Izbjeglice iz Hrvatske i BiH u Srbiji su već godinama ‘na čekanju’: borba za ostvarivanje njihovih elementarnih prava dalje traje i u njoj je dosad netko ostvario više, a netko manje ili nimalo, neovisno o tome je li riječ o državljanstvu, socijalnoj integraciji ili onom osnovnom: stambenom zbrinjavanju i reguliranju vlasničkih prava nad životnim prostorom. Srpski Komesarijat za izbeglice i migracije, KIRS, izgradio je dosad više od dvije hiljade stambenih jedinica, no one su uglavnom još u vlasništvu države, pa je i izbjeglim ‘sretnicima’ koji su u te jedinice smješteni još uvijek uskraćena mogućnost da otkupom po povlaštenim cijenama postanu punopravnim građanima. Koliko je tu neizvjesnost teško podnositi, pogotovu ima li se na umu da životna ‘biologija’, starenjem i umiranjem, odrađuje svoje, najbolje potvrđuju priče stanara izbjegličkog naselja u Staroj Pazovi.
- Stalno nam obećavaju ‘Samo što nije…’. Rješenje o zakupu potpisali smo 2012. godine i to je bilo riješeno za šest mjeseci, ali finalnu stvar, otkup, nikako da dočekamo - govori gospođa starije dobi čiji je suprug, nosilac stambenog prava, preminuo prije nekoliko godina. Njihov je sin u međuvremenu zasnovao vlastitu obitelj s kojom živi u drugom gradu kao podstanar, pa ona sada sama iz 35 kvadrata stana koji više nalikuje nužnom privremenom smještaju nego kakvoj udobnoj i komfornoj stambenoj jedinici, barem jednom mjesečno okreće broj Komesarijata da pita kada će napokon stići rješenje o otkupu.
Naša je sugovornica željela ostati anonimna, kao i ostali stanari staropazovskog izbjegličkog naselja, među njima i oni koji na više nego skromnoj kvadraturi žive u višečlanim porodicama sastavljenima od nekoliko generacija. Iz njihovih se komentara dade iščitati sva težina životne neizvjesnosti praćene dugotrajnim osjećajem ‘ni tu, ni tamo’, odnosno nepripadanjem zemlji u kojoj sada žive, ni kraju koji su bili prisiljeni napustiti. Unatoč tome što su svi odreda zahvalni što im je osiguran kakav-takav krov nad glavom i što nisu u poziciji izbjeglih koji tek podnose zahtjev za stambenim zbrinjavanjem ili traže bilo kakvu drugu pomoć od države, višegodišnje čekanje rješenja o otkupu otežava im i niz zakonskih odredbi.
Zakon o izbeglicama propisuje da se u slučaju smrti nositelja stanarskog prava ono prebacuje na drugog člana obitelji, zajedno s mogućnošću otkupa, ali ako nasljednika nema – nekretnina prelazi u vlasništvo države. Ne bi li ostvarili pravo na zakup, a potom i otkup stana u Srbiji, svi su morali odustati od povratka u svoj zavičaj i matičnu zemlju. Povrh svega, svako izbivanje iz stana dulje od tri mjeseca zakon smatra prekršajem, pa im tako nije ostavljena ni mogućnost privremenog rada u inozemstvu, za čime mnogi moraju posegnuti kako bi priskrbili sredstva nužna za puko preživljavanje.
Kada je riječ o stambenom zbrinjavanju izbjeglih osoba, Srbija je na temelju svog Zakona o izbeglicama ponudila dva rješenja: davanje nekretnine u državnom vlasništvu na korištenje u određenom razdoblju (to su tzv. socijalni stanovi) te davanje takvih nekretnina u zakup s mogućnošću otkupa po povlaštenoj cijeni. Uz to, zakonski je predviđena dodjela sredstava za poboljšanje uvjeta stanovanja, kupnju građevinskog materijala i kupnju seoske kuće s okućnicom.
Najvažnije, u razdoblju između 1997. i 2004. godine Visoko povjerenstvo UNHCR-a financiralo je na teritoriju susjedne zemlje, odnosno 56 tamošnjih općina, izgradnju 1.580 stambenih jedinica za izbjeglice predviđenih za otkup. U tom složenom i zajedničkom projektu, UNHCR je putem donatorskih konferencija osigurao sredstva za izgradnju, lokalne samouprave (općine) dale su zemljište, a dodjelu je, putem raspisanih natječaja, logistički provodio Komesarijat za izbeglice i migracije. Prilikom prijave na natječaj, bilo je potrebno ispuniti određene preduvjete, pa se od potencijalnih stanara zahtijevalo da imaju regulirano srpsko državljanstvo, da nisu prodali imovinu u zemljama porijekla ili ondje podnijeli zahtjev za obnovom ili drugim oblikom stambenog zbrinjavanja. Prilikom sklapanja ugovora o zakupu, što je prva ‘etapa’ u stjecanju vlasništva nad stambenom jedinicom, mogući zakupoprimci morali su dostaviti sudski ovjerenu izjavu da na teritoriju Srbije ne posjeduju nikakvu nekretninu. Kako doznajemo od KIRS-a, u tom je dijelu bilo i lažnih izjava, što se rješavalo temeljitom revizijom rješenja o zakupu.
Na pitanje zašto se rješenja o otkupu toliko dugo čekaju, iz Komesarijata odgovaraju da procedura vezana uz njihovo izdavanje nije nimalo jednostavna. Do ovjere ugovora o kupoprodaji nekretnine kod nadležnog javnog bilježnika (pri čemu se misli na usklađivanje korisničkih i javnobilježničkih slobodnih termina) može proći i po nekoliko mjeseci.
- U nekim opštinama imamo i po nekoliko desetina ugovora o kupoprodaji, koje nije moguće overiti u jednom danu, pa javni beležnik zakazuje overu u slobodnim terminima. Komesarijat ulaže sve raspoložive kapacitete kako bi se u šta kraćem roku rešilo šta više stambenih jedinica - kazala nam je Bojana Špikić iz KIRS-ve pravne službe.
Milojko Budimir, generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske u Srbiji, kaže da je cijelo pitanje stambenog zbrinjavanja izbjeglica vrlo komplicirano te da jedino Komesarijat može iznijeti opravdane razloge toliko dugom čekanju rješenja o otkupu stanova na temelju stečenih stanarskih prava, odnosno zakupa smještajnih jedinica.
- Koliko znam, nitko još nije dobio papir da to može regulirati i dobiti vlasništvo. Pravni status izbjeglica je tema koja je stalno prisutna, ali dosad se nitko nije ozbiljno bavio tim pitanjem - kazao je on, potvrdivši nam koliko je stanje vezano uz izbjegličku sudbinu općenito teško, ali i u kojoj su mjeri očajni i oni ‘sretnici’ koji su se na neki način, makar i privremeni, uspjeli nekako skućiti u za njih još uvijek ‘stranoj’ zemlji.
