Na međuizborima za američki Kongres koji su se dogodili u studenom prošle godine u to je tijelo izabran rekordan broj pripadnika etničkih i rasnih manjina, naročito žena, mahom iz redova progresivnog krila Demokratske stranke. Ta je činjenica u liberalnim medijima s ponosom pozdravljena kao pokazatelj vitalnosti američke demokracije, da bi samo dva mjeseca nakon što su stupile na dužnost jedna od tih mladih žena postala predmetom rijetko viđenog lova na vještice.
Ilhan Omar bila je prisiljena ispričati se čim je stupila na dužnost zbog tvita starog šest godina u kojem je napisala da je Izrael ‘hipnotizirao svijet’
U Kongres su, naime, po prvi put u povijesti ušle i dvije praktične muslimanke, Rashida Tlaib, čiji su roditelji Palestinci, i Ilhan Omar, rođena Somalka koja je u SAD došla s 12 godina kao izbjeglica. Omar je u Kongres ušla kao predstavnica Minnesote, a zatim postala članica Odbora za vanjsku politiku. U samo dva mjeseca mnogima se uspjela zamjeriti, uključujući i Elliotta Abramsa, specijalnog izaslanika predsjednika Donalda Trumpa za Venezuelu, kojega je podvrgnula neugodnom ispitivanju o njegovom zataškavanju masovnih ubojstava civila u državnim udarima po Srednjoj Americi.
Sredinom veljače protiv Omar je pokrenuta kampanja nakon što se usudila dirnuti u najveću dogmu američke vanjske politike – politiku prema Izraelu – pitanje kojim se kao muslimanka i crnkinja, pa još i s hidžabom, očigledno, ne bi smjela baviti. ‘Kontroverze’ s Ilhan Omar započele su već u siječnju, čim je stupila na dužnost, kada je bila prisiljena ispričati se zbog jednog tvita starog šest godina u kojem je napisala da je Izrael ‘hipnotizirao svijet’. Zatim je također u siječnju, ponovno na Twitteru, citirala naslov pjesme američkog repera Puffa Daddyja ‘It’s all about the Benjamins, baby’, referirajući se na proizraelsku lobističku organizaciju AIPAC i njezin utjecaj na donošenje politika u Americi, pri čemu se izraz ‘Benjamins’ odnosi na novčanice od sto dolara. Optužbe za antisemitizam nakon ove izjave eskalirale su do te mjere da ih ni ponovna isprika nije uspjela zatomiti, unatoč tome što je zastupnica izgovorila prilično notornu stvar, naime da je AIPAC jedna od najmoćnijih lobističkih organizacija u Americi, o čemu su doslovno napisane knjige.
Početkom ožujka Omar je, zajedno s Rashidom Tlaib, bila pozvana na razgovor u jednu washingtonsku knjižaru, gdje je pokušala objasniti svoje izjave, no umjesto toga bujica optužbi za antisemitizam eskalirala je toliko da je njezina vlastita stranka na brzinu sklepala tekst rezolucije kojom se osuđuje antisemitizam, a koji je u potpunosti bio skrojen kao odgovor na njezine izjave. Mediji su iz njezinog govora kao naročito spornu izdvojili rečenicu da ‘neki ljudi’ u Americi pokazuju ‘lojalnost prema drugoj zemlji’. Ovo je protumačeno kao da je Omar Židove optužila za nelojalnost Americi, pri čemu se optužba za ‘lojalnost drugoj državi’ spominje kao ‘jedan od najdugovječnijih antisemitskih tropa’ u Americi, pa stoga njegova upotreba nedvojbeno ukazuje na antisemitizam. Iz Kongresa su službeno poručili da je to tijelo ‘uvijek snažno podržavalo Izrael jer smatra da je ta podrška temeljena na zajedničkim vrijednostima i strateškim interesima’, a republikanci su vršenjem pritiska na vrh Demokratske stranke pokušali ishoditi izbacivanje Omar iz kongresnih odbora.
