Na početku nove 2018. godine donosimo malo drukčiji pregled prošlogodišnjih izložbi, onih koje su se svojim sadržajem i odabirom tema suprotstavile revizionističkim tendencijama i desnim konzervativnim narativima. Potpuno nepopularno, bavile su se partizanima, NOB-om, spomenicima, Josipom Brozom Titom i Oktobarskom revolucijom.
Moj Tito
Jedna od zanimljivijih izložbi otvorena je lanjskog 3. svibnja u riječkom Malom salonu u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, Međunarodne galerije portreta Tuzla i Grada Rijeke, a povodom dana oslobođenja ovog grada od fašizma. Predstavljeno je četrdeset umjetničkih djela iz kolekcije ‘Tito u djelima likovnih umjetnika’ koja se čuvaju u tuzlanskoj galeriji i u BiH imaju status nacionalnog spomenika. Kolekcija sadrži 86 djela nastalih prilikom kolektivnih portretiranja Tita između prosinca 1946. i siječnja 1947. u Beogradu te u Bugojnu 1977. godine. Na prvi susret s Titom bili su pozvani slikari Ismet Mujezinović, Paja Jovanović, Pjer Križanić, Vladimir Becić, Marino Tartalja, Božidar Jakac, Gabrijel Stupica i Zlatko Prica. Sudionici drugog susreta bili su Ismet Mujezinović, Vojo Dimitrijević, Marijo Mikulić, Meho Sefić, Ljubo Laha, Mevludin Ekmečić, Mustafa Ico Voljevica, Mersad Berber, Alija Kučukalić, Luka Ilić, Ibrahim Bilajca, Milivoj Unković, Salim Obralić i Ljupko Antunović. Na riječkoj izložbi sudjelovali su i sami građani koji su na izložbu donosili osobne predmete koji ih podsjećaju na Josipa Broza Tita. U doba kad se brišu trgovi i ulice s njegovim imenom te uspostavljaju neistiniti narativi, ovakve izložbe uspostavljaju kontinuitet s razdobljem prije hrvatskog osamostaljenja i omogućuju njegovo drukčije, pa i kritičko iščitavanje.
Tko to tamo snima
Na izložbi ‘Tko to tamo snima’ u Hrvatskom povijesnom muzeju izostala je jasna distinkcija između uvjeta proizvodnje i ciljeva fotografija nastalih u okviru nob-a i onih pod okriljem Svjetlopisne službe ndh
Izložba s podnaslovom ‘Fotografija u Drugom svjetskom ratu i poraću iz Zbirke fotografija, filmova i negativa Hrvatskoga povijesnog muzeja’ održana je od 3. srpnja do 29. listopada u Hrvatskom povijesnom muzeju. Treba naglasiti da ovaj muzej ima vrlo vrijednu zbirku fotografija iz perioda Drugog svjetskog rata. Međutim, sama izložba naišla je na kritike zbog samog postava – predstavljena je dosta oskudno u jednoj sobi muzeja, kao i zbog nedorečenosti koje prate fotografije. Izostala je jasna distinkcija između uvjeta proizvodnje i ciljeva fotografija nastalih u okviru NOB-a i onih pod okriljem Svjetlopisne službe NDH. Složena mozaički, zaobišla je sve one segmente koji se odnose na emancipatorski potencijal partizanske fotografije i jasnu političku kontekstualizaciju, stavljajući fotografiju i predstavljene fotografe iznad uvjeta u kojima su fotografije nastajale i u kojima su plasirane publici. Fotografija se nikada ne može promatrati izdvojeno od društva, onoga tko snima i teksta koji je prati, tako da je zbog nedostatka konteksta, osnovnih i povijesnih informacija te tumačenja suvremene fotografske teorije došlo do nejasnog iščitavanja partizanske i ustaške fotografije, njihovih propagandnih, odnosno emancipatorskih funkcija. Partizanska fotografija, koja je nastajala bez jake strukture i kontrole sve do kraja 1944., kada se prvi put jasno formiraju fotografski odjeli pri Agitpropu i pod centralnom kontrolom Vrhovnog štaba, godinama je djelovala u oskudnim materijalno-tehničkim uvjetima, a svojom umjetničkom kvalitetom i životnošću predstavlja zanimljivo polje kojem treba posvetiti posebnu pažnju.
