Primijetili smo to ako smo dosta čitali i ukoliko nas je doista znatiželja vukla za sobom po literaturi, to, da postoje pjesnici koji cijeloga života – ma koliko stihozbirki da su objavili – vazda pišu jednu te istu pjesmu, baš kao što imade ne jedan pisac koji, po istoj analogiji, za cijeloga svojega vijeka trajanja pod kapom nebeskom ispisuje usve jednu jedincatu knjigu. Ništa nova pod suncem, naravno, podsjetio bi nas gromoviti starozavjetni propovjednik, tobože Kohelet; jerbo, bit će na globusu zemaljskom i glumaca što će u mnoštvu svojih predstava u karijeri uvijek igrati jednu te istu ulogu. Takav jedan glumac, čiji je svaki lik bio navlas isti, i, koji je u godinama što su prolazile i u naslovima što su se u tim godištima izmjenjivali mijenjao samo kostime, bio je – Taško Načić.

Onako velik i onoliko krupan poput žanrovski determiniranog dobrog diva iz kakve slikovnice, visok i gojazan, već samim obličjem vlastite fizionomije Taško je bio simpatično hendikepiran i šašavo ograničen za fah glumačke specifičnosti čiju se uvjerljivost ne može nadomjestiti ama ikakvim kazališnim ili filmskim trikovima. Sve ovo izrečeno je, da ne bude nikakve zabune, kao neporecivi kompliment. Zvučalo bi oksimoronski ustvrdim li kako je njegov forte bio dječački infantilizam, dobrodušna naivnost ili smotanost prispodobiva protagonistima iz crtanog filma. Recimo, Taško kanda je bio nehotični prototip nekoga od dvojca Pat & Mat iz slavnog animiranog serijala "A je to!", što su ga u Pragu bili osmislili i realizirali Taškovi vršnjaci Lubomír Beneš i Vladimír Jiránek.

Ukorak s tom unaprijed zadanom naročitošću koja – podsjetimo s naglaskom, i usklično! – nije nikakav hendikep ili anomalija, tjelesna ograničenost ili intelektualna insuficijencija – vodili su se i redatelji što su Taška Načića ugrađivali u svoje filmove. A svaki iole talentirani glumac, koji je snagom vlastite obdarenosti odozgo, s neba, rođenjem, pokazao intenciju ili pred svima legitimirao potvrdu kako može stvoriti kreaciju veću i višu od pretpostavljenih gabarita prosječnosti, može sebe dovesti u šansu da mu se poda za nj primjerena rola. Svaki dramski umjetnik, koji je bolji od lošeg a popularnoga glumca (koji je tu možebitnu popularnost i slavu stekao nekakvim mimo scenskoga umijeća ostvarenim predispozicijama), može naći za sebe kakvu ulogu što je već zapisana u nekoj neizvedenoj drami ili nesnimljenom scenariju. I još, takav glumac vazda je na raspolaganju i u vidokrugu onih što se trženjem ili distribucijom glumačkoga zanata bave na korist i sebe i njega, glumca; i, onda još samo da odnekud namigne bog sreće Kairos, pa da svane jutro, dan prvi što će mu omogućiti priliku za ukotviti se u luku aranžmana nekoga novog angažmana.

Takva je jedna specijalistička povlastica Taška Načića zapljusnula, nagađam, kad je tada mladi, ali svakako već afirmirani redatelj, Slobodan Šijan, kanio oživotvoriti priču o dobrodošlom beogradskom manijaku (jerbo, postojanje manijaka u gradu ona je diskriminanta što jedan velegrad čini istinskom metropolom!), pa je stvorio film "Davitelj protiv davitelja" (1984.). To je bila dramska mustra skrojena na način da glavnu ulogu zaista odigra glumac koji je prije toga, ali i nakon toga, konstantno oblačio kostim subalternih filmskih likova u fabuli, podalje od onih prinčipalnih. Ako je igdje, a onda je ovdje, čarobnjak Slobodan Šijan moćno demonstrirao posredstvom glumca Taška Načića kako institut "malih uloga" ne postoji, kako su epizodisti prevažan začin u svakom dramskom prikazanju – bilo na filmu, u kazalištu ili na televiziji – te kako u drugom ili trećem ešalonu artista svakako egzistiraju pojedinci što su kadri oživjeti naoko amorfne ili mrtve likove i njihove sudbine. Ili barem postoje, odnosno mogu postojati, uloge u kojima će oni takve aksiome nepobitno i potvrditi.

