Nakon nagrade na jednom od najznačajnijih evropskih festivala, onom u Karlovym Varyma, autorski dvojac David Kapac – Andrija Mardešić predstavio je svoj impresivan dugometražni prvijenac "Stric" i na Pulskom festivalu. Tim povodom s autorima razgovaramo o njihovim kreativnim sklonostima i specifičnostima njihova filma.

Od samog početka Strica smo karakterizirali kao redatelja predstave, a obitelj kao "loše" glumce, koji nisu sposobni dati emociju koju redatelj očekuje i koji se opiru ulogama sve dok im se u potpunosti ne prepuste – kaže David Kapac

Percipira vas se kao mlade debitante, no stvaralački ste aktivni već petnaestak godina. Surađujete od studentskih dana na ADU-u, ali do dugometražnog debija stigli ste na ponešto različite načine. Obojica ste radili na sapunicama, no filmski putevi vam se prilično razlikuju – vi ste se, Davide, pročuli 2012. srednjometražnim hororom "Zagorski specijalitet", kojem je Andrija bio koscenarist, a onda de facto nestali s filmske pozornice na punih deset godina, dok ste se vi, Andrija, nizom kratkih igranih filmova nametnuli kao bitno ime tog kinematografskog formata. Odakle takvo razilaženje koje bi moglo sugerirati da ste vi, Davide, više komercijalno (intenzivniji angažman na sapunicama, sklonost "čistom" žanru), a vi, Andrija, više "umjetnički" orijentirani?

Kapac: Čini mi se ogromna ta brojka od deset godina i ne mogu vjerovati da je toliko prošlo od "Zagorskog specijaliteta". Nisam se svjesno povukao iz filma. Dogodila se diploma, prvi angažman, pa drugi i treći... i to je bilo super jer sam osjećao da se nekako profesionalno razvijam. Kreativna glad se pojavila s idejom za "Strica", koji je od početka bio zamišljen kao hibrid arthouse i žanrovskog filma, iskren odraz svega što smo u trenutku stvaranja voljeli najviše, ali trebalo nam je punih sedam godina da se ostvari. Na Akademiji mi je dobro išla dijaloški bazirana komedija à la Richard Linklater i Kevin Smith, pa su mentori mislili da se trebam držati toga. Nakon "Zagoraca" svi su mislili da sam horor tip, a mene su više inspirirali motivi i atmosfera "Južnjačke utjehe" i "Deliverancea". Andrija i ja volimo razne žanrove i tipove filmova, a najviše nas veseli da radimo nešto novo, što nam je u tom trenutku izazov. "Stric" je barem po meni logičan korak, ali ni slučajno nije kalkuliran ili planiran.

Mardešić: Krenuo sam na ADU sa žanrovskim filmom, jer me tada najviše ložio film noir i horor koji su jako barokni, tu se moglo najviše isprobati filmskih izražajnih sredstava i zanatskih fora. Ali kada je došlo vrijeme da ispričam neku svoju priču – "Nas dva", moj prvi film nakon ADU-a – nisam je mogao staviti u kalup žanra, nego sam slijedio vlastiti instinkt. On je više vukao u smjeru evropskog filma, od kojeg najviše preferiram Grke, Turke i Talijane. Općenito, balkanska i mediteranska poetika mi jako rezoniraju s otkucajima srca, svi njihovi autori – od klasika Fellinija, Antonionija, Bressona, Kusturice, Žike Pavlovića, pa do novijih Lanthimosa i Ceylana.

Kadar iz filma "Stric" (Foto: Eclectica)

 

Instinkti za pobunu

Put od zajedničkog rada na "Zagorskom specijalitetu", u kojem je David bio autorski dominantan, do ravnopravnog autorstva na "Stricu" nije bio samo vremenski dug, nego sadrži i velik poetički pomak. Ultraniskobudžetni "Zagorski specijalitet" pravi je žanrovski film, dok "Stric" u ozbiljnoj produkciji spaja žanr i art. No ono što ih povezuje je neskriveno filmofilstvo – prvi film otvoreno se referira na kultni horor "Teksaški masakr motornom pilom", a drugi na grčki "čudni val" i austrijski distancirani (proto)horor. Čini se da više crpite iz filmske baštine i suvremenosti nego aktualnog svijeta oko sebe?

