Od geta u zagrebačkim Strugama do Prihvatilišta za beskućnike Crvenog križa u Velikoj Kosnici, nadomak Velike Gorice. O tome razmišlja 61-godišnja Đula Šarić, sjedeći na krevetu sa štakom u ruci, za slučaj da se poželi podići na nesigurne noge, osluškujući u sobi Paviljona 1 na odjelu za starije i nemoćne osobe kišu kako rominja sve jače. Prošla su tek nepuna četiri mjeseca, pomislila je Đula, otkako su snagom sudskog pravorijeka ona i još nekoliko obitelji početkom kolovoza deložirani s adresa 3. Struge 40e i Čulinečka 283 iz svojih trošnih kuća, gdje je živjela čitav svoj život i gdje još jasno pamti rzanje konja i veselje Đurđevdana. Ondje gdje su odrasle generacije Roma, koji su zadnjih nekoliko godina živjeli bez struje, vode i kanalizacije, strahujući od učestalih požara iznad gomile smeća i otpada što su ga nanosili, posebno noću, njima nepoznati ljudi, ispod koje su se kotili štakori. Te njihove kuće sada su sravnjena hrpa betona i cigli – kao što su, uostalom, hrpa bile i dok su stajale uspravno – otkako je naftna kompanija Ina, kao vlasnik zemljišta, odlučila na tom mjestu vjerojatno izgraditi nešto mnogo profitabilnije.

Novi život Đule Šarićeve zahtijeva usvajanje novih pravila, prije svega pomirljiv suživot s cimericom Nadom; obje bolesne, ranije su drugovale isključivo s vlastitim samačkim navikama. Pa ipak, soba u Prihvatilištu bolja je od svega što je Đula dosad iskusila

O nedaćama Roma iz Struga pisali smo u lipnju ove godine, a sada smo ih ponovno obišli nakon što su započeli novi život u privremenom smještaju Prihvatilišta za beskućnike. Taj novi život Đule Šarićeve, pokraj koje sada prolaze brojne sudbine korisnika tog otužnog mjesta, zahtijeva usvajanje novih navika, prije svega pomirljiv suživot s cimericom Nadom, koja se također jednom rukom oslanja o štaku. I ona otežano hoda, a kako i ne bi jer ta 57-godišnjakinja ima utvrđenu, kako nam kaže, 140-postotnu invalidnost. "Eh, što ti je bolest", uzdahne i potišteno doda, "dosad sam prošla 27 većih operacija, još me čekaju dvije – kičme i desnog kuka." U prilog kratkoj skici o njoj zabilježili smo sljedeće: nekoć su Nadine podstanarske noći na zagrebačkoj Ljubljanici bile zvjezdane; zadovoljna s nešto hrane i krovom nad glavom, idila je trajala dok se odjednom njezin stanodavac nije zasitio najmoprimaca. Opterećenoj invalidnošću, druge opcije stanovanja bile su joj preskupe (također bolesna kći ima garsonijeru jedva dovoljnu za svoju obitelji s dvoje djece), pa nije imala izbora osim da se kao beskućnica prijavi u Prihvatilište.

Dvije žene, obje bolesne, koje su ranije drugovale isključivo s vlastitim samačkim navikama, teško se prilagođavaju jedna drugoj: na vrhuncu cimerskih prepucavanja i zadirkivanja, katkad i svađa u kojima padne i pokoja gruba riječ, Đula iracionalno strahuje da će je izbaciti iz Prihvatilišta, a Nadu traumatiziraju riječi koje doživljava kao skiku na sebe, doslovno kao naredbe, jer dosta su njoj u životu naređivali. Živci joj se zatim napregnu do točke u kojoj strahuje da bi uslijed takvog stresa mogla završiti u bolnici.

Dani idu, a one se dakle svađaju i mire; arbitriraju među njima i zaposlenice Prihvatilišta i socijalne radnice. Pomaže im savjetima i socijalna pedagoginja Martina Horvat, koja je već dugo dobro upućena u probleme Roma sa Struga. No čini se da razlog njihovih trvenja leži u činjenici da zbog svojih dijagnoza teško mogu pomoći jedna drugoj, primjerice u određenim trenucima pridržati jedna drugu – kako bi i mogle kad i njihove klimave noge osim štake malo što pridržava?

U paviljonu je nastanjena prava mala zajednica koja mora tvoriti sklad – Valentina Husejnović (Foto: Dragan Grozdanić)

Pa ipak, soba praznih zidova, s kupatilom koje je prilagođeno invalidima bolje je od svega što je Đula dosad iskusila. Zadovoljna je i smještajem i hranom koja se služi u Prihvatilištu, u kojem bi, nema ništa protiv, mogla ostati i dugoročno.

