Krajem prošle godine održana je 17. neuspješna javna dražba za prodaju Hrvatskog olimpijskog centra Bjelolasica d.o.o. nad kojim je krajem travnja 2014. otvoren stečajni postupak. Do sada je u okviru stečajnog postupka prodan dio imovine – upravna zgrada, hotel Jastreb u Begovom Razdolju i nekadašnji restoran na jezeru Sabljaci – dok prodaja bivšeg turističkog kompleksa Jasenak I i Jasenak II sa sportskim terenima i skijalištem na samoj Bjelolasici još nije realizirana. Riječ je o 80 hektara zemljišta s kompletnom infrastrukturom, strujom, vodom, sustavom grijanja i osam izgrađenih paviljona u kojima se nalaze apartmani s još uvijek namještenim krevetima. Cijeli kompleks je na početku stečaja procijenjen na nešto manje od 50 milijuna kuna. Na posljednjoj javnoj dražbi taj poznati turistički centar nuđen je za 9,1 milijun kuna, odnosno za jedan euro po kvadratu zemljišta. No nije stigla nijedna ponuda.
Bjelolasica je nekada bila destinacija za 365 dana. Čak smo radili za vrijeme rata. Bilo je teško, ali smo plivali. Očito je nekome to smetalo – uvjerena je Ljiljana Mamula
Taj turistički kompleks izgrađen je osamdesetih godina prošlog vijeka kao planinarski sportsko-rekreativni centar. Zahvaljujući svojoj atraktivnoj lokaciji i izgrađenim sportskim terenima, Bjelolasica je bila omiljena destinacija svim hrvatskim sportskim klubovima i reprezentacijama. S izgrađenim restoranom, saunom, dvoranama za masaže i fitnes i vanjskim bazenom, bila je ispred svoga vremena. Na tom se području razvijao kongresni turizam te su se organizirale škole u prirodi i jednodnevni izleti. Temeljem Zakona o športu iz 1997. godine, Bjelolasica je došla pod okrilje Hrvatskog olimpijskog odbora. U prve četiri godine, do 2001. i dolaska Račanove vlade, država je za tu lokaciju godišnje izdvajala 15 milijuna kuna iz proračuna, a kasnije se taj iznos smanjio na 8,5 milijuna. Lokalni stanovnici danas se pitaju gdje je završavao taj novac.
Koliko je Bjelolasica turistički značila govori podatak da je godišnje u prosjeku ostvarivala 40.000 noćenja, a u kompleksu je bilo zaposleno 200 osoba koje su bile u stalnom radnom odnosu. U povijesti tog turističkog centra velikim slovima ostat će upisana činjenica da se tamo pripremala hrvatska nogometna reprezentacija pod rukovodstvom Miroslava Ćire Blaževića pred osvajanje bronce na Svjetskom prvenstvu 1998. Na Bjelolasici su svoju skijašku karijeru započeli Ivica i Janica Kostelić, a tamo su se za svoje pobjede pripremale Sandra Perković i Ivana Brkljačić te mnogi drugi sportaši i sportašice.
Turistički kompleks Bjelolasice izgrađivao je svoj brend sve do požara koji je 25. siječnja 2011. zahvatio središnju zgradu. Određenom broju radnika odmah su podijeljeni otkazi, a umjesto da ga se obnovi, izgorjeli objekt je odmah srušen. Na njegovo mjesto podignut je šator koji je 15. siječnja 2013. godine urušio snijeg. Bio je to konačni kraj turističkog kompleksa čijih osam preostalih paviljona i danas djeluju živo, čak i funkcionalno.
Unatoč idealnom geografskom i prometnom položaju, Bjelolasica se danas više ne nalazi na turističkoj karti Hrvatske. Mnogi će za to okriviti strukturu vlasništva koja je šarolika: 66,25 posto pripada Republici Hrvatskoj, 12,61 posto zagrebačkom Građevinskom fakultetu, 9,78 HOC Bjelolasici, sedam INA-i, 2,53 HEP-u i 1,66 posto Erste banci. Drugi će prst uprijeti u klimatske promjene, naglašavajući da sredinom siječnja ove godine, eto, Bjelolasica nije pokrivena snježnim pokrivačem te da u idealnim zimskim uvjetima maksimalno može pokriti 50 skijaških dana, a za profitabilno skijalište potrebno je njih 150. Međutim, zaboravljaju da Bjelolasica nije samo skijalište, da nije samo skijanje olimpijski sport i da bi oživljavanjem turizma u toj hrvatskoj ljepotici zarade bilo za sve njene suvlasnike. I dok se danas Hrvatska zaklinje u ruralni, kontinentalni turizam, potencira ga i nameće kao jednu od osnovnih privrednih djelatnosti u strategijama županija, gradova i općina u unutrašnjosti zemlje, za Bjelolasicu, već razvijeni turistički brend, ta ista država kao većinski vlasnik nema rješenje.
