Kada se u osvit globalne financijske krize pojavila takozvana "ekonomija dijeljenja" ili "kolaborativna ekonomija", u mnogim profesionalnim, političkim i medijskim krugovima ona je entuzijastično pozdravljena kao inovativan način za povezivanje onih koji pružaju usluge i njihovih krajnjih korisnika, bez upliva posrednika čije učešće tu uslugu poskupljuje. Uz kompanije koje se bave prijevozom, poput Ubera i Lyfta, na tom se valu pojavila i najveća digitalna kompanija za iznajmljivanje stanova Airbnb, koja je svoju propagandu lažno asocirala uz fenomen "couchsurfinga", besplatne razmjene smještaja. U idućim godinama Airbnb-jev se marketing bazirao na ključnim riječima kao što su "zajednica", "reciprocitet" i "održivost", kako bi se time sugerirao navodno neprofitni, ili barem niskoprofitni karakter takve ekonomije, uz ostale turistima privlačne parole poput slogana "putujte kao lokalci".
Kritičari su u međuvremenu detektirali niz štetnih posljedica takve ekonomije, poput prekarnih oblika zapošljavanja, zloupotrebe radničkih prava, deregulacije, neplaćanja poreza, smanjenja dostupnog stanovanja, gentrifikacije urbanih sredina, problematičnih oblika turizma, propadanja lokalnih ekonomija i privatnog profitiranja nauštrb javnog dobra. Stoga su i takve oblike poslovanja prestali nazivati ekonomijom dijeljenja, odnosno kolaborativnom ekonomijom, zamijenivši te izraze prikladnijom "platformskom ekonomijom", s obzirom na to da se biznis odvija putem digitalnih platformi.
Premda Airbnb tvrdi da je s Klubovima djelitelja domova tek labavo logistički povezan, u procesu selekcije preferiraju se etnički raznoliki vlasnici, umjetnosti, lokalni aktivisti, ljudi koji boluju od neke bolesti koji su svi egzistencijalno ovisni o iznajmljivanju
Unatoč tome, Evropska je komisija 2016. godine, dok su ozbiljniji analitičari već naveliko raspravljali o spomenutim destruktivnim fenomenima, donijela "Evropsku agendu za kolaborativnu ekonomiju" u kojoj je ustvrdila da ona ima "značajan potencijal za doprinos konkurentnosti i rastu te promoviranju novih mogućnosti zapošljavanja, fleksibilnih radnih aranžmana i novih izvora prihoda". Spomenuti Airbnb, praktički monopolska kompanija za iznajmljivanje privatnih stanova, u međuvremenu je neprekidno rasla, pa je krajem 2020., usred pandemije Covida-19, dosegnula brojku od 5,6 milijuna u svojoj ponudi izlistanih stanova, smještenih u stotinjak tisuća gradova u svim državama svijeta. Najviše ih se nalazi u Londonu, njih 90 tisuća, zatim u Parizu 60 tisuća, New Yorku 50 tisuća i po nekoliko desetaka tisuća u Barceloni, Berlinu, Rimu i Amsterdamu. Krajem te iste 2020. godine kompanija je na burzama dionica objavila inicijalnu javnu ponudu, pa u prvom tjednu ostvarila udvostručenje vrijednosti na 100 milijardi dolara, što je ujedno bila i najveća inicijalna ponuda u Americi te godine. Unatoč rastu, kompanija koja je ionako imala samo 5.500 zaposlenih iste je godine otpustila čak trećinu radnika.
No osim što je zaslužan za inovacije na područjima putničke i turističke industrije, Airbnb je i pionir nove vrste lobiranja, kontroverznog oblika zagovaranja "koji se koristi metodama i snagom kolektivne akcije kako bi utjecao na regulativu i javne politike, zadobio javni legitimitet i neutralizirao kritične društvene pokrete na području platformske ekonomije". Tu definiciju "platformski sponzoriranog lobiranja odozdo" može se pročitati u istraživanju Sveučilišta Manchester pod naslovom "Airbnb-jev pokret za deregulaciju", u kojemu se detaljno analizira način na koji Airbnb upotrebljava vlastite korisnike – i baze njihovih podataka kojima zahvaljujući prirodi svoga posla već raspolaže – kako bi utjecao na javne politike za regulaciju digitalne ekonomije. Pritom taj oblik lobiranja nije prepoznat, pa samim time ni registriran od strane nadležnih tijela kao lobistička aktivnost, čime "direktno zadire u procese demokratskog odlučivanja, preuzima kontrolu nad organskim društvenim pokretima i povećava korporativnu moć na štetu milijuna običnih građana".
