Dave Zirin jedan je od najvažnijih američkih sportskih novinara. Prvi je sportski novinar kojeg je kao stalnog suradnika angažirao najstariji američki tjednik The Nation, u kojem danas radi kao sportski urednik. Godinama vodi poznati sportski blog Edge of Sports i autor je jedanaest knjiga o povezanosti sporta, ekonomije, aktivizma i narodne povijesti. U najnovijoj knjizi "The Kaepernick Effect: Taking a Knee, Changing the World" ("Kaepernickov efekt: klečanje, mijenjanje svijeta", 2021.) donosi priče sportaša i sportašica koji su pomogli graditi sve snažniji i beskompromisniji aktivistički pokret diljem SAD-a.

U svojoj posljednjoj knjizi "Kaepernickov efekt" pišete o utjecaju koji su protesti bivšeg igrača Nacionalne nogometne lige (NFL) Colina Kaepernicka imali na mlade sportaše diljem SAD-a. Počnimo s podsjetnikom o tome što je Kaepernick učinio, koliko je dugo to radio i kako je uopće primijećen njegov protest?

Colin Kaepernick je prvo sjedio, a zatim klečao tijekom izvođenja nacionalne himne. Radio je to čitavu sezonu, punih sedamnaest tjedana. Možda bi sve prošlo posve nezapaženo da ga novinar po imenu Steve Wyche nije vidio kako sjedi, zapitao se o čemu se tu radi i zamolio Kaepernicka da mu prokomentira svoje motive. Tada je odjeknulo da je Kaepernick progovorio protiv rasističkog policijskog nasilja, odjeknulo snažno, silovito, i od tada svijet više nije isti.

Colin Kaepernick je prvo sjedio, a zatim klečao tijekom izvođenja nacionalne himne. Radio je to čitavu sezonu, punih sedamnaest tjedana. Progovorio je protiv rasističkog policijskog nasilja, što je odjeknulo snažno, silovito, i od tada svijet više nije isti

U knjizi su vam u glavnom fokusu srednjoškolski i sveučilišni sportaši i sportašice, ali ne samo igrači nego i timovi navijačica i treneri. Svi su oni bili inspirirani Kaepernickom i odlučili su prosvjedovati u svojim školama, na sveučilištima. U mnogim su slučajevima dobili negativnu reakciju nakon prosvjeda – možemo li kazati nešto o tome, o riziku koji su mladi sportaši preuzeli?

SAD je zemlja izgrađena na temeljima rasizma i kolonijalizma. Govor protiv rasizma, svaki otpor, uvijek nosi rizike i priče tih sportaša i sportašica u tome nisu nikakva iznimka. Diljem zemlje se radi o ljudima koji su dobivali prijetnje smrću, na njih se fizički nasrtalo, mnogi su izbačeni iz svojih timova. Ali svi s kojima sam razgovarao kazali su mi da im nije žao, da je sve što su napravili bilo i ostaje vrijedno, jer su se osjećali kao da su dio pokreta koji će ovu sklerotičnu ljušturu od zemlje učiniti malo pravednijom.

Knjigu ste počeli pisati 2016. godine, a pričama ste se vratili kad su izbili masovni prosvjedi nakon ubojstva Georgea Floyda. Isti ti ljudi koje ste ranije intervjuirali sada su sudjelovali u prosvjedima na ulicama svojih gradova, a mnogi od njih su ih i organizirali. Što nam to govori o ulozi sportskog aktivizma u formiranju pokreta Black Lives Matter?

Ljudi brzo zaboravljaju da je ljeto 2020. bilo ljeto najvećih prosvjeda u povijesti Sjedinjenih Država. Mislim da je referiranje na sportske aktivističke momente evidentno. Dovoljno je pogledati prisutnost ikonografije Kaepernicka na tolikim prosvjedima, što nam otkriva da, iako su mnogi putovi možda vodili ovu zemlju do ljeta 2020. godine, nema nikakve sumnje da je jedan od njih prošao ravno kroz sportska igrališta SAD-a.

 

Borci protiv opresije

Ne radi se samo o Kaepernicku ili o Georgeu Floydu. Također je riječ o Ericu Reidu, o Trayvonu Martinu. Velik dio mladih ljudi koje ste intervjuirali spominje Martina, a i vi kažete kako mislite da je on Emmett Till generacije vaše kćeri. Koliko je Martinova priča važna za mlađe generacije?

