Očekivano, nakon trostrukoga bombaškog napada ISIL-ove ćelije na briselskom aerodromu i u metrou, u svjetskoj su javnosti manje-više unisono ponovljena dva glavna propusta zapadne politike. Jedan se tiče neuspjeha integracijskih politika kad je riječ o imigrantskom stanovništvu, a drugi na neuspjeh tzv. rata protiv terorizma, posebno na području Bliskog istoka i zemalja sjeverne Afrike. Skupni odgovor Zapada na oba ta neuspjeha je da nam u bliskoj budućnosti treba još više rata protiv terorizma i da imigracijske politike moraju biti još restriktivnije. Tako kandidat u republikanskoj trci za američkog predsjednika Donald Trump nakon napada u Bruxellesu kaže da useljenička dozvola treba postati privilegijem, a ne pravom: ‘Nitko nema pravo biti u Americi, osim onih koji su se ovdje rodili.’
Da je politika demokratskoga kulturnog pluralizma ako ne baš posve propala, onda u ozbiljnim problemima, misli danas većina javnosti. Sve je manje kulturne tolerancije prema migrantskim zajednicama, a sve više rasnog neprijateljstva, posebno prema muslimanima u Zapadnoj Evropi i Americi. Integracijske neuspjehe s jedne strane kapitaliziraju različite vehabističke zajednice i ISIL posebno (jer koriste nezadovoljstvo i bespomoćnost mladih useljenika za regrutaciju u svoje redove, nudeći im nerealne fantazije o nekakvoj islamskoj utopiji), a s druge strane na istome parazitira i europska i američka politička desnica, koja na strahovima od ekstremnog islama mobilizira većinsko glasačko tijelo u svojim zemljama.
Tek što je val izbjeglica iz Sirije krenuo prema zapadu i jedva dosegnuo bugarske granice, uslijedio je odgovor tamošnjih ekstremista. Te 2013., još dok ISIL nije bio promatran kao glavni problem, bugarski fašisti okupljeni u Ataki sirijske izbjeglice nazivaju teroristima i masovnim ubojicama, optužujući ih kolektivno za probleme u Europi. Za bivšega, a moguće i budućega francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja previše je i deset posto imigranta od ukupno 730 milijuna Evropljana. Kolega mu Nigel Farage iz Velike Britanije tvrdi da je ‘državno sponzorirani multikulturalizam’ glavni uzročnik terorizma u Europi, dok bi Marine Le Pen, francuska desničarka, da se ‘zatvore džamije i deportiraju svi sumnjivi stranci’.
‘Rat protiv terorizma’ nije ništa drugo doli svojevrsna rekolonizacija zemalja koje su svoje emancipacijske borbe odradile prije šezdeset i više godina, odlučivši se za sintezu panarapskoga emancipacijskog nacionalizma i arapskog tipa socijalizma
S druge strane, liberalni intelektualci poput Slavoja Žižeka izbjeglicama zamjeraju njihovu infantilnu vjeru u postojanje nekakvoga arkadijskog Zapada, oličenog u prebogatoj Norveškoj u koju bi svi rado otišli. ‘Kao da je Europa dužna ostvarivati njihove snove – snove koji su izvan domašaja i većine Evropljana… Ali teška istina s kojom se izbjeglice moraju suočiti jest to da Norveška ne postoji – čak ni u Norveškoj’, kaže Žižek. Dakle u zapadnjačkoj percepciji doseljenici s istoka su ili loše integrirani i kulturno i civilizacijski inferiorni islamisti ili pak pomalo djetinjasti i nezreli naivci koji vjeruju u bajke. I jedni i drugi, kao da se čuje zajedničko mišljenje, ne zaslužuju Trumpov privilegij.