Partizani kakve još niste vidjeli
Kada već govorimo o partizanskoj fotografiji i načinima reprezentacije, vrijedi spomenuti i izložbu ‘Partizani kakve još niste vidjeli’ na kojoj je sa 57 plakata, naslovnica knjiga i raznih obavijesti te 205 fotografija prikazan tijek Drugog svjetskog rata, odnosno život, rad i borba partizana do konačnog oslobođenja. Izložba osmišljena 2014. prikazana je ponovno u siječnju prošle godine u holu Doma kulture u Vojniću, na 75. godišnjicu prvog oslobođenja te općine 1942. Svojevremeno je ova izložba predstavljena u Savezu antifašističkih boraca i antifašista RH, a zbog nedostatka sredstava bila je skromno realizirana. Njena najveća vrijednost je što je uspjela predstaviti neke do sada rijetko viđene materijale iz partizanskog života.
Plakati o Oktobarskoj revoluciji
U nešto širem kontekstu vrijedi spomenuti projekt ruskog kustosa Sergeja Serova ‘1917. – 2017.’ koji je u sklopu petog Festivala alternative i ljevice Šibenik (FALIŠ) u rujnu otvoren u Galeriji Matija. Hvalevrijedan šibenski festival odlučio je u godini obilježavanja stotog jubileja Oktobarske revolucije predstaviti izložbu koja je uglavnom tematizira kritički. Serov, koji je između ostalog predsjednik Moskovskoga međunarodnog bijenala grafičkog dizajna ‘Golden Bee’, u okviru kojeg je projekt i realiziran, i profesor i predstojnik katedre Škole dizajna RANHiGS, obratio se 2016. istaknutim svjetskim grafičkim dizajnerima s idejom da mu putem ‘grubog jezika plakata’ daju osobnu ocjenu onoga što se dogodilo u Rusiji prije sto godina. Pozvani grafičari mogli su ‘svemirski potres’, kako Serov naziva Oktobarsku revoluciju, interpretirati kao polet u budućnost ili najveću tragediju u povijesti. Od 1500 pristiglih prijava odabrano je stotinu radova, od kojih većina revoluciju i ličnost Vladimira Iljiča Lenjina vidi negativno. Samo četiri posto radova iz Rusije i osam posto iz drugih država dalo je pozitivan pogled na revoluciju.
Valuta komunizma
Povodom stogodišnjice Oktobarske revolucije londonski Britanski muzej organizirao je sjajnu izložbu posvećenu novcu, njegovoj ulozi u komunističkim društvima koja su propitivala njegovu funkciju i u sklopu ideje o izgradnji besklasnog društva težila njegovom nestanku. Osim analize upotrebe novca, posebna pažnja posvećena je njegovom dizajnu. Tako se objašnjava da su u Istočnoj Njemačkoj kovanice namjerno napravljene od laganog aluminija kako bi izgledale jeftino, dok je u Rusiji postojala praksa nagrađivanja radnika i majki putem sustava dodjele ordena. Iako i danas imaju plansku ekonomiju, komunističke države Kina, Laos, Kuba i Vijetnam normalno sudjeluju u globalnoj kapitalističkoj razmjeni, no i dalje propituju ulogu novca. Aktualna tema, pogotovo u vremenu groznice u vezi bitcoina.
Na izložbi je prikazana i jugoslavenska novčanica od 1000 dinara na kojoj je lik Arifa Heralića, radnika u ljevaonici Željezare Zenica, oca jedanaestoro djece, čiji je šarmantni osmijeh prepoznao fotograf dnevnog lista ‘Borba’ Nikola Bibić. O ovom radniku je kasnije snimljen i film ‘Devalvacija jednog osmijeha’ koji kritički sagledava poziciju radnika. Na samoj izložbi dizajn jugoslavenskog dinara posebno je pohvaljen, o čemu su afirmativno pisali i hrvatski mediji.