Kapac: Mi smo djeca videoteke i filmski štreberi. U svakodnevnim životnim situacijama povlačimo paralele i usporedbe s filmskim likovima i scenama, pa je nekako logično da se to prelije i u filmove koje snimamo. Ali to nikako nije temeljna inspiracija. Neki citati su svjesni, ali većina ih nesvjesno dolazi iz naše filmske lektire. Konkretno, u filmu "Stric" zrcale se naši obiteljski odnosi, naša sjećanja iz djetinjstva, naša osobna iskustva i stavovi. Filmofilstvo nam pomaže da te motive dovedemo do ekstrema. Ispod svega toga uvijek je nešto naše iskreno i osobno. U razvoju filma "Stric" mi smo ga pitchali kao "Funny Games susreće Dogtooth". Ti filmovi nam jesu bili inspiracija, ali više potvrda da postoji festivalska, ali i kino publika za takve začudne, žanrovski neodređene filmove, s jakim dramskim elementima. Za sebe, mi smo film definirali kao spoj filmova Roberta Bressona – po načinu glume i likova kao funkcija, "Mosta na rijeci Kwai", po temama i motivima zarobljeništva i osjećaju svrhe, i crtića "Krava i pile", po čudnoj obiteljskoj dinamici i pomaknutim vizualima.

S obzirom na to da sam cijelo djetinjstvo proveo s majkom, nonama i tetkama, vrlo snažnim i dominantnim figurama, nekako mi je prirodno da u filmovima imam jake ženske likove – govori Andrija Mardešić

Mardešić: Devedesetih sam kampirao u videoteci i gledao sve što je bilo dostupno – od tada aktualnih parodija, erotskih trilera, fantasyja, postmodernističkih Tarantinovih i Smithovih ludorija, pa do Hitchcockovih, Godardovih, Kurosawinih i Leanovih klasika. Zbog toga mi je najdraže pročitati u osvrtima na "Strica" da se vidi da gledamo filmove i da volimo filmove, najvažnije mi je da ljudi osjete kroz naš film tu dječačku ljubav prema onome što radimo. Što se tiče svijeta oko nas, ono što me najviše fascinira uglavnom su patološki odnosi unutar obitelji kao mikrozajednice, pa onda od pojedinačnog prema općem, kroz prizmu obitelji, možda se sve može primijeniti i na svijet oko nas.

U prethodnom pitanju spomenuti aktualitet ponajprije izvire iz naslovnog lika patrijarhalnog kleronacionalista u odličnoj izvedbi Mikija Manojlovića. Ta vrsta ideologije u Hrvatskoj je, po svemu sudeći, trajno suvremena. Rekao bih da je jedna od glavnih vrlina vašeg filma spoj intimne obiteljske situacije i oštre, a opet nenametljive društvene kritike. Je li vam to bila jedna od idejnih niti vodilja?

Kapac: Mi smo krenuli od, nadamo se univerzalne, dinamike i folklora obiteljskih odnosa i fokusa na njihove negativne aspekte. Na ideji da oni sami po sebi mogu biti represivni, traumatični, puni emotivnih ožiljaka, i na ideji kako se svi pojedini članovi žrtvuju i trpe za veće dobro – obitelj. To je ono što je nas iskreno zanimalo. S obzirom na pozadinu 1980-ih godina u koju je radnja filma smještena, nadali smo se da će odnosi unutar naše filmske obitelji i odnosi obitelji i strica funkcionirati i kao metafora za šire, prošle i sadašnje, represivne sisteme, ali nam to nije bio glavni cilj. Vodili smo se loglineom "obitelj je nasilje", ali nam se čini da je film na kraju ipak završio loglineom "obitelj po cijenu svega".