Na nju je nasrnuo i dio veterana njezine vlastite stranke, uključujući i Eliota Engela, predsjednika Odbora za vanjsku politiku čija je ona članica. Osim što su tražili da se još jednom ispriča, ti su zastupnici samo nekoliko dana kasnije proizveli tekst rezolucije kojom se osuđuje antisemitizam i koju su umalo poslali na glasanje da progresivno krilo stranke nije isforsiralo više vremena kako bi proučilo situaciju i rezoluciju koja je iz nje proizašla. Osim lijevog krila Demokratske stranke, Ilhan Omar javno su podržale i brojne progresivne organizacije i aktivisti afroameričke, muslimanske, ali i židovske provenijencije, stvorivši zajedno dovoljno jak pritisak da se na koncu izradio novi nacrt rezolucije u koji su ubačeni i drugi oblici šovinizma, pa tako i islamofobija, čija je osuda tako po prvi put ušla u neki službeni dokument američkog Kongresa. Rezolucija je krajem prošlog tjedna izglasana premoćnom većinom, no time ni približno u bocu nije vraćen duh koji ukazuje na dubinski razdor unutar Demokratske stranke, nastao nakon dolaska progresivnih mladih snaga, niti onaj koji se odnosi na verbalni delikt kritiziranja izraelske politike i okupacije palestinskih područja.
Isforsirana predimenzioniranost reakcije vidi se čim se malo pozornije posluša ono što je Omar rekla. Iz toga je potpuno jasno da ona, govoreći o ‘lojalnosti drugoj zemlji’, nijednom riječju nije spomenula Židove, već isključivo proizraelske lobiste i političare koje oni podržavaju, još konkretnije organizaciju AIPAC, čiji primatelji, uzgred rečeno, najčešće ni nisu Židovi. Štoviše, na stranici organizacije Center for Responsive Politics, koja se bavi praćenjem lobističkih donacija, može se pronaći popis od 20 kongresnih zastupnika koji su za svoje kampanje primili najviše ‘proizraelskog novca’, pri čemu nijedan od petorice primatelja najvećih donacija nije Židov. Eliot Engel, Omarin šef u Odboru za vanjsku politiku, isti onaj koji je protiv nje predvodio represivnu reakciju demokratskog establišmenta, nalazi se, pak, na 16. mjestu ovog popisa jer je od proizraelskih organizacija prošle godine primio 150.094 dolara.
Kada se ovome pridoda i činjenica da su jedna od najjačih cionističkih skupina u američkom društvu kršćani evangelici, čija se podrška temelji na uvjerenju da će se u Izraelu nakon apokalipse dogoditi ponovni Kristov dolazak, urušava se cijela antisemitska konstrukcija izgrađena protiv Ilhan Omar. Time se također oslobađa prostor za njezin pokušaj ulaska u srž problema, onog čija je teza da koruptivna sprega političara i lobista u Americi guši demokraciju, a izvan nje, konkretno u Palestini, služi kao temelj za kontinuirani imunitet izraelske vlade od progona za zločine nad civilnim stanovništvom tih područja.
Time se također pokazuje da američki politički establišment, kojim dominiraju bijeli muškarci kršćanske vjeroispovijesti, njeguje dvostruki standard prema kojem muslimanki nije dozvoljeno da kritizira izraelsku politiku. Riječima same Omar u istoj prilici: ‘Želim pitati zašto je u redu da govorim o utjecaju NRA (Nacionalna asocijacija za oružje, op.a.), industrije fosilnih goriva i farmaceutske industrije, ali ne i o moćnoj lobističkoj skupini koja utječe na politiku (…) Kao da svaki put kada (Rashida i ja) kažemo nešto što bi trebalo imati veze s vanjskom politikom, našim nastojanjima da se prestane s opresijom, s oslobađanjem svih ljudskih bića i njihovoj želji za dostojanstvom, završimo s nekom etiketom i to bude kraj diskusije jer se ne uspije doći do šire debate o tome što se događa s Palestinom.’
Omar je na kraju rekla i da ona i njezina kolegica znaju kako izgledaju mržnja i strah, pa ispričala kako je se na televiziji kontinuirano naziva ‘prijetnjom Americi’, kako je nepoznati ljudi traže u domu i u uredu, a na zidovima benzinskih stanica poziva se na njezino ubojstvo.
