Postoje predstave koje govore o ozbiljnim, čak i dramatičnim ljudskim temama, nakon kojih publika nije zapljusnuta očajem, nego odlazi kući s toplinom oko srca. Onda kada se u kazalištu ne razdire ljudska utroba i na sceni se ne istovaruje ogorčenje, krv i bijes. Jedna od takvih, podvučena nježnošću, autorski je projekt "Disanje" redateljice Olje Lozice i u izvedbi Petre Kovačić Botić, Petre Svrtan i Matka Botića. To je priča o dvije sestre i o njihovom kompleksnom odnosu kroz život, od čiste ljubavi do traumatičnih neslaganja, pri čemu fantazije, nade i bolovi, imaju istu težinu kao i sama stvarnost.
U današnjem vremenu velikih neuroza, trvenja i beskonačnog ljudskog iscrpljivanja svim i svačim, kao da smo zaboravili na ono što na koncu jest naš život: neugasiva potreba za ljubavlju i neizmjerna žudnja za blizinom i oslanjanjem na one pored nas. "Disanje" je jedna od onih rijetkih priča koje strpljivo i blagotvorno poniru u čovjekovu intimu, pokazujući nam kako te duboke i bliske veze s drugima, uz sve vanjske stresove i frustracije, jesu ono što je zapravo jedino važno i što na kraju u nama jedino ostaje. Možda će nas odnijeti svjetske katastrofe ili ćemo pomrijeti u nekim budućim velikim ratovima, ali ako se to dogodi najviše što ćemo poželjeti bit će da umremo u zagrljaju. O toj privrženosti drugome, od djetinjstva pa do smrti, kao hrani bez koje ne možemo disati govori ova predstava. Dvije sestre prolaze sve ono što i svi mi: ponekad su nježne do bola, ponekad brutalno posesivne, ponekad glupo sebične, ali one će se uvijek vraćati jedna drugoj, nesvjesno nam poručujući da nas jedino privrženost, tako nesavršene, održava na nogama. Na kraju će jedna od sestara umrijeti: da li su bol i praznina jedino što ostaje?
Redateljica Lozica nije skliznula u prostor općih mjesta nostalgije i sjećanja. U predstavi se ne listaju stare fotografije, niti se vodi borba s krivnjama iz prošlosti. "Disanje" vrlo fino i osjećajno pokazuje da sat otkucava za sve nas, ali ključno je pritom da trenutak smrti i konačnog rastanka ne predstavlja crnu rupu u kojoj sve nestaje. To je trenutak koji zapravo osvjetljava čitav naš život s drugima i daje mu duboki i jedinstveni smisao. Poput krhkog lampiona našeg zajedništva koji smo, kako smo znali i umjeli, njegovali čitav život a sada ga puštamo među zvijezde s nadom da će gorjeti vječno. Dvije glumice, Petra Kovačić Botić i Petra Svrtan, kao da su u svojoj igri i međusobnim odnosima bile sačinjene od takvog materijala: nježnih nijansi i blagih pokreta s emocijama koje, u radostima i ogorčenju, u svađi i u ljubavi – snažno svijetle. I one su mogle odigrati na prvu loptu razmjene patosa i erupcije osjećaja, ali nisu: bilo je to fino tkanje nadarenih glumica koje su nepogrešivo osjećale da se značajno ostvarenje rađa i da se pažnja gledalaca osvaja istinom prisutnosti čitavog glumačkog bića na pozornici, a ne tek dramatičnom bojom glasa i efektnih gesti. Važni "treći čovjek" iz pozadine bio je Matko Botić, koji je u raznim verzijama na električnoj gitari vrlo koncentrirano pratio baš svaki i najsitniji pokret i glas junakinja na sceni. Nije to nekakva tugaljiva svirka nad sudbinom dvije sestre, nego ponekad silovita, ponekad blaga, ali najvažnije od svega neizreciva – poput nekog domaćeg Rya Coodera – muzika njihova života. "Disanje", ostvareno u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih i splitske PlayDrame te u režiji suptilne redateljice Olje Lozice i izvedbi troje sjajnih protagonista, intimna je priča o svima nama, velika kao život.
