Đorđe Ličina, novinar, putopisac, književnik i rođeni Banijac, nedavno je objavio svoje životno djelo. Radi se o "Banijskom rječniku" (Zavičajno udruženje Banija, Subotica 2019.) koji je marljivo skupljao i pisao čak 40 godina. Tim povodom razgovarali smo s Ličinom, dugogodišnjim suradnikom Novosti, koji preko 500 tjedana, iz broj u broj u svom "Stogodnjaku" podsjeća što se događalo prije stotinu godina na ovim prostorima.
Strasti za riječima nikad vam nije nedostajalo. Međutim, rječnik je ipak nešto drugo. Upustiti se u avanturu izrade epohalnog djela, kao što je to "Banijski rječnik" u kojem su na tisuću stranica sabrane "malo poznate i nepoznate riječi i izrazi, običaji i vjerovanja, neobični nadimci i druge zanimljivosti u starogovoru Srba sa Banije", kako je knjiga podnaslovljena, veliki je pothvat. Ima ih, naime, 8300, prebrojao je jezikoslovac Živko Bjelanović u svom pogovoru. Zanimljiv je povod koji vas je potaknuo da krenete u ovaj posao koji je potrajao 40 godina? Jesu li vas prilikom istraživanja ponekad, da se poslužim izrazom iz rječnika, gledali kao da ste sagrajilo?
Sagrajilo, što će reći simpatično spadalo, još je dobroćudna i prihvatljiva riječ za nekoga tko se bavi poslom kojeg mnogi drugi malo ili nimalo ne razumiju ili dovoljno ne cijene. Prije bi se moglo reći da su me, dok sam od sela do sela skupljao te lingvističke rbanje, gledali kao čudaka, veliku dangubu, da sam osoba koja uludo troši dane na tamo neke beskorisne stvari i malo razumljive riječi kojima se više nitko ili malo tko služi, jednostavno da, kako bi to moji Banijci posprdno kazali – nosim dim na tavan! Dakle, da se bavim poslom od kojeg možeš dobiti samo žulj na – laktu! Ali, unatoč svemu i bez obzira na sve prepreke s kojima sam bio suočen, ja nikad nisam odustao od tog svoga zavičajnog rječnika, jer sam znao da će u njemu ostati sve – i tradicijska baština, i povijesna svjedočanstva, i običaji, i vjerovanja, da će ostati jedna zanimljiva prošlost srpskih dijelova Banije, kao svojevrsni kontrapunkt zaboravu. Razmišljao sam: starogovor banijskih Srba, njihova arhaička abeceda, da tako kažem, opstat će samo ako ostane zabilježena. Sjećanja nisu dovoljna, nije dovoljna ni ljubav prema tim sjećanjima i ljudima, čak ni usmena predaja o njihovim prošlim i sadašnjim olovnim vremenima. Valjda je svakom jasno da nema nikakve koristi od onoga što nije zapisano.
Banijci nemaju posebne izraze za riječi potres i zemljotres, nego izrazom pokaranija pokrivaju sve nesreće, nevolje i muku banijskog čovjeka
A povod za rječnik? Moglo bi se kazati – slučajan. Poslije očeve smrti u pisanoj ostavštini pronašao sam njegov dnevnik sa stotinjak riječi uz koje je stajala opaska – tako mi divanimo! Očeve bilješke su mi odjednom rodile ideju, ali samo ideju, ne učvrstile i odluku, da na postojeće riječi dopisujem svoje, onako kako sam ih i od koga ranije čuo. No, i prije toga, još na studiju u Zagrebu, na nagovor svoga profesora Tvrtka Čubelića počeo sam izučavati i skupljati lirske narodne pjesme s Banije. I sve je na kraju preraslo u rječnik. A kako je taj posao iz