Iz Ministarstva turizma poručili su nam da Bjelolasica ima nedvojbeni potencijal za razvoj cjelogodišnjeg turizma, kao i da će investitoru, koji je spreman ulagati, pružiti svu potporu. Kažu i da Ministarstvo ne može utjecati na postupke koji se vode sukladno stečajnom zakonu. U Ministarstvu državne imovine samo pak kratko kažu da oni ne upravljaju Bjelolasicom, nego da to čini stečajni upravitelj.
Tomislav Đuričin, stečajni upravitelj HOC Bjelolasice d.o.o., ističe da su objekti u dobrom stanju i da su neki apartmani skoro useljivi, ali da se na 17 dosada održanih dražbi nitko od investitora koji dolaze i prolaze nije odvažio dostaviti svoju ponudu za kupnju.
Propadanje Bjelolasice je originalna slika ruralnog turizma Hrvatske. Imamo dvostruko više rasvjetnih lampi u selu nego živih duša – kaže Ivan Ljubanović, koji se u Gorski kotar doselio 2004.
- Zainteresirane brine što se u okviru stečaja ne prodaje kompletna cjelina, jer dvije trećine smještajnih kapaciteta nije u vlasništvu HOC-a. Od ukupno 260 apartmana prodaje se njih 160 u vlasništvu HOC-a, a ostalih 3000 kvadrata, od njih 7,5 tisuća, u vlasništvu je drugih fizičkih i pravnih osoba, što za potencijalne kupce nije zanemarivo - objašnjava Đuričin i dodaje da je skupština vjerovnika dozvolila da se na svakom idućem krugu dražbi cijena umanji za deset posto u odnosu na prethodni krug.
- Nekome će u jednom trenutku to postati primamljivo i interesantno - tvrdi stečajni upravitelj Đuričin, a na pitanje o zainteresiranosti države kao većinskog vlasnika te Karlovačke županije, s obzirom na to da su neke županije vlasnici turističkih objekata, kao što je npr. Sisačko-moslavačka vlasnik Termi Topusko, odgovara da država kao vjerovnik nije zainteresirana za taj kompleks. Dodaje da Karlovačka županija nikada nije izrazila želju da kupi Bjelolasicu, dok je Grad Ogulin jedno vrijeme bio zainteresiran samo za kupnju sportskih terena, ali do realizacije nikada nije došlo.
Gradonačelnik Ogulina Dalibor Domitrović iz redova SDP-a ističe nezainteresiranost i tromost države kao većinskog vlasnika.
- Bjelolasica nije lokalni projekt. Država je loš gospodar i može odigrati ključnu ulogu: ili da direktno uloži u Bjelolasicu ili da je proda za jednu kunu. Zainteresirani investitori se ne odlučuju za kupnju zbog toga što su od osam paviljona samo tri u čistom državnom vlasništvu. Žalosno je i nepojmljivo da država nema interesa jer je u pitanju vrijedna imovina. Realno, ona vrijedi više od sadašnje cijene u natječaju. Na raspolaganju su i EU-projekti, ali ništa se ne poduzima. Trenutna situacija da sve stoji i propada je najskuplja za sve, i za državu, i za vjerovnike, i za lokalnu samoupravu - poručuje gradonačelnik i ističe da stečajni upravitelj nije aktivan u tom procesu te da ne iskazuje volju da se nešto promijeni.
- Sa stečajnim upraviteljem skoro da nemamo nikakvog kontakta. Nigdje nije definirano da poduzeće koje je u stečaju ne smije raditi. Oni mogu iznajmljivati svoje prostore i zarađivati. Ima puno poduzeća koja su se oporavila kroz stečajni postupak. Primjer je Pevec. Očito je da netko nekom nešto čuva, a to je klasičan primjer naše privatizacije - zaključuje Domitrović.