Trayvona Martina je uhodio i ubio wannabe policajac, uskogrudni fanatik po imenu George Zimmerman. Ne samo da je Zimmerman uhodio i ubio Trayvona Martina, nego je bio potreban aktivistički pokret na razini čitave zemlje samo da bi Zimmermana uhitili. A onda kad mu je suđeno, proglašen je nevinim. Jednoj generaciji vrlo mladih ljudi, ljudi koji su u tom momentu tek odrastali, nepravda oko svega toga nanijela je ogromne ožiljke i uistinu ih učinila doživotnim borcima protiv opresije. Zato je i toliko snažnih odjeka i poveznica sa slučajem linčovanja Emmetta Tilla iz 1955. godine, koji je također završio bez pravde i motivirao čitavu generaciju aktivista i aktivistkinja.

"Emmett Till i ja bili smo otprilike istih godina. Tjedan dana nakon što je ubijen u okrugu Sunflower, Mississippi, stajao sam na uglu s grupom momaka, gledajući njegove fotografije u crnačkim novinama i časopisima. Na jednoj se fotografiji Till smijao, bio je sretan. Na drugoj mu je glava bila otečena i ukočena. Njegova majka je učinila hrabru stvar. Odbila je dopustiti da ga pokopaju, sve dok tisuće ljudi nisu promarširale pored njegovog otvorenog lijesa u Chicagu, dok nisu pogledali u njegovo unakaženo tijelo. Osjećao sam duboko pobratimstvo s njime." To je o Tillu napisao Muhammad Ali u svojoj autobiografiji "Ja, najveći" (1975). Kad je Ali umro, napisali ste kako bi njegova smrt trebala biti prilika da se prisjetimo što ga je uopće činilo tako opasnim. Kako bismo trebali pamtiti Muhammada Alija?

Trebamo se živo sjećati Muhammada Alija kao beskompromisnog protivnika svakog rasizma, imperijalizma i kolonijalizma. Bilo je raznih napora da se njegova stvarna politika, sve ono što je prakticirao 1960-ih, ispere, okreči finom bijelom bojom. Da se isprazni od svog stvarnog sadržaja, pretvori u nešto umiljato i bezopasno, u plošnu ikonu. Istina je puno kompliciranija i, za moćnike, puno opasnija.

Trebamo se živo sjećati Muhammada Alija kao beskompromisnog protivnika svakog rasizma, imperijalizma i kolonijalizma. Bilo je raznih napora da se njegova stvarna politika pretvori u nešto umiljato i bezopasno, u plošnu ikonu

Vaše knjige pokazuju kako aktivizam u sportu i oko sporta ne funkcionira po principu instant-kopiranja, da se ne radi o površnom aktivizmu. Širite priču o političkom angažmanu mladih kao nečemu većem od fenomena društvenih mreža. Koji su slojevi tog vala angažmana, njegove dubine? I mislite li da se dobro razumije, obuhvatno tumači?

Ova sadašnja generacija mladih demografski je najraznolikija i najmanje tolerantna prema netoleranciji i nepravdi od bilo koje druge generacije u povijesti SAD-a. Mnogi ljudi misle i govore da je takav aktivizam fenomen društvenih mreža i promatraju ga isključivo kao to, kao medijsku stvar, ali čini mi se da ti ljudi ne razmišljaju o dubinama očaja prisutnim u mlađim generacijama, o koktelu katastrofe u kojem odrastaju, o ljutnji uparenoj s nedostatkom nade. To je vrlo opasna kombinacija.

Da se dotaknemo i medijskog izvještavanja... Posljednjih je godina upravo područje sportskog novinarstva otvorilo velike i važne teme, poput seksualnog zlostavljanja i prava trans osoba, da spomenemo samo neke. Kako su se mijenjali prostori i načini pisanja o sportu u posljednjih nekoliko desetljeća, od početka vaše karijere?

U ovom smo zadnjem desetljeću mogli svjedočiti dramatičnim promjenama u sportskim medijskim prostorima. Kad sam se prije dvadesetak godina počeo baviti ovakvim novinarskim radom, bio sam zaista jako usamljen. Sada velike novine imaju čitave odjele posvećene sportu i društvu i načinu na koji su ta dva područja neraskidivo povezana. U vrijeme degradacije dijela novinarskih poslova ovo je područje koje se zapravo širi. Zašto se toliko toga promijenilo i proširilo po pitanju sportskog novinarstva? U mojoj je zemlji očigledan odgovor kombinacija novog pokreta protiv rasizma, pokreta Black Lives Matter i pojave društvenih mreža. Uparite to s generacijom kojoj je prekipjelo i političkom vladajućom klasom koja je stara, bogata i živi u svom svijetu i svemiru, i imate recept za ovo što trenutno živimo.

U jednom od prethodnih intervjua govorite o sportskim igralištima kao jednima od posljednjih zajedničkih javnih prostora u SAD-u. Također kažete kako postoji drugačiji odnos između sporta i zajednice naspram drugih kulturnih proizvoda u kapitalizmu. Možete li to elaborirati, kako je i zašto sport drugačiji?

