Kako žive Ličani u Podravini i kako izgledaju ličke kuće u tom dijelu Hrvatske? Na to pitanje odgovaraju zagrebačke Novosti, pišući o kolonistima iz Like koji su otuda pobjegli od gladi i neimaštine. Pa, uz ostalo, navode: "Nedavno su došli u ovo područje, ali sada s obiteljima. Prije toga su ovdje boravili kao šumski radnici. Dopalo im se, pa su htjeli i ostati… Uz širok, blatan drum poredale se ličke kućice s jedne i druge strane, u jednom redu, kao da su konopčićem uvezane. Sve iste. Osim dviju, sve su slamom pokrivene. To je njihova lička ulica. Doznajem da ih je ovdje 67 i da su svi iz okolice Kosinja. Samo su se dvojica vratila u stari kraj. Sretnem na drumu jednog od Ličana i kažem mu da me povede najpametnijem u selu. A Likota će, poslije kratkog razmišljanja i osmijeha: 'Nema pametnijeg od mene.' Onda ga pitam: 'Pa, kako je ovdje?' A on će: 'A kako? U Lici nikad kruha da se najedemo, a ovdje smo bome prodali pšenice na vagone. U Lici što god imaš da poneseš, sve ti stane na rame. A ovdje? Svuda bome trebaju kola..! Od 67 numera samo je još njih deset u malom dugu za novu zemlju. Pomiješani su katolici i pravoslavni. Zajedno doselili, zajedno osnovali novi dom i žive bratski… Ljubav je slijepa, a lijepa djevojka preskače vjeru i krv. Nastat će posve novi naš svijet, novi naraštaj koji će i novo gledati na život. A i zemlja više nije mrtvi, već živi kapital…" pišu Novosti u podužoj priči o kolonistima iz Like, ali i iz Dalmacije.
Vratio se iz Amerike neki Jovica Paspalj iz okolice Dvora i priča: "Moji ljudi, da vi samo vidite taj grad. Zove se Novi York. Toliko je bogat da smo mi, cijela naša država, prema njemu samo puka sirotinja. Evo, na priliku, u njemu ljudi imaju deset milijardi i šesto četrnaest milijuna dolara. Kad bi se to pretvorilo u jugoslavensku valutu to bi bili bilijuni i bilijuni novaca, pa bi svi imali za kruh i nitko ga više ne bi bio željan. I svatko bi u svom šajtoku imao najmanje 100 dinara. I ne bi bili gladni kao u Rusiji…"
Novine javljaju da je "u vlaku između Slatine i Osijeka ubijen znameniti razbojnik Jovo Čaruga. Njega je na stanici u Mikleušu prepoznao jedan lugar i prijavio to kondukteru, a kondukter službujućem oružniku Ljubomiru Bunguru sa osječke stanice. Oružnik je pošao da potraži razbojnika i da ga uhapsi, ali čim mu se približio razbojnik je izvadio revolver i zapucao, ispalivši tri hica, koja srećom nisu nikoga pogodila. Međutim, i oružnik je potegao svoj revolver i kao bolji gađač upucao razbojnika u glavu da je ovaj odmah pao mrtav…" Novine isto tako pišu da je ubijeni razbojnik kod sebe "imao raznog provalnog materijala" i da je za njim bila raspisana tjeralica, a glava ucijenjena. Mrtvo tijelo dovezeno je Osijek.