dana u dan sve više rastao možda najbolje ilustriraju brojke: sedamdesetih godina prošlog stoljeća rječnik je imao skromnih 2346 riječi i izraza. S vremenom, zahvaljujući dobrim ljudima, koji su me čak i u teškim ratnim vremenima zvali da bi mi dali neku novu riječ ili mi ispričali kakvu zgodnu anegdotu s Banije, riječi je bilo sve više: 2003. godine 3980, dvije godine kasnije već blizu 4500, dok rječnik na kraju nije narastao na 8311 riječi i izraza. U rječniku je također 706 imena, 1584 prezimena, 1212 nadimaka i 1580 toponima s Banije. Najviše je malo poznatih i nepoznatih riječi i izraza koji počinju slovom P – čak 902! Slijede zatim slova K – 812, S – 541 i Š – 504… Najzastupljenija su imena na slovo M – ima ih 93, te na S – 81, D i J – po 57… Prezimena na M ima 158, na K – 157 i B – 135, a nadimaka na K – 117, M – 106 i P – 95! Toponimi su najzastupljeniji pod slovom K – ima ih 172, pod M – 140 i pod P - 136! I na kraju: od ukupno tih 8311 riječi čak ih 5185 ima potvrdu u pisanim djelima banijskih autora ili autora koji su pisali ili pišu jezikom kakvim se govori u srpskim dijelovima Banije, kao i u drugim izvorima vezanim isključivo za Baniju. Profesor Bjelanović je to nazvao svojevrsnom akribijom, i hvala mu na tome. I da: jedan dio ovih riječi koristi se (ili se koristio) i u drugim govorno sličnim područjima bivše Jugoslavije, što znači da nitko nema ekskluzivno pravo ni na jednu od tih riječi, kako nas to i danas često žele uvjeriti oni koji su jezik pretvorili u politiku, politiku u oružje, a oružje u rat.
Oda zavičaju
Natuknicu za "Baniju" iskoristili ste da napišete prelijepu odu svom zavičaju, pojasnili otkud uopće taj toponim, ali i objasnili opoziv prema Banovini, što je pitanje kojim se javnost zadnjih tjedana i politički prepoznaje i dijeli, pa hajde da pojasnimo što ne valja s Banovinom?
Povijesno gledajući i Banija i Banovina su legitimni nazivi za ove prostore. S jednom jedinom, ali čini mi se, bitnom razlikom: Banovina je, naime, bio naziv za široko područje koje se protezalo od Karlovca, pa sve do današnjeg Ivanić-grada, a u međuprostoru su se nalazila tri uža geografska područja – Kordun, Banija i Moslavina. U svojih sedamdeset i nešto godina života nikad i ni od koga nisam čuo da ovaj kraj naziva Banovinom. Uvijek je to bila samo Banija. U Glini je svojedobno postojao nogometni klub "Banovac", ali isto tako i "Banija". U svojem rječniku pod natuknicom Banija uvrstio sam jednu legendu koja na svoj način govori o tome kako je Banija dobila svoj naziv. Legendu sam šezdesetih godina prošlog stoljeća čuo od Nikole Drobnjaka iz Malog Graca koji je često svraćao u našu kuću u Dragotini. Po njoj, u nekom selu podno Šamarice, živio je stanoviti Knjapo jako hvalisavo čeljade, koji se ni u što nije razumio, a sve je znao. Pa tako i kako je Banija dobila ime. Po njemu, tvrdio je on, još u vrijeme dok je radio kao konjušar kod bana. Baš zbog toga konjušarstva, a i te veze s banom, ostala mu je uzrečica – ban i ja! Kad je ban umro, Knjapo se dosjetio, pa kazao: "Ode ban, ali ostade njegova i moja zemlja, Banija!"
