Kad nova uprava krene u razrješavanje problema koje je naslijedila od prethodnih administracija, s naglaskom na Milana Bandića, jedan od zanimljivijih aspekata bit će rasvjetljavanje stanja sa stambenim fondom u vlasništvu Grada Zagreba. Prema recentnijim izvješćima, Grad trenutno upravlja s više od pet tisuća stanova, kao vlasnik, predmnijevani vlasnik i suvlasnik. Po raznim zakonskim osnovama, dio tih nekretnina uskoro će biti predan u privatne i druge ruke, jer su u tijeku brojni sudski postupci za povrat imovine. Revizija gospodarenja gradskim stanovima bit će među zanimljivijima zato što se radi o problemu koji postoji puno duže od Milana Bandića. Tijekom devedesetih počela je praksa privatizacije gradskih stanova, koji su najčešće mimo ikakvih kriterija i osnova dospijevali u ruke HDZ-ovim zaslužnicima, kulturnim i medijskim djelatnicima. Problem s Bandićem u ovom slučaju nastaje za vrijeme njegovog prvog mandata. Iako je upozoravan na rasprostranjeni stambeni grabež, nikada nije adekvatno reagirao. Sada, s odmakom vremena, jasno je i zašto: još dok je bio u SDP-u gajio je izvrsne odnose s HDZ-ovim dužnosnicima koji su za vrijeme njegovih prethodnika skućeni na račun gradske imovine.

Prvo i takoreći zadnje službeno upozorenje o ovoj problematici Bandiću je uputio Josip Kregar, koji je 2000. godine obnašao dužnost Vladinog povjerenika za Zagreb. Nakon temeljitog češljanja rješenja i odluka o dodjeli stanova, napravio je opsežan izvještaj koji je predao novoj vlasti. "Donijeli smo ekstenzivnu analizu, uz zaključke i sugestije o tome koje slučajeve se treba i može sankcionirati te kako u budućnosti sanirati zatečeni kaos s gradskim stanovima. Sve je predano i Uskoku, ali nikada nisam dobio povratnu informaciju o njihovim aktivnostima", rekao je u jednom razgovoru za Novosti sada pokojni Kregar.

Stotine stanova dospjelo je u trajno vlasništvo političkih podobnika, dok su u još većem broju u njima živjele politici bliske individue na temelju instituta "čuvanja" gradskih stanova

U međuvremenu se ispostavilo da je Bandić osobno početak prvog mandata proveo i u opstruiranju istražnih i administrativnih postupaka koji su trebali razriješiti problematiku i vratiti stanove u okrilje Grada. Po više medijskih izvještaja, problematično dilanje gradskih stanova nastavljeno je i u njegovom razdoblju. Tako je, još po tadašnjim izračunima, Grad Zagreb nepovratno, kroz privatizaciju, nelegalnu otimačinu i otkup stanova, oštećen za desetke milijuna eura. Stotine stanova dospjelo je u trajno vlasništvo političkih podobnika, dok su u još većem broju u njima živjele politici bliske individue na temelju instituta "čuvanja" gradskih stanova. Kregar je u spomenutom izvješću utvrdio da je riječ o institutu koji je protivan hrvatskom Ustavu i zakonima te da su gradski stanovi "čuvani" mimo ikakvih ugovora, kriterija ili javnih natječaja.

U gradske stanove tako su se, među ostalim, devedesetih uselili bivši ministar policije Ivan Jarnjak, nekadašnji hrvatski konzul u Mostaru Ćiro Grubišić i HSP-ov Anto Ðapić koji je "čuvao" stan na Borovju od 80 kvadrata. U gradski stan ušli su i voditeljica Mirna Berend, glasnogovornik MUP-a Slavko Rako i član nadzornog odbora Slobodne Dalmacije i bivši ministar Marin Crnja. Stanovi su istom metodom dodijeljeni i HDZ-ovim zastupnicima Hrvoju Šošiću i Dragi Krpini. U gradskim su stanovima živjeli i Hrvoje Hitrec, Josip Antić, Anita Malenica, Neven Hitrec, Leo Katunarić, Tereza Kesovija, Davor Žagar, Anđelko Vuletić i Mia Begović.

Gradska imovina nastanjivana je i posredno, preko ministarstava, javnih firmi i institucija tipa Hrvatske radiotelevizije. Svi su oni, naime, bili u mogućnosti da od gradskih vlasti traže i dobiju stanove koje su onda prosljeđivali svojim zaposlenicima. Kriteriji odabira pojedinaca, kao i zakonske osnove za takvu privatizaciju gradske imovine, bili su jednako mutni i sumnjivi. Preko HRT-a, primjerice, stanovi su dodijeljeni na korištenje i Tomislavu Marčinku, Jozi Ćuriću i bivšem ravnatelju HRT-a Ivici Mudriniću. U javnost je tada izašla i informacija da je Mudrinić kao ministar za promet od svog resora za 40 tisuća maraka otkupio stan od 200 kvadrata, koji je prije toga ministarstvo kupilo za 570 tisuća maraka.