Mardešić: Nismo htjeli raditi politički film, nego obiteljski. Ali danas je neizbježno da se bilo koji umjetnički čin može iščitavati i kao politički. Glavna idejna nit vodilja nam je bila da je obitelj zapravo represivni sistem. Iz toga se rađa moment konformizma koji je specifičan za sve represivne sisteme, nitko ne želi reagirati ni pokušati popraviti status quo jer se svi boje da bi bilo kakav pokušaj promjene mogao donijeti nešto gore. Iz konformizma se događa ta banalnost zla, pod represijom i obični ljudi jedni drugima čine grozne stvari povlađujući sistemu. To ih nepovratno mijenja i otupljuje njihove instinkte za pobunu.

Kadar iz filma "Stric" (Foto: Eclectica)

 

Motiv matrijarhata

Moglo bi se reći da je lik strica kao nositelja patrijarhata u direktnom srazu sa svojevrsnim matrijarhatom, jer lik majke koju odlično igra Ivana Roščić dominira u obitelji s dvojicom slabih muškaraca koju je stric "unajmio" za istovremeni transfer i liječenje vlastite traume. Jeste li pri osmišljavanju filma imali u primisli aktualni svjetski sukob feminističkog pokreta #MeToo s nasljeđem patrijarhata?

Kapac: Jako smo dobro svjesni pokreta #MeToo i sretni smo da mu se naš film s ulogom majke može pridružiti, ali nikako ga nismo pratili da bismo bili u trendu. Tako nešto bi i publika i kritika vrlo lako osjetili i prepoznali kao jeftino i neiskreno. Motiv matrijarhata za mene opet proizlazi iz mojih obiteljski odnosa. Ideja majke koja zna što treba kad su svi ostali pogubljeni, koja ne puca pod pritiskom, koja očekuje puno, ali puno i daje, majke koja je glava obitelji kad je to najvažnije, osobno mi je jako bliska.

Mardešić: Prvi treatment za film nastao je 2015., dvije godine prije pokreta #MeToo, a majka je već tada na papiru bila onakav lik kakav gledamo danas na ekranu. Moji korijeni su otočki, a značajka Mediterana je da tamo vlada matrijarhat. Moj otac kao najvažnija i jedina muška figura u mom životu i ja bili smo okruženi snažnim ženama. S obzirom na to da sam cijelo djetinjstvo proveo s majkom, nonama i tetkama, vrlo snažnim i dominantnim figurama, nekako mi je prirodno da u filmovima imam jake ženske likove.

"Stric" sadrži i metafilmsku dimenziju – naslovni lik zapravo režira vlastiti film, dominirajući nad obitelji koja daje "glumački doprinos". Koliko ste takvim postavljanjem stvari, i jeste li uopće, željeli načelno komentirati proces nastanka filma, odnosno odnos režisera i njegove ekipe, ponajprije glumaca?

Kapac: Od samog početka smo Strica karakterizirali kao redatelja predstave, a obitelj kao "loše" glumce, koji nisu sposobni dati emociju koju redatelj očekuje i koji se opiru ulogama sve dok im se napokon u potpunosti ne prepuste, ne izgube vlastiti identitet i postanu svoje uloge – Majka, Otac, Sin. Kao redatelj, Stric je perfekcionist, ali svjestan je šire slike. Zna kad treba reći "idemo dalje", ali kad osjeća da je blizu savršenstva, ne bi pustio ni za živu glavu, bez obzira na umor i nezadovoljstvo glumaca. On vidi nešto što drugi ne vide i na tome inzistira, makar ga svi oko njega mrzili. To je ugrubo i česta pozicija redatelja, naravno s malo više takta nego što ga ima Stric.

Mardešić: Obojica smo control freakovi i nijedan segment filmskog stvaranja ne smije biti izvan naše kontrole. S druge strane, veliki smo fanovi metafilmova. Obožavamo Fellinijev "Osam i pol", Altmanovog "Igrača" i naročito Ozovu komediju "Bowfinger: Kralj Hollywooda". I, naravno, Tarantina. Tu je i Hanekeov "Bennyjev video", pa nam je možda sve to došlo podsvjesno. Isto tako, volim imati pod kontrolom i što se u nas doma jede za Božić, s time da svaka kuglica na boru već 37 godina mora biti na svom mjestu. Pa je možda zbog toga "Stric" djelomično i autobiografski film.