Sport je drugačiji iz niza razloga. Sport je nešto najbliže zajedničkom jeziku što imamo. Sport je najbliže točki jedinstva koju imamo u ovim teškim vremenima. Ne smijemo zaboraviti da sport privlači velik broj ljudi iz radničke klase, i to u brojevima i na način na koji to ne čine drugi kulturni proizvodi. Također, u našim od srži ispražnjenim i osiromašenim gradovima sportska igrališta i atletski tereni zaista su među posljednjim zajedničkim prostorima. To su još uvijek mjesta gdje se ljudi mogu okupiti, susresti i ne živjeti u izolaciji kroz drugi oblik prakticiranja društvenosti – na svojim prijenosnim računalima ili mobitelima.

 

Mrkva i batina

Puno pišete i o radničkim pravima u sportu, kao i o sindikalnom organiziranju sportaša. Što radnički pokret može naučiti od sportskih sindikata i sportaša općenito?

Radnički pokret treba za početak naučiti da su i sportaši radnici, bez obzira na to koliko neki od njih zarađuju, zbog odnosa prema šefovima, zbog pozicije u kojoj jesu u odnosu na proizvode svoga rada, zbog pitanja kontrole i moći. U tome još kaskamo. Od sportaša možemo naučiti i pokoju o neodustajanju, o tome kako dobro dođe mrziti gubiti. Koristilo bi nam toga i među radnicima i među sindikatima općenito.

Da se nadovežemo odmah – kako je s radničkim pravima i sindikatima u (sportskom) novinarstvu? Jeste li vi član sindikata?

Ne mogu na to najpreciznije odgovoriti, ali dojma sam da se situacija u sportskom novinarstvu ne razlikuje po tom pitanju puno od novinarstva na svim poljima. Nije to profesija koja umire, ali jest profesija koja se mijenja i to može biti vrlo teško analizirati i pratiti, a onda se uz sve to vežu i različiti i brojni radnički problemi i poteškoće radničkog organiziranja. Član sam sindikata pisaca National Writers Union (NWU).

Vaša knjiga "People's History of Sports in the United States" ("Narodna povijest sporta u Sjedinjenim Državama") objavljena je prije trinaest godina. Hoćemo li uskoro dobiti nastavak, čini se da ima puno novog materijala, a i mnogi bi ga sigurno rado čitali?

Hvala, zaista. Vjerojatno bih trebao napisati zaseban dio, čitavu jednu knjigu narodne povijesti sporta posvećenu samo događajima u zadnjih desetak godina. Ali vidjet ćemo, ima još dosta knjiga koje treba napisati.

Da se zadržimo još kratko na narodnoj povijesti sporta – postoji li određeni trenutak ili priča koje se sjećate, zbog koje ste počeli drugačije razmišljati o sportu, poželjeli o njemu pisati drugačije?

Za mene je presudna bila jedna priča iz sredine 1990-ih. Tada je košarkaš Mahmoud Abdul-Rauf donio odluku da neće izaći na utakmicu tijekom sviranja nacionalne himne. Ostao je u svlačionici, poručio je da himna za njega predstavlja opresiju i tiraniju.

Vratimo se još malo na Kaepernicka – tijekom protekle dvije godine mnoge su korporacije i lige prisvojile poruke pokreta Black Lives Matter na promotivnoj razini. Vi u srži takvog djelovanja detektirate impuls za radničkim i rasnim discipliniranjem. Možete li to objasniti, na koji su način i zašto te metode stare prevare?

Nije nimalo neuobičajeno vidjeti da korporativni subjekti usvajaju metodu mrkve i batine, gdje sve izgleda kao da čine velike ustupke, ali se u stvarnosti nad nama stalno nadvija prijetnja. Prijetnja je jasna – ljudi mogu ili prihvatiti te ustupke ili će brzo dobiti batine. Tako se igrači NFL-a, na primjer, moraju zadovoljiti sloganima ispisanima na jednom dijelu terena. Moraju biti sretni što liga, eto, ima Odbor za sankcije koji se bavi socijalnom pravdom. Ali ako se usude izaći iz tih granica, proviriti dalje od tih uskih okvira, nema sumnje da ih čeka izgnanička sudbina Colina Kaepernicka.

I zadnje pitanje – kako da prevarimo prevarante?

Nemam plan, nacrt kako prevariti one koji nas žele držati u prevari i varanju. Vjerujem da će odgovor na to pitanje u nekom trenutku proizaći iz borbe, iz kontinuiranog aktivizma. A kad se to dogodi, nadam se da ću biti negdje naprijed u koloni, da izvještavam, da slavim naš put naprijed. Bome nam je očajnički potreban.