"Ne sjećam se cijene otkupa", kaže Novostima šef Ustavnog suda Miroslav Šeparović, dodajući da se radilo o povlaštenoj cijeni, ali da je isto tako sve bilo po zakonu i po tada važećim propisima

Na razne načine gradska stambena imovina odlazila je u trajno vlasništvo privatnih lica. Primjera je mnogo, ali vjerojatno najskandalozniji bio je slučaj dodjele više stotina stambenih jedinica državnim funkcionerima, odnosno politički delegiranim pojedincima koji su obnašali visoke pozicije u Vladi i ministarstvima. Režim Franje Tuđmana odlučio je nakon 1991. godine, osim cijele privrede, privatizirati i nekretnine za potrebe svojih odličnika. Ironično, poslužili su se odredbama koje su donesene sredinom osamdesetih godina i koje su regulirale dodjelu "stanarskog prava" partijskim dužnosnicima. Praksa je bila toliko bestidna da je HSLS pokrenuo interpelaciju i podnio ocjenu ustavnosti i zakonitosti cjelokupnog postupka. Ustav RH, naime, nije poznavao koncept "stanarskog prava" koji je proizlazio iz društvenog vlasništva, na temelju kojeg je vršen ovaj otkup i brojni drugi. Zamijenilo ga je privatno vlasništvo. U obrazloženju podnošenja ustavnosti naveli su da se "jedan socijalistički institut (stanarsko pravo) kombinira s kapitalističkim (otkup) i to prema pravilniku iz 1986. godine, na temelju čega dužnosnici zasnivaju stanarsko pravo koje je za druge građane odavna ukinuto, pretvarajući ga odmah u vlasništvo". Po mišljenju tadašnjih predlagatelja, ta je praksa "stavljala dužnosnike Hrvatske u krajnje privilegiran položaj, dok se državna imovina otuđuje".

Prostor za legalnost, međutim, pronađen je u činjenici da je rok za usklađenje nadležnih zakona trajao godinama nakon donošenja Ustava. Zakoni su izmijenjeni 1996. godine, a dotad se prema nekim pravnim tumačenjima na društvenom stanu dobivenom na korištenje od RH moglo zakonito stjecati stanarsko pravo i taj se stan zakonito otkupljivati. To se masovno i činilo, i to za bagatelne cijene. Gradski stanovi koji su na tržištu koštali stotine tisuća maraka, prodavani su podobnima za nekoliko desetaka tisuća maraka.

Jedan od poznatijih nositelja povlaštenog stanarskog prava, na temelju jugoslavenske pravne prakse, jest Vladimir Šeks. Tadašnjem potpredsjedniku Vlade dodijeljen je 1993. godine stan od 160 kvadrata, udaljen nekoliko stotina metara od Trga bana Jelačića. Šeks ga je uskoro otkupio za 22 tisuće njemačkih maraka, odnosno 136 maraka po četvornom metru. Stan je bio u vlasništvu Stambenog fonda Grada Zagreba. Potom je na zahtjev središnje države proslijeđen Vladinoj komisiji kojom je dirigirao ministar bez portfelja Smiljko Sokol, naknadni predsjednik Ustavnog suda. Paralelno s time, Šeks je svoj osječki stan prodao za impozantnih 95 tisuća maraka. Iako je najavljivao da će time prebiti razliku s državom, Feral Tribune tada je objavio da je novac stavio u džep.

Vladin odgovor o dodijeljenim stanovima iz 1992.