Luke Yates, voditelj istraživanja
Kao predmet studije slučaja istraživanje uzima takozvane Klubove djelitelja domova (Home Sharing Clubs) Airbnb-ja, fenomena koji se prvi put pojavio 2015. godine u američkom gradu San Franciscu, u kojemu se nalazi sjedište kompanije.
San Francisco je te godine proglašen najskupljim gradom u Sjevernoj Americi kada je u pitanju cijena stanovanja, što je prepoznato kao direktna posljedica eksplozije iznajmljivanja putem Airbnb-ja. Zbog toga su njegovi stanovnici pokrenuli akciju prikupljanja potpisa za raspisivanje referenduma u vezi donošenja strože regulative za kratkoročni najam, na što je kompanija uzvratila lobističkom kampanjom kakve su se dotad viđale isključivo u predizbornim političkim aktivnostima. Kampanja, na koju je Airbnb potrošio osam milijuna dolara, uključivala je cijelu armiju konzultanata, istraživača, specijalista za društvene mreže i 11 profesionalnih političkih lobista s iskustvom rada u predizbornim kampanjama bivšeg američkog predsjednika Baracka Obame. Oni su oformili mrežu suradnika čiji je cilj bio angažirati što veći broj iznajmljivača kako bi osujetili referendumsku inicijativu. Airbnb-jevi aktivisti obavili su 30 tisuća razgovora sa 6.500 iznajmljivača, a 55 posto birača na koncu je odbilo referendumske prijedloge. Airbnb je ishod referenduma proglasio "pobjedom srednje klase", a tadašnji kompanijin šef za politiku i javne poslove Chris Lehane, inače savjetnik bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona i njegovog zamjenika Ala Gorea, političku moć korisnika Airbnb-ja usporedio je s onom notornog Nacionalnog puškarskog udruženja, lobističke organizacije za pravo na posjedovanje oružja. Lehane se tada zavjetovao da će Klubove djelitelja domova osnovati po cijelom svijetu, pa ih danas ima oko 400. Od toga se broja njih 40 posto nalazi izvan SAD-a, pri čemu klubovi redovito niču u gradovima u kojima su se turizam i tržište stanovanja već nametnuli kao prvoklasna politička pitanja.
Airbnb, kompanija za iznajmljivanje privatnih stanova, krajem 2020., usred pandemije Covida-19, dosegnula je brojku od 5,6 milijuna u svojoj ponudi izlistanih stanova, smještenih u stotinjak tisuća gradova u svim državama svijeta
Nakon San Francisca i ostatka Amerike logično je stoga bilo da se sljedeći klub pojavi u Barceloni, koja je dotad već liptala pod pritiskom četverostrukog povećanja broja turista četiri godine nakon dolaska Airbnb-ja, te istim tolikim povećanjem broja stanova za kratkoročni najam. Budući da je u istom periodu cijena najma za lokalno stanovništvo narasla za 50 posto, dok su plaće stagnirale, pokrenut je niz protesta i legislativnih akcija, a 2015. godine za gradonačelnicu je izabrana Ada Colau iz aktivističke platforme Barcelona en Comú. Neposredno nakon toga formiran je barcelonski Klub djelitelja domova, koji se spario s dvije lokalne interesne skupine, te započeo kampanju peticijama, otvorenim pismima, medijskim istupima i sastancima s političarima. Godinu dana kasnije, njihovi predstavnici pripušteni su u gradski odbor za turizam i kvartove.