Povod nitko ne bi zaželio, ali ispalo je da je prirodna katastrofa, zajedno s Banijom, u medije vratila i banijski dijalekt, pa se nakon dugo vremena ponovno moglo čuti kako se govori u tom dijelu Hrvatske. Koje su specifičnosti banijskog govora? Zanimljiva je epizoda koju spominjete kad vaš prijatelj nije uspio niti razaznati temu o kojoj govori Banijac…
Da, prilično zgodna epizoda s prijateljem iz Dragotine. Pitam ga što je novo u selu, a on po svome: "Bo'me, kičmasa. Jere pitaš? Šuba švenjkala, Božo i Džaka andrljaju po Krejačiću, Kusa kuljava s Pidom, Stolidžan više ne abadjera Špećija, Pazdrk se ači kaj bena, po gmajni razbacani rbanji, Sejka razvalila i nemoj me tentati da ti kažem s kim." Teško da će neko do kraja razumjet što mi je prijatelj rekao. A rekao je, ali po svome, sve novosti u selu i to svojim specifičnim govorom kakvim se ovdje govori već stoljećima. Jezik moga zavičaja došao je na ove prostore u 17. stoljeću. I nije do kraja autohton, jer se, razumljivo, mnogim tuđicama nije mogao othrvati. Posebno turskom jeziku, koji je pak bio posrednikom i mnogih posuđenica iz arapskog, perzijskog i grčkog jezika. Naravno dolaskom u ove krajeve govor je s vremenom poprimio i značajna obilježja germanizma, ali su isto tako vidljivi utjecaji francuskog, mađarskog, pa čak i engleskog i talijanskog jezika (avlija, antrešelj, cima, cimenta, ćeno, ćiverica, dram, durati, ganjak, gobelja, keser, kirijaši, klampa, koperta, lavor, maštelić, nagraisati, panta, parip, stokuš, šikucija, škap, terkija, zeru i dr.). Jedna je od karakteristika i tzv. gutanje ili ispuštanje samoglasnika i suglasnika u imenicama i glagolima, ali i u drugim vrstama riječi: 'brtaljka, 'gronom, jap'ka, 'Merika, 'šen'ca, Todrov'ći, 'vorić… Glas h kao da ne postoji, što se isto tako može kazati za glas f: ma'una, žogar, grota (grehota)… Isto tako govor nije lišen nepotrebnog i pogrešnog dodavanja i oduzimanja glasova u pojedinim riječima: strošak (trošak), urmokar (urar), deder, godijer, mam (odmah), Lavić (Vlahović) i dr. U starogovoru banijskih Srba nalazimo dosta lijepih riječi koje su se potpuno izgubile iz standardnog književnog jezika: govedarica, košuljac, nožice, periljak, sapinjača, savitak, ali i riječi, stroge lokalizme, koje gotovo i ne nalazimo u nekim drugim podgovorima: artovina (korov), caklo (rendgenski aparat), čakrlija (djeca), ćilica (čahura), ćuksara (šumska željeznica), đotlak (kaljuža), izad (zahod), izim (zbog), izjazmiti se (jako se naljutiti na nekoga), jere (zašto), kičmasa (gužva), mikenda (bijeg), načak (nejak), najaz (širom), pačamat (nevolja)… I na kraju, u govoru se koriste i dva nova glasa, nepoznata u našem standardnom pismu, nešto kao "mekano" Š i Ž – S* i Z*. Obično se koriste kad se iza konsonanata S i Z nađe glas J: bes*eda, gus*enica, pros*utra, s*adurmiti, s*ajiti, s*edok, z*evkariti…
Sudeći po "Rječniku", Banijci nemaju posebne izraze za potres i zemljotres?
Točno, nemaju. Ali imaju riječ koja pokriva sve nesreće, nevolje i muku banijskog čovjeka. Pokaranija! To je prava i jedina riječ za sve – i za potres, i za zemljotres, i za bolest, i za siromaštvo, i za srušene kuće, i za uginulu stoku… Pošast, zlo i naopako, gorka sudbina, katkad i špast, a ako je nešto manje ružno i manje tegobno, onda može i antrešelj – što bi bila neprilika, briga, težak teret… Pokaranija se ne koristi jedino za smrt. Prema njoj se Banijci odnose kao i svi drugi: uplašeno, smjerno i sa izrekom koja uvijek pokriva sve – daleko joj kuća!
Bjelanović piše da je "Banijski rječnik" namijenjen onima koji se poistovjete sa sudbinama ljudi nekadašnje i sadašnje banijske stvarnosti. U tom smislu vrlo je aktualan. Da li je i vas pogodio potres?