Na zabavi Republikanske stranke održanoj početkom ožujka u Zapadnoj Virginiji, na zgradi državne vlade izvješen je plakat na kojemu je na sliku plamtećeg World Trade Centra u New Yorku dodana njezina fotografija, s porukom da je ona ‘dokaz koji su političari zaboravili’. Bila je to samo jedna od mnogobrojnih prilika u kojoj se Ilhan Omar otvoreno povezivalo s islamističkim terorizmom, a jedan od mučnijih napada bio je onaj u režiji skupine konzervativnih aktivista koji su joj tjednima kopali po privatnom životu i optužili je da se udala za vlastitog brata kako bi on na prevaru dobio američko državljanstvo. Osim što su detaljno opisali interijere njezine kuće i ureda, aktivisti su Omar konstantno optuživali za antisemitizam i ‘zalaganje za šerijat’ te insinuirali da propagira ukidanje Ministarstva domovinske sigurnosti kako bi olakšala terorističke napade.
Istupi Ilhan Omar oko Palestine nisu bili ničim izazvani, već se ona referirala na svježi izvještaj UN-ove komisije koja je istraživala događaje povezane s palestinskim protestima koji traju od ožujka prošle godine. Komisija je proučila gotovo svih 6000 slučajeva gađanja palestinskih civila vatrenim oružjem, uključujući i 189 smrtnih slučajeva te zaključila da su izraelski vojnici ‘namjerno ciljali djecu, invalide i novinare’. U tom izvještaju vjerojatno treba tražiti i dio uzroka reakcije na istupe Ilhan Omar, kao i odgovor na pitanje zašto se Kongres tek nakon njezinih izjava sjetio donijeti rezoluciju protiv antisemitizma, a ne, primjerice, prošle godine, kada je u napadu na sinagogu u Pittsburgu ubijeno 11 ljudi. Taj događaj, u kojem je počinitelj masovnog ubojstva bio deklarirani bijeli supremacist, proglašen je ‘najsmrtonosnijim napadom protiv židovskog naroda u povijesti SAD-a’. Unatoč tome, on nije imao nikakve posljedice u vidu angažmana kongresnih zastupnika, jednako kao ni višestruki antisemitski ispadi Donalda Trumpa u kojima je eksplicitno optuživao ljude poput Georgea Sorosa i bankara Lloyda Blanfeina da ‘financiraju izbjegličku karavanu’ iz Srednje Amerike i ‘novcem kontroliraju svoje političare’.
Ipak, kontroverze koje je proizvela Ilhan Omar pokazale su da u Americi pušu novi vjetrovi kada je u pitanju govorenje o izraelskoj okupaciji palestinskih područja i da sve više židovskih organizacija odbija sudjelovati u ciničnoj zloupotrebi rasta antisemitizma za političke svrhe onih na vlasti. Omar su tako podržale organizacije kao što su IfNotNow, Jewish Voice for Peace, Jews for Racial and Economic Justice (JREJ) i Jews of Color, čiji su se predstavnici oglašavali tih dana nizom javnih istupa i peticija u kojima se ukazivalo na licemjerje hajke koja se protiv nje vodi i pozivalo na zajedništvo s pripadnicima ostalih manjina u Americi.
Na portalu Slate Rebecca Pierce iz organizacije Jews of Color tako je upozorila da je antisemitizam fenomen koji postoji puno duže od same izraelske države, pa je i njegova ‘definicija koja je potpuno zaogrnuta u govor o modernoj nacionalnoj državi zapravo medvjeđa usluga i povijesti antisemitizma i načinu na koji on funkcionira’ u Americi. Lee Ferguson iz JREJ-a rekao je da se ovime otvorio ‘ogroman prostor za bijele Židove da uvide zajedničke interese i potencijalnu solidarnost s nebijelcima, jer bijeli supremacizam dolazi po svih nas’, dok je Imogen Page iz organizacije IfNotNow poručila kako je dosta ‘iskorištavanja traume Židova za širenje razdora između njih i svih ostalih koji se marginaliziraju i ugrožavaju’.