- Nema više ničega moga u Strugama, gdje sam živjela od 1962. Kakva su to vremena bila. Kad bi moj otac iza zaprege povikao "Sakupljamo staro željezo, stare akumulatore", znali bi mu domaćini napuniti pun kar toga. Čak je imao radnike koji su za njega sakupljali željezo. A sada, nakon što su srušili naselje, ondje je ostalo prilično sekundarne željezne sirovine za prodaju - prozbori Đula, više za sebe.

Jednom ili dvaput tjedno sestrina kći pošalje po nju taksi koji je doveze k njima na ručak u naselje Kozari bok. No nije to kuća njezine nećake, odgovara na pitanje zašto dugoročno ne bi živjela ondje. Od socijalne pomoći, koja iznosi 920 kuna, trećinu troši na kupnju neophodnih lijekova.

Dvije žene ostaju iza nas s mutnom slikom kako da poboljšaju svoje odnose. Svjesne su da je lakše s problemima broditi udvoje. Jer samoće se ondje svi klone, ona je uza siromaštvo koje te prati dodatna prtljaga. Valja se također udružiti i zaštititi od tog stranog svijeta koji obitava u Prihvatilištu, svijeta beskućnika sa svojim ćudljivim karakterima i obrambenim opnama, njih više od stotinu, uglavnom srednje dobi, koliko ih je trenutno u tretmanu te ustanove.

Jedan vrlo pristao i elokventan muškarac u nekoliko brzopoteznih rečenica izložio nam je svoje obiteljske neprilike zbog kojih je izgubio krov nad glavom. A radio je više od 30 godina u jednoj poznatoj državnoj agenciji. "Ja sam u govnima, ali ću se iz njih izvući", kaže

U trećem paviljonu na prvom katu zatičemo žamor i viku djece, koju nitko ne može nadglasati. Sve se odvija uzduž dugačkog i uskog hodnika, iz kojeg se skreće u nekoliko soba, dva kupatila, čajnu kuhinju. Tu je privremeni smještaj pronašlo pet romskih obitelji s petnaestak, možda i više djece. Dani im prolaze uobičajeno: jutarnja kava, čišćenje i pospremanje, briga za djecu, spremanje za vrtić, školu, zatim ručak, gledanje televizije. Djeca konačno spavaju u odvojenim trokrevetnim grijanim sobama. Teško bismo mogli reći da se stanovnici Paviljona 3, barem kad je riječ o odraslima, doživljavaju kao beskućnici, naprotiv, nadaju se da će Grad Zagreb na proljeće pronaći dugoročno rješenje za njihov smještaj. To bi se trebalo dogoditi nakon što se u dogledno vrijeme izradi gradski Akcijski plan za Rome, koji će zatim svoju nomadsku sudbinu doznati po prilici istodobno s povratkom ptica selica – možda na proljeće ili ljeto. Ipak, zahvalni su na svemu i tvrde da im je u Prihvatilištu bolje nego što im je to bilo na starom mjestu.

- I škola je djeci bliže, svega jednu autobusnu stanicu - uglas će bivši stanovnici Struga.

Zajednički poslovi u paviljonu obuhvaćaju čišćenje i pranje prostorija. Zapalo je to za našeg posjeta Valentinu Husejnović, znanicu iz naše prve priče, majku šestero djece, koja i dalje sniva, jer snovi su po navadi ljepši od stvarnosti, samo je u njima moguće dozvati filantropa, recimo to tako, koji joj uručuje ključeve novog doma u kojemu će njezina djeca odrastati poput većine druge djece. Kad je pitamo koliko se njezin život do danas promijenio, kao i stečene navike, odgovara da sada ima više obaveza, jer je u paviljonu nastanjena prava mala zajednica koja mora tvoriti sklad, zbog čega je potrebna i veća doza tolerancije jednih prema drugima. No nije ona od velikih riječi, nenavikla je na posjete, samo kratko kaže da bi bila sretna da joj netko za Novu godinu daruje novi mobitel jer joj se stari pokvario.

Senija Šečić s unukom (Foto: Dragan Grozdanić)

Njezin suprug Nermin u Prihvatilištu je postao u pravom smislu drugi čovjek. Tom potištenom i sumornom 31-godišnjaku, kakvoga smo upoznali prilikom prvog susreta u Strugama, za kojega se tada moglo pomisliti da ima barem desetak godina više i od kojega se nije mogla izvući gotovo ni riječ, koji je gledao u pod, a ne prema nebu, kao što to romska tradicija nekako sugerira, kojemu su lađe potonule poput kišom potopljene glavne ulice koja vodi ka Prihvatilištu, sada je zatitrao osmijeh. Jedva je dočekao da izusti:

- Jesi vidio gdje smo stanovali i živjeli? Ne želim se više ni prisjećati, to treba zaboraviti - u dahu nam je kazao Nermin Husejnović, koji Struge želi pamtiti samo po tome da se ondje rodio, porastao i odrastao.