U samom predgovoru za "Rječnik" odmah sam želio otkloniti sve nedoumice. Nisam, naime, želio neku visokoumnu knjigu, namijenjenu znanstvenom radu, već lagano, popularno i glatko štivo koje će svatko razumjeti i rado pročitati i koje će moći usputno pomoći u izučavanju govora ovoga kraja. Nije mi, dakle, bila nikakva nakana da se upuštam u pisanje lingvističke studije o starogovoru svoga zavičaja. Niti sam tome dorastao, niti je to za ovaj rječnik bilo od neke suštinske važnosti. Prikupio sam, bez ikakvih velikih pretenzija, jednu malu zbirku priča i pričica, riječi i pojmova od kojih je dobar dio već odavno izvan upotrebe, pa ih je – ako ne ni zbog čega drugoga barem zbog toga – svakako trebalo sačuvati od zaborava. A to je bila i moja jedina nakana kad sam se još prije gotovo pola stoljeća prihvatio toga posla. Pritom svakako moram iskazati duboku zahvalnost bivšem glavnom uredniku zagrebačke "Prosvjete" Miloradu Novakoviću koji je, kao rođeni Banijac, ipak prepoznao u rječniku neke vrijednosti i djelomično ga objavio u listu. To se može kazati i za Zavičajno udruženje "Banija" u Subotici i njegove urednike Željka Tintora i Milana D. Miljevića koji su pak rječnik oteli potpunom zaboravu, priredivši ga kao knjigu s više od 1000 stranica.
A potres i ja? Već dosta dugo, iz objektivnih razloga, nisam bio na Baniji. U Dragotini imam roditeljsku kuću koju sam prošle godine bio spreman besplatno ustupiti nekome za stanovanje i s tim u vezi već sam bio obavio neke razgovore. Međutim, sada mi je drago da se to nije ostvarilo, jer ne znam koliko je kuća oštećena i kako bi stanari prošli u njoj u ovoj katastrofi.
Najvažnija razlika
Ima li razlike u govoru Srba i Hrvata u tom kraju?
Ima i nema, ovisi o tome kako tko gleda na taj govor. Banijca, bio Srbin ili Hrvat, uvijek ćete prepoznati po melodiji njegove rečenice – usporena je, otegnuta i ima poseban naglasak. Kad je riječ o leksiku tu već postoje razlike – u srpskim selima rijetko ćete, recimo, čuti riječ lijevak, već samo tratijer, dok se u hrvatskim selima može čuti i jedno i drugo. Ili riječ stokuš, bakalar. Dobar prijatelj iz sela Hajtić, kod Gline, upozorio me je da je tu riječ čuo jedino u svom selu i nigdje drugdje, iako je prošao dosta i srpskih i hrvatskih sela. Mnoštvo je sličnih primjera. Ali, kad god bi se krenulo s pričom o razlici u govoru Srba i Hrvata u tom kraju nezaobilazna je ona koja govori o slovu Č i Ć. Jer, ni jedno slovo (glas) pričali mi o njemu učeno ili kroz šalu, kroz knjige ili u birtiji bjelodanije ne oslikava razliku u govoru i pismu, pa tako i u mentalitetu banijskih Srba i Hrvata, kao što je to riječ o slovima Č i Ć. Među Srbima nema onoga koji će pomiješati slovo (glas) Č i Ć, i to ne samo u izgovoru, već i u pismu. "Četrdeset i četiri čavke čuče na čuki" oni nikada neće izgovoriti "Ćetrdest ćetiri ćavke ćuće na ćuki. S druge strane malo je Hrvata koji će taj izgovor učiniti savršenim. To su valjda jedina slova (glasovi) zbog kojeg su na Baniji lako letjele glave. Možda nikada ne bih povjerovao u te i takve priče, jer sam ih uglavnom slušao od uspaljenih glava, da osobno nisam bio akter jedne slične neposredno pred posljednji rat. Skraćenu verziju priče objavio sam baš u "Banijskom rječniku". Urođeno čistunstvo kad je riječ o glasovima Č i Ć, osobito u srpskim banijskim prezimenima možda je najbolje iskazao starina Dušan Pribičević iz sela Glavičana, rekavši: "Mi smo u stvari Pribićevići, ali kako nama više pada Č nego Ć, kažemo Pribičevići. Iz komšiluka nam je i onaj poznati Svetozar Pribičević. On se zvao Pribićevićem, ali to ne mijenja stvar…"