Dominacija takvih stavova zapravo govori da se Zapad iz liberalno-demokratskog poretka koji se temeljio – i time obilato hvalio – na razlikama, odnosno na njihovom priznavanju, prometnuo u režim koji se grčevito bori protiv svega različitoga. Međutim, migrantske zajednice na Zapadu mjesta su onih koji doista nemaju što izgubiti. Propust da se aktivno sudjeluje u organiziranju te novovjeke opasne klase stranaca, umjesto da im se prilazi humanitarno, propust je europske ljevice. Takav propust stara europska ljevice nije napravila. Naime, kad je u 19. stoljeću nastajala jedna druga klasa onih koji nemaju ništa, prišli su im Marx i ostali i osnovali Prvu internacionalu. Uostalom, često se stvari bolje vide sa strane ili, riječima Alaina Badioua, ‘za realizaciju jedne istinske politike nužno su potrebni oni koji dolaze sa strane’.
S područja domaćeg terorizma protiv domicilnog stanovništva selimo se na internacionalni ‘rat protiv terorizma’, deklarativno započet nakon napada na njujorške Blizance 2001., a zapravo je riječ o službenoj politici bogatog Sjevera protiv siromašnog Juga, započetoj decenijama ranije. Taj ‘rat protiv terorizma’ nije ništa drugo doli svojevrsna rekolonizacija zemalja koje su svoje emancipacijske borbe odradile prije šezdeset i više godina. Dobar dio zemalja sjeverne Afrike i Bliskog istoka u to su se vrijeme odlučile za sintezu panarapskoga emancipacijskog nacionalizma i arapskog tipa socijalizma. Bilo da je riječ o socijalističkim baatističkim porecima u Iraku i Siriji ili o džamahirijskom tipu socijalizma jednog Gadafija u Libiji, uvijek su ti sustavi počivali na nekoliko temeljnih postulata. Jedan od glavnih je renacionalizacija strateških industrija i planirana eksploatacija prirodnog bogatstva; kad su te države sredinom 1970-ih godina odlučile nacionalizirati naftu, Zapad to ne samo da nikad nije zaboravio, nego je jedva čekao priliku da uzvrati za takvu skandaloznu gestu. I dočekao ju je 2011., u arapskom proljeću. Pravedni bunt tuniskog i egipatskog naroda, iscrpljenog nezaposlenošću, lošim životom i previsokim troškovima, iskorišten je, uz ostalo, za redistribuciju nacionalnih bogatstava u tim zemljama. Politički islamizam, koji je u dekoloniziranim zemljama cijelo vrijeme opozicijski tinjao (najbolji primjer je Muslimansko bratstvo u Egiptu), iznenada se prometnuo u klijenta novih zapadnih gospodara. Ili, riječima Samira Amina, ‘oni su postali dijelom kompradorske buržoazije, koji je iskorišten da se zaustave radnički štrajkovi i pobune seljaka protiv otimanja zemlje. Muslimansko bratstvo bilo je umjereno u dvostrukom smislu – u smislu bespogovornog prihvaćanja reakcionarnoga neoliberalnoga ekonomskog modela, čime su odbijali primjenu bilo kakvoga socijalnog programa, i u smislu da su kao takvi bili iskorišteni od Washingtona kao policajac u regiji’.
Igra je postala grublja u slučaju Libije, gdje se od političkog islamizma krenulo korak dalje – u islamistički terorizam. Ali dok su selafističke i vehabističke grupe utemeljene na arhaičnoj i konzervativnoj viziji islama služile kao svojevrsna pješadija u NATO-napadima na Gadafija, sve je bilo u redu. Isto tako, dok su te ekstremne grupacije korištene da se u Siriji pokrene državni udar odozdo, kao i u slučaju ukrajinskog Majdana i Libije, i tu je sve bilo u redu. No kako je Asadov otpor u Siriji postajao sve duljim i boljim, stvari su se komplicirale. Salafijski džihadizam, oličen danas u ISIL-u, posebno podržavaju američke klijent-države na tom području, poput Saudijske Arabije, Katara, Jordana i Turske.
Izvor jačanja islamističkog terorizma, koji odnedavno danak uzima i na europskom tlu, leži u zapadnom sponzoriranju radikalnog islamizma i podrivanju emancipatornih i antikolonijalnih pokreta. Ma koliko džihadizam bio barbarski i ma koliko ideja kalifata bila iluzorna, sve to svoje izvorište ima i u ideologiji Sjevera, koja se razvijala od ranoga europskog kolonijalizma do današnje doktrine ‘rata protiv terorizma’.