Osim Airbnb-ja, navodi se u istraživanju, slične kampanje mobiliziranja vlastitih korisnika provodile su i druge platformske kompanije, primjerice Uber i Lyft, kada bi im gradske vlasti zaprijetile donošenjem strožih pravila osiguranja, sigurnosnim provjerama i testiranjem vozača na droge i alkohol. Uber se 2015. godine čak bio udružio s organizacijom Mothers Against Drunk Driving (Majke protiv vožnje u pijanom stanju), u vrijeme dok je na razini cijele Kalifornije vodio bitku protiv zahtjeva državnih vlasti da kompanija vozačima plati komercijalno osiguranje. Istraživanje Sveučilišta Manchester detektiralo je i niz paravanskih grupa koje se izdaju za građanske inicijative, iako su direktno osnovane od strane predstavnika tehnološke industrije.
Chris Lehane (Foto: Wikimedia Commons)
Premda Airbnb tvrdi da je s Klubovima djelitelja domova tek labavo logistički povezan, te da se klubovi sastoje od "najrazličitijih dionika" – od iznajmljivača, preko gostiju, pa do vlasnika malih poduzeća i predstavnika lokalnih zajednica – istraživanje otkriva da je proces regrutiranja članova pomno osmišljena strategija formiranja lobističkih ćelija koje se sastoje isključivo od vlasnika stanova. Štoviše, u procesu selekcije eliminiraju se vlasnici većeg broja nekretnina, a preferiraju etnički raznoliki vlasnici, te radnici u kulturi i umjetnosti, lokalni aktivisti, ljudi koji boluju od neke bolesti, imaju invaliditet ili su ekonomski ranjivi, te su svi egzistencijalno ovisni o iznajmljivanju. Cilj svega toga je stvoriti "priče" kojima se kao autentičan predstavlja narativ koji uopće nije reprezentativan već služi tome da se prikrije činjenicu da iza cijelog poduhvata stoje predstavnici industrije i njihovi interesi. Ovdje vrijedi spomenuti da su čak 60 posto iznajmljivača koji posluju preko Airbnb-ja ustvari profesionalni iznajmljivači, odnosno rentijeri koji posjeduju više nekretnina, a nerijetko i "prikrivene hotele" koje iznajmljuju kao pojedinačne sobe. S druge strane, samo njih osam posto čine iznajmljivači jednog, odnosno vlastitog doma ili sobe, pa je jasno da takve kampanje disproporcionalno idu u korist prve, veće skupine profesionalnih iznajmljivača.
"Organizatori u zajednici" koje Airbnb angažira za svoje kampanje, a s kojima su razgovarali autori istraživanja, ispričali su kako izgleda "mobilizacijska krivulja" jednom kada krene kampanja lobiranja protiv donošenja restriktivnih zakona. Svakom se organizatoru dodijeli neki dio grada, zajedno s popisom vlasnika stanova, nakon čega kreće potraga za "pričama", a zatim selektiranje potencijalnih regruta i nagovaranje odabranih da im se pridruže u manjim akcijama, poput potpisivanja peticije putem tipke na aplikaciji mobilnog telefona. Zatim slijede složenije "usluge", poput sudjelovanja u protestima, apeliranja na lokalne političare, davanja izjava za medije i sudjelovanja u sudskim saslušanjima.
Organizatori su ispričali i kako su uoči kampanja iz drugih gradova dolazili eksperti koji su vodili treninge i probe za javne nastupe, sve pod vodstvom Airbnb-ja, čega lokalni zakonodavci, novinari i opća javnost nisu bili svjesni jer je kompanija brižljivo njegovala percepciju prema kojoj ona nema nikakve veze s kampanjom već se radi o organskoj mobilizaciji građana.
Autori izvještaja poseban naglasak stavljaju na iskustvo organizatora u izbornim kampanjama, naročito onima Baracka Obame, u smislu profesionalizacije praksi organiziranja u zajednici i prenošenja tih praksi u korporativnu sferu. "Taj su posao odradili zaposlenici Airbnb-ja koji su prethodno radili za nevladine organizacije i političke stranke, pojednostavljujući i profesionalizirajući vještine ranije korištene isključivo unutar civilnog društva i stvarajući time politički repertoar i radnu snagu koji se sada primjenjuju u privatnom sektoru", zaključuje se u izvještaju, te upozorava da takva, sada sve dominantnija vrsta lobiranja, dubinski mijenja način na koji se odvija donošenje javnih politika.
