, i za to se uvijek isplati zalagati.
Možda je naša naivna predodžba kako bi satira trebala junački napadati jače od sebe i da bi na meti trebala držati vlastodršce, bezobzirne kapitaliste i korumpirane političare, no možda danas publika ne vidi ništa bijedno i nečasno u ruganju slabijem i progonjenom ako se to uklapa u ‘demokratske standarde’ i ‘vrijednosti slobodnog društva’, samo što nikoga ne bi trebalo čuditi kad takva vrsta zabave završi u krvavim kupkama. No da podsjetimo na raspravu koju je otvorio Ivančić na početku teksta: smijemo li uopće raspravljati o tome zašto se netko okomio na Poslanika, ni krivog ni dužnog, i obične ljude, vjernike, koji su žrtve sveprisutne islamofobije, ako je čitava priča završila pokoljem? Opravdavamo li tako čak i nehotice zločin?
Ne znam je li moguće i dozvoljeno postavljati ova pitanja i treba li nas spriječiti dok pokušavamo shvatiti što se dogodilo, no ako Badiou ili ja potežemo priču o kulturnom rasizmu, naš cilj sigurno nije prljanje žrtava. Možemo li uzeti u obzir i težinu ispaljenog olova? I još shvatiti što se zapravo dogodilo? Možda možemo, ali molim da se zapamti da se Ivančić, a ne ja, sjetio ‘Der Stürmera’.
Jednom ćemo možda dokučiti zašto je ‘Charlie Hebdo’, dakle časopis s onakvom reputacijom, spao na to da se ruga muslimanima. Možda zato što su oni tako laka i vidljiva meta? Ili možda zato što su tako drukčiji, nepredvidljivi i bolećivo ovisni o Poslaniku? Ili zato što nisu u stanju prihvatiti demokratske standarde, jer ne prihvaćaju sekularna pravila, jer se ne mogu suživjeti s vrijednostima slobodnog društva? Zašto se malko ne opuste, ne relaksiraju, i shvate da sve to nije tako važno, uključujući te karikature, da je to samo zgodna tržišna šala i vic?
Ali što ako je slučaj ‘Hebdoa’ samo znak današnjeg novog suštinskog neprihvaćanja Drugog, drukčijeg, nekog kojeg Zapad nikako ne može odgojiti, pripitomiti i podučiti svojim vrijednostima? Možda je u suštini propast projekta ‘podobnog modernog muslimana’, koji neće hajati za Palestinu i koji će biti sposoban ležerno konzumirati ilustracije i karikature, što bi možda bio neprijeporan dokaz lojalnosti domovinskim vrijednostima Zapada. Straši, međutim, to što su braća Kouachi u svojoj narkomanskoj fazi tako sličila zamišljenom podobnom modelu.
Tariq Ali ovaj fenomen naziva ‘sekularnim fundamentalizmom’. Istina je da novi sukob fundamentalizama odavno traje: antiimigrantski program lajtmotiv je šarolike desnice, protuislamski prosvjedi sve su masovniji, Benjamin Netanyahu sigurno nije slučajno stao na čelo kolone, 14 posto francuskih Židova je spremno glasati za Marine Le Pen itd. Vrijedi razmisliti kako se u toj kaši našao veliki lijevi časopis.
Tragično je i da su karikaturiste pobili islamistički otpadnici i da uloga ‘Charlieja Hebdoa’ vjerojatno neće s vremenom izblijedjeti. Žuta zvijezda u Poslanikovom anusu blistav je ratnohuškački materijal za regrutaciju brigada nove i nove braće Kouachi. Na simboličkoj, ali i stvarnoj razini napad na ‘Charlie Hebdo’ tek je počeo.