S Taškom Načićem na čelu film "Davitelj protiv davitelja" ikonički je primjerak iz područja žanra domaćega horora poprskanoga humorom, ili komedije išarane elementima strave: rijedak geler u zidu jugoslavenske kinematografije tog tipa. Sineasti ondašnjeg doba poigrali su se formom strašenja gledateljâ s velikih kvadratura platna iz oblasti sedme umjetnosti, ne bi li uhvatili ritam s tada kurentnim tendencijama u svijetu filma. Već je domaća publika imala priliku osjetiti jezu u filmovima "Egzorcist" (1973.), "Noć vještica" (1978.), "Petak 13" (1980.), a u godini kad i "Davitelj" u nas, svjetsku premijeru imao je i dandanas slavni horor "Strava u Ulici brijestova" (1984.) s Freddyjem Kruegerom. Kad je u svijetu bio bljesnuo "Egzorcist" i mi smo na ovim prostorima stvorili vlastiti prototip žanra, horor "Leptirica" (1973.) Đorđa Kadijevića.

Slobodan Šijan, i kao scenarist i kao redatelj rečenog filma, nije želio u nišu vlastite karijere – ali i nisku tada nacionalne filmistike – udjenuti samo još jedan novi ures i urez u dršku osobnog umjetničkoga kolta. Ne, on se zacijelo nije povodio za pomodarskim stremljenjima preda sobom i oko sebe, nego je u vidno vibrantnim osobnim izazovima kanio dati obola deficitarnom stratumu horora u jednu ruku, a komediografskom nagnuću u drugu. I, pouzdajući se u detektorske vijuge s dlačica iz nozdrva svojega nosa, nepogrešivim instinktom vepra genijalac Šijan u startu je išao najbližim i najbržim putem, kao voda niz gudure ili rijeka kroz korito, doprijevši najposlije do cilja svojega htijenja: do persone Taška Načića.

Tip koji prodaje karanfile po beogradskim kafanama, koji se ne sjeća ničega što se dogodilo jučer, koji već pomalo "mator" živi kao neženja sa svojom majkom u uvjetima gorim od staništa za uzgoj domaćih životinja krupnog zuba, idealan je medij za prezentaciju kakve bizarne sudbine. Jasno, pod parolom "Ko ne voli karanfile, ne treba ni da živi!", stvorit će se nenapisana i neproglašena smrtna presuda kojoj neće uspjeti umaknuti mnoga žena...

To je bila Taškova glavna uloga; međutim, redatelj Šijan imao ga je u vidu, pa i pred okom kamere, kad je četiri godine ranije snimao danas kanonski svoj film "Ko to tamo peva" (1980.). Ondje je Tašku podao rolu smantanoga i šeprtljavog lovca, koji se svojim karakterom sasvim bio sljubio s osobenjacima iz onoga slavnog autobusa "firme Krstić". U tom remek-djelu Taško je veličanstveno iznio rečenu rolu, davši cijelom filmu sasvim posebnu upečatljivost. Fluid cijeloga filma posebno je ozračen komikom bilo u trenu kad se on raspituje koliko je udaljena iduća stanica, bilo kad ulazi u autobus na mjestu gdje nije stanica, pa, u raspri s Pavlom Vuisićem nastaje ona antologijska replika: "Propisi su propisi"; bilo da je to kad mu puška opali u autobusu netom što izgovori kako je puška zakočena, ili, kad gotovo ustrijeli Danila Batu Stojkovića pucajući na zeca.

A neće nam promaknuti ni njegov lik Božidara Majkovića, činovnika "u preduzeću" iz famozne TV-serije "Bolji život" u svim sesijama krajem 80-ih i početkom 90-ih godina minuloga vijeka. I tu je u bogatoj galeriji likova baš Taško skrenuo na se pozornost fenomenalno tumačeći sindikalno zanovijetalo, grintavo spadalo i sladostrasnog izješu.

Bogatu je karijeru sazdao ovaj naročiti glumac. I, iako će mnogi proći ispod radara ostavši tek u ljetopisima što će ih prelistavati specijalisti i struka, ovaj delikatni umjetnik već samo zbog nekoliko pamtljivih uloga neće biti zaboravljen.

Taško Načić preminuo je od srčanog udara prije 30 godina, 26. ožujka 1993., svega desetak dana prije svojega 60. rođendana (Kruševac, 7. travnja 1934.).