Samo nekoliko metara od velebnog centra živi nekadašnja turistička radnica Ljiljana Mamula, koja je otkaz u Bjelolasici dobila 2013. godine.
- Bjelolasica je politički nastala i politički nestala. Ona je uvijek bila sporedna stvar i uvijek je postojalo nešto preče od nas. Stalno spočitavaju da je i u najboljim godinama HOC Bjelolasica imala dva milijuna kuna gubitaka, ali to nam ne govori da centar nije imao perspektivu, nego da je na snazi bila loša poslovna politika. Mnogi su se za Bjelolasicu brinuli kao robijaši za državu - govori Ljiljana Mamula.
- Sredinom januara 2013. šatoru je isključeno grijanje i srušio se pod snijegom. Sada se govori da se Bjelolasica više ne isplati zbog globalnog zatopljenja, ali mi smo uvijek ljeti imali više posla nego zimi. Iako to danas izgleda nevjerojatno, Bjelolasica je nekada bila destinacija za 365 dana. Čak smo radili za vrijeme rata. Bilo je teško, ali smo plivali. Očito je nekome to smetalo - uvjerena je Mamula, koja ističe da pored svega nikada nije pomislila da će se sve to tako lako ugasiti.
- Bjelolasica je na naše živote utjecala decenijama. Imam pet kćeri i sve su završile ugostiteljstvo. Sada su sve otišle u svijet, a naša Bjelolasica je crna, besperspektivna. Čak je i nekadašnja skijaška staza izrovana kao da planiraju saditi vinovu lozu - ističe ona.
Da je požar 2011. bio podmetnut smatraju mnogi stanovnici obližnjih Vrela i Jasenka. Kažu, izbio je na temperaturi od minus 25 Celzijevih stupnjeva pa ga povezuju s onim koji je u zimu 2013. izbio u restoranu na jezeru Sabljaci, nakon čega je taj objekt otkupljen po jeftinoj cijeni. Da požar u centralnoj zgradi nije trebao označiti kraj Bjelolasice, smatra i lokalac Rajko Kosanović.
- Ako domaćinu izgori kuća, on je obnovi i ponovno živi u njoj. Danas postoje EU-fondovi, ima mogućnosti. Gdje ima volje, ima i načina. Što nama ovdje vrijedi volja, kada je nema na vrhu - kaže Kosanović i napominje da se mještani teško mogu oduprijeti slutnjama da se obnova Bjelolasice stopira jer se u okruženju nalaze mjesta naseljena pretežito srpskim stanovništvom, pa makar i na štetu njihovih dragih susjeda Hrvata, koji su se u dobroj volji doselili u te krajeve.
Jedan od njih je Ivan Ljubanović koji se podno planinske ljepotice doselio iz Bjelovara 2004. godine. Danas je Ljubanović sa svojom suprugom jedan od rijetkih preostalih čuvara turističkog imena Bjelolasice i u svojim privatnim apartmanima ostvaruje oko 1500 noćenja godišnje.
- Izabrali smo biti ovdje. Tu smo došli zato što nam je lijepo. Ljeti nema sparine, komaraca ni ambrozije. Potrošili smo brdo novca: imanje smo kupili za 100.000 eura plus dokupili zemlje za 16.000 eura, a uložili smo još barem 250.000 eura. Kada je donijet Program investiranja u Bjelolasicu 2006. godine u visini od 120 milijuna kuna, ovdje se kvadrat zemlje cijenio preko 100 eura. I onda nas država izigra pa danas moje nekretnine i sve što smo uložili ovdje ne vrijedi ništa. Maksimalno 10 do 20 posto nekadašnje vrijednosti - kaže on.
- Država je napravila budalu od mene. Ovdje smo svjedočili brojnim političkim paradama od kojih nismo dobili ništa. Propadanje Bjelolasice je originalna slika ruralnog, seoskog turizma Hrvatske. Imamo dvostruko više rasvjetnih lampi u selu nego živih duša. U mjestu je ukupno troje djece, taman da sjednu na zadnje sjedalo auta - zaključuje Ivan Ljubanović.