Partizanske transverzale – Transverzalac
Devedesetih je Hrvatski planinarski savez donio apsurdnu odluku o ukidanju postojećih planinarskih transverzala s tematikom NOB-a, a sama riječ je zamijenjena riječju obilaznica. Iako su transverzale ostale tamo gdje su oduvijek bile, prestalo se s njihovim kontinuiranim održavanjem. Sam termin transverzala podrazumijeva skup planinarskih staza povezanih kontrolnim točkama na kojima planinar putem žigova i fotografija u svom planinarskom dnevniku sabire dokaze o prolasku rute. Uz podršku države, u periodu od 1957. godine, kada je u Hrvatskoj otvorena prva Slavonska planinska transverzala, raste broj transverzala koje su uključivale autentična mjesta i spomenike NOB-a. Na izložbi koja je trenutno otvorena u zagrebačkoj Galeriji Siva prikazani su na fotografijama obilasci triju transverzala: ‘Partizanski put po Medvednici’, ‘Put kalničkih partizana’ i ‘Petrova gora’. Izložba je dio projekta ‘Neprimjereni spomenici’, međunarodne platforme u kojoj sudjeluje veći broj organizacija s područja bivše Jugoslavije. Ideja samog projekta je edukacija šire zainteresirane javnosti o potrebi zaštite kulturnog krajolika i spomenika NOB-a. Na izložbi su posebno zanimljive novoizrađene značke ‘Transverzalac 2017’ koje podsjećaju na nekadašnje značke koje su dobivali planinari koji su uspješno prošli neku od transverzala.
Lipa pamti – Linija
Pred sam kraj godine Memorijalni centar Lipa pamti dobio je prestižnu nagradu Hrvatskoga muzejskog društva, što je samo jedna u nizu nagrada koje je ovaj projekt dobio u posljednjih godinu dana. Nedavno su u sklopu Memorijalnog centra započele i umjetničke instalacije pozvanih umjetnika, a prva među njima bila je ‘Linija’ riječke umjetnice Nike Rukavine. U ovom radu umjetnica se bavi memorijom mjesta i relevantnošću simbola Lipe, sela u blizini Rijeke koje je bilo potpuno uništeno u Drugom svjetskom ratu. ‘Alkemijskim tretmanom Nika Rukavina ‘zacjeljuje’ ruinu, sugerira proces regeneracije koji se u Lipi odvijao kroz dugi i mukotrpni period žalovanja te fizičke obnove mjesta. Istovremeno, Nikin nas rad podsjeća da spomenuti proces još uvijek traje’, piše, između ostalog, u opisu rada.
Anne Frank
Opet smo u Šibeniku. Kada je 2016. na Gorici otvoren Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije, bila je to vijest koja je odjeknula u medijima. Nakon gašenja muzeja naroda i revolucije diljem Hrvatske, ovo je prvi novootvoreni muzej koji tematizira isključivo period NOB-a u Hrvatskoj. Godinu dana kasnije u Šibeniku, u organizaciji udruge Hermes, postavljena je izložba o židovskoj djevojčici Anne Frank. Nakon što je obišla 23 hrvatska grada, a prije toga 40 drugih država, izložbu je cenzurirao Josip Belamarić, ravnatelj Tehničke škole Šibenik, zbog toga što su na dodatnih šest panoa koji su bili dio hrvatskog postava, po njemu, ‘ustaše prikazani kao zločinci, a partizani kao cvijeće’. Ravnatelju su zasmetali panoi koji se odnose na lokalni kontekst i stradanja djece u NDH, pa je tako Šibenik postao jedini grad iz kojeg je izložba povučena. Organizator je prije toga probleme imao jedino u Republici Srpskoj. Reagirao je i Centar Simon Wiesenthal, kao i druge židovske organizacije koje su zahtijevale smjenu ravnatelja i reakciju vlasti. Izložba je kasnije prebačena u Muzej pobjede i oslobođenja Dalmacije, koji je uspio preživjeti prvu godinu svog djelovanja bez ikakve pomoći državne i županijske vlasti. Do kraja prošle godine posjetilo ga je 4.000 ljudi.
Osunčana mjesta
U Spomen-parku Dotrščina, gdje su ustaše za Drugog svjetskog rata ubili na tisuće Zagrepčana, umjetnik Zoran Pavelić izveo je jednostavan i simboličan performans ‘Osunčana mjesta’. Riječ je o izuzetno uspješnom radu koji je pobijedio na prošlogodišnjem natječaju Virtualnog muzeja Dotrščina, projektu koji pokušava sačuvati i reaktualizirati ovaj spomen-park koji grad Zagreb već godinama zanemaruje. Koristeći antagonizam svjetla i tame, Pavelić je potaknuo publiku da sudjeluje u samom radu, koja je činom stajanja na svjetlu odala počast onima koji su možda upravo na tim mjestima bili pogubljeni.