Senija Šečić, s unukom u naručju, brine se o mnogobrojnoj djeci na katu. I ona se rodila i cijeli život provela u Strugama, naselju kojeg više za Rome nema. Davno je bilo kad su se njezini ondje nastanili dospjevši iz bosanskohercegovačkog Tešnja. Čak je i njezin pradjed rođen u Zagrebu. U sivilu Kosnice prisjeća se kako su ipak za najljućih zima iz naselja znali otići na mjesec-dva u podstanarstvo, bliže gradu, taman da se ugriju, pa bi se s popuštanjem hladnoće vraćali u Struge. Dok je u naselju bilo struje, bilo je i osmijeha, reći će. Ali onda je došla "naredba" da se svjetlost ukine, da su instalacije stare, da se sve može zapaliti.

- Prvo smo u Prihvatilištu navodno trebali biti samo mjesec dana, sad navodno do šestog mjeseca iduće godine. Što će dalje biti, ne znam. Bilo je govora da ćemo dobiti kontejnere, pričalo se i o gradskim stanovima - priča Senija.

No sve je bolje od Struga, opet podvlači, premda joj se čini da ih u Kosnici katkad gledaju ispod oka.

Ručak se služi već od 11 i 30 sati. Sekelji-gulaš i žganci. Skromna blagovaonica radničkog tipa ispuni se mirisnim parama jela. I mi smo dobrodošli na ručak.

- Svi smo na kraju podstanari, iako cijeli život radimo - usput će kuharica s više od tri desetljeća staža pod kapom Crvenog križa.

- Da barem imamo nekakav zaštitni dodatak kao što ga invalidi imaju, ipak smo na usluzi posebno osjetljivoj kategoriji građana. Ali to volim raditi, jer da moram, otišla bih odavno - domeće.

U Strugama su odrasle generacije Roma (Foto: Dragan Grozdanić)

Na ulazu i izlazu iz paviljona zasjela je nekolicina beskućnika. Naizgled nemaju što raditi, ali njihovi umovi zaokupljeni su stalnim mislima o sljedećem koraku. Različita lica kao svjedoci vlastitoga jada. Premda nastoje zadržati dostojanstvo, iz riječi što ih slušamo izbija zrno ljutnje, prezira i samoprijegora. Za koji dio priče se uhvatiti? Kome mogu vjerovati ljudi koji drže da ih je ovo društvo doslovno opljačkalo do te mjere da na pragu starosti ostanu bez ičega ili gotovo ičega na što se mogu osloniti?

Jedan vrlo pristao i elokventan muškarac citira jednu stručnjakinju koja je u nekoj televizijskoj emisiji nedavno izjavila da još živimo s mozgom iz kamenog doba.

- Došao si tek, novi si? - priupita nas.

- Aha, novinar - dometne. - Kako bih ja s tobom mogao razgovarati?

U nekoliko brzopoteznih razvezujućih rečenica izložio je svoje obiteljske neprilike zbog kojih je izgubio krov nad glavom i kako je dospio u Prihvatilište, u kojem obitava zadnjih devet mjeseci. A radio je više od 30 godina u jednoj poznatoj državnoj agenciji.

- Ja sam u govnima, ali ću se iz njih i izvući - govori, dodajući kako u Prihvatilištu može biti do 65. godine života, što je rok koji mu dospijeva idućeg ljeta.

Slušamo i priču kako je tu u blizini još 1978. kao vodnik prve klase vodio 120 ljudi. Izlaganje završava uzrečicom: "Ovdje sam ušao s lipom, a izaći ću sa stablom."

Do njega sjedi i jedan bivši sportski radnik. Koliko je bio poznat, toliko je bio nepotkupljiv, doznajemo. No to nipošto nije garancija da ne možete završiti kao beskućnik, da se i vama to jednom ne može dogoditi. O tome kako je završio u Velikoj Kosnici ne voli pričati. Samo mu se otme uzdah i misli krenu zbrkano dozivati događaje. Na stotine sudbina ondje čeka neki novi dan. Izvan toga i nema bogzna čega: oko Prihvatilišta tek sumorne izlokane ulice, okolne njive, prve turopoljske kuće i rijetke autobusne stanice, a na jednoj od njih, slučajno ili ne, neispravno je ispisana riječ: Čoviječnost.