Odredbe na temelju kojih je Šeks stambeno trajno osiguran bile su podloga za prosljeđivanje zagrebačke imovine prema brojnim drugim zaposlenicima Vlade i ministarstava. Iz zagrebačkog stambenog fonda, preko Vladine komisije, stan je dodijeljen i Anti Čoviću, koji je danas zaveden kao vlasnik toga stana površine 81 metar kvadratni. Do zaključenja teksta nismo uspjeli saznati po kojoj cijeni se otkup odvijao, ali praksa sugerira da se radilo o značajno manjem financijskom rashodu. Čović ga je inače dobio kao ministar znanosti, tehnologije i informatike u Vladi demokratskog jedinstva. Na toj je poziciji bio svega jednu godinu, od 1991. do 1992., nakon čega se vratio na Filozofski fakultet. Na popisu gradskih stanova koji su ustupljeni na korištenje s mogućnošću otkupa našao se i aktualni sudac Ustavnog suda Davorin Mlakar, koji je tada radio u Stručnoj službi Vlade. Mlakar je u tom jednogodišnjem razdoblju, od 1993. do 1994., bio tajnik Vlade, nakon čega je postao ministar uprave. Stanovi iz zagrebačkog fonda istim su zakonskim podlogama, bez obzira na duljinu staža u ovim institucijama, prosljeđivani većini ministarstava, kao i institucijama poput Hrvatske narodne banke. Tako je Vladina komisija na korištenje dodijelila gradski stan Peri Jurkoviću, tadašnjem guverneru HNB-a, koji ga je potom otkupio po povoljnim uvjetima. Stan su od Grada na isti način dobili HDZ-ov zastupnik Šime Đodan i savjetnik potpredsjednika tadašnje Vlade Mladen Ručević, koji ga je također otkupio, ali stanove su dobili i brojni drugi zaposlenici u Vladi, Saboru i državnim uredima. Praksa se, dakako, nije odnosila samo na stanove u vlasništvu Grada Zagreba i samo na dužnosnike.

Među "dobitnicima" je i bivši ministar policije Ivan Jarnjak (Foto: Robert Anić/PIXSELL)

Kad je 1992. jedan saborski zastupnik pitao Vladu da dostavi popis svih koji su od hrvatske neovisnosti dobili stanove od izvršne vlasti, objavljena je većina navedenih imena. Na popisu je bio i Miroslav Šeparović, aktualni sudac Ustavnog suda. Kao višem savjetniku u Ministarstvu pravosuđa taj mu je resor uz financijsku pomoć Okružnog zatvora Zagreb kupio četverosobni stan u Malešnici za 1,3 milijuna tadašnjih dinara. Šeparović ga je potom otkupio.

- Ne sjećam se cijene otkupa - kaže Novostima šef Ustavnog suda Miroslav Šeparović, dodajući da se radilo o povlaštenoj cijeni, ali da je isto tako sve bilo po zakonu i po tada važećim propisima.

Šeparoviću je nesporno i da mu je stan dodijeljen nedugo nakon što se zaposlio u ministarstvu, ali ne sjeća se na temelju kojih kriterija.

- Sve vam se to nalazi u ministarstvu, možete provjeriti kod njih - ističe.

Predsjednik Ustavnog suda pritom nam je otvoreno rekao da se u ministarstvu zaposlio prvenstveno zato da riješi stambeno pitanje.

- Kao sudac Općinskog suda u Zagrebu to nisam mogao riješiti, pa sam se tamo ugovorno prebacio - kaže.

Spominjao se stan od 200 kvadrata – Ivica Mudrinić (Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL)

Šeparović je na novu dužnost stupio 1. siječnja 1990. godine. Dva mjeseca poslije, ministarstvo je usvojilo listu imena za dodjelu stanova. Šeparović je tako dobio prvi stan od 50-ak kvadrata. Nakon usvajanja Ustava i demokratskih promjena, na snazi su dakle duže vrijeme ostale spomenute zakonske odredbe o stanarskom pravu, koje su mijenjane tek nakon što su se namirili brojni pojedinci. Godine 1991. Ministarstvo pravosuđa je kupilo spomenuti četverosobni stan u Malešnici za Šeparovićeve potrebe.

- Dobio sam treće dijete, pa sam zatražio i dobio veći stan, koji sam onda otkupio oko 1993. godine. Naglasio bih da u tome trenutku nisam bio dužnosnik. Mnogi su zaposlenici na isti način dobivali stanove i nikakve pravne prepreke nije bilo za to - kaže Šeparović.

Na popisu s njegovim imenom koji je Vlada objavila 1992. godine nalazi se još ukupno desetak djelatnika ovog ministarstva. Rješenje o dodjeli stana mu je, kaže Šeparović, potpisao tadašnji resorni ministar. Dodaje da je moguće da se radilo o prvom ministru pravosuđa Branku Babcu. Babac je inače od vlastitog ministarstva, svega mjesec dana prije odlaska s pozicije ministra, dobio stan veći od 150 kvadrata. Stan je država kupila za 420 tisuća maraka, a on ga je otkupio za 20-ak tisuća maraka. Zbog Babčevog i sličnih slučajeva, predstavnici oporbe i nerežimski mediji početkom devedesetih tražili su zaustavljanje ovakve prakse i istragu nadležnih tijela. Po službenoj dužnosti to je trebao biti zadatak pravobranitelja Petra Šale, čija je zadaća bila čuvati vlasništvo Republike Hrvatske. No nedugo potom otkriveno je da je i Šale od istog ministarstva dobio stan u Zagrebu od 92 kvadrata. Koji je, dakako, otkupio.