Zgrada Prve niške gimnazije "Stevan Sremac" i Gimnazije "Bora Stanković" u Ulici vožda Karađorđa 27, nadomak središta Niša, pretvorena je u blokadni trijažni centar s posebnim odjeljenjem za žuljeve, lakše ozlijede i masaže. Pročelje je ukrašeno parolama "Znanje nas spaja, pravda nas vodi" i "Dobro došli ustavobranitelji".
Dvije srednjoškolke građanima nude doručak - razna peciva, kolače, sendviče, sokove, vodu i voće. Poziraju, ali dogovor je da nema izjava za medije.
Iza njih momak u sportskoj jakni i kačketu stoji naslonjen na metalnu ogradu koja dijeli školski plato od nogostupa i ceste. Privlači me tekst na transparentu iznad njegove glave koji nosi u ruksaku: "Jedna mladost, jedan svet nade". On je Nenad Vučković, nastavnik fizičkog i zdravstvenog vaspitanja iz Leskovca. Dan prije iz tog je grada sa studentima i svojim učenicima dopješačio do Niša. Šezdeset kilometara!
- Uz sve emocije koje sam doživeo ovih dana, pruža mi se prilika da zagrlim Hrvata. Ovo je vrh – reče oduševljeno.
Bio je to dugi, iskreni, čvrsti, bratski zagrljaj. Onaj kome ne trebaju riječi. Samo dodiri i sjaj u očima. Na rubu suza.
- Imam poruku za sve ljude. Mladost, na njima svet ostaje. Trebamo slušati mladost i uživati zajedno s njima. Tu energiju, motivaciju i poštovanje ne mogu da opišem. To je za svako divljenje! Red i disciplina. Organizirani su kao čopor vukova. Posebno mi je drago što brišu prošlost, žive u sadašnjosti i veruju u budućnost. Trebamo njih da pratimo, da ostavimo mržnju po strani, da širimo ljubav. Ljubav je tu da se pumpa – govori povisujući ton u zadnjoj rečenici.
Nenad Vučković, nastavnik fizičkog iz Leskovca (Foto: Goran Gazdek)
Nešto kasnije, dok studentice prate Bajagu s razglasa: "Ubedi me da je život lep/ protiv svih pravila i zakona/ izađi sa mnom među svet/ ovo su dani visokog napona", Nenad mi objašnjava bedževe zadenute na jakni. "Ćaci" su oni s kupljenim diplomama, najčešće na odgovornim pozicijama - funkcionari puni para, a prazne glave. "Pumpaj" je oznaka za ljubav u velikim količinama i podrška za oslobođenje svih dobrih ljudi od stega, režima i ucjena. "Nisi nadležan" odnosi se na osobu koja misli da sve zna, da se za sve pita i da se u sve miješa. Njega ne poznaju, on je nepomenik.
Deset je sati, promet u glavnoj i bočnim ulicama je zatvoren. U cijelom gradu vozi se otežano, no vozači nisu nervozni. Mnogi od njih trube, neki su ukrašeni zastavama, kroz otvorene prozore pušu u pištaljke i vuvuzele ili samo pokazuju tri prsta. Stotine bajkera kruži gradom. Kod crkve Svetog Luke, čija su zvona noć prije zvonila u čast studenta koji su iz Srbije pješice došli u Niš, paroh i svećenici pozdravljaju goste. Štand sa hranom postavljen je i pored Sabornog hrama. Ispred Doma vojske hranu nude i nastavnici Osnovne škole "Desanka Maksimović" iz Čokota kraj Niša. Vjeruju u pozitivan rezultat i poručuju: "Danas da izvežbamo, u Beogradu da završimo".
"Samo pumpaj", poručuju studentice (Foto: Goran Gazdek)
Građani sa svih strana pristižu u strogi centar, na Trg kralja Milana gdje je pripremljen cjelodnevni program "Studentski edikt". Radi se vrsti ukaza, odnosno naredbe koju su u vrijeme Rimske Republike izdavali pretori. Poveznica s Rimom u niškom slučaju je Konstantin, prvi kršćanski car, veliki dobrotvor, ktitor kršćanske crkve i rođeni Nišlija. Na središnjoj pozornici čita se osam točaka Studentskog edikta u kojima se izražavaju stavovi studenata o slobodi, državi, pravdi, mladosti, dostojanstvu, znanju, solidarnosti i budućnosti.
Šetnja tisuće ljudi u laganom ritmu, ali uz zaglušujuću buku podsjeća na vrijeme korza, izumrli simbol nekadašnje urbane kulture naših gradova. U spontano određenoj ruti nema guranja, pretjecanja ili presijecanja kolone. Ako se takvo što i dogodi, slijede isprike. Svi su pažljivi prema ostalima, nitko nikome ne želi pokvariti uzvišeni doživljaj. Grle se, pozdravljaju, jedni drugima čestitaju na domišljatosti i kreativnosti u izradi transparenata. Redaju se: "Niš pa fiNIŠ", "Pumpaj - ja i sada držim čas", "Koliko Srba mrda brda", "Nema pregovora sa đAVlom", "Amigo, narod ti se digo", "Ima nade za ljubav sa blokade", "Penzioneri nemaju farbe da boje revoluciju", "Vazduh miriše na ljubav"…
Šetnja tisuće ljudi u laganom ritmu, ali uz zaglušujuću buku podsjeća na vrijeme korza, izumrli simbol nekadašnje urbane kulture naših gradova. U spontano određenoj ruti nema guranja, pretjecanja ili presijecanja kolone
Vlasnik tvrtke za proizvodnju i montažu kuhinjskog namještaja Miroslav Mihnjak je s prijateljima došao iz Gospođinaca u Vojvodini.
- Fascinira me koliku energiju, snagu i volju su doneli studenti. Probudili su nadu u bolji život, uneli empatiju među ljude. Jedan odličan festival pozitivne energije. Ljudi dolaze sa optimističkim stavom, nošeni vetrom promena, zaista verujući da će studenti načiniti revoluciju, promeniti vlast. Među starijim ljudima vlada optimizam da su ovi mladi ljudi odlučni da Srbijom konačno zavlada pamet a ne primitivizam, da će institucije početi da rade posao, da će najzad kriminalci odgovarati. Da će na funkcije doći stručni ljudi a ne stranački. Jako je lepo koračati među svim tim vedrim ljudima, koji su bez ikakvog ličnog interesa došli okupljeni oko iste ideje i ciljeva. Lepo je bilo biti deo te mase, slobodnomislećih inteligentnih ljudi koji su dugo trpeli poniženja, čiji rad je bio unižen zbog partijskih kadrova. Ono što danas osećam u Nišu je ponos da činim pravu stvar – kaže Miroslav.
"Mi u Niš, a vi iš", jedna je od poruka (Foto: Goran Gazdek)
Stojimo na platou ispred Narodnog pozorišta, događaj s bine pratimo na video zidu. Ovdje studenti igraju šah, a na štandu nude bedževe po cijeni koju kao donaciju sami određujemo. Svako malo netko dolazi i na tacni nudi kiflice, pogačice, kolače, kavu... Već nam je dosta hrane, ali medenjake u obliku srca ne možemo odbiti. Na razglasu "Izađi, pokreni se" Milana Mladenovića i EKV-a, "Boje su u nama" Jure Stubića, "Izađi, bori se" Darka Rundeka, "Svet je lep kada sanjamo" Kikija Lesandrića, "Živeti slobodno" Đorđa Balaševića… Preko puta kraj pozornice igra se kolo. Mladi ogrnuti državnim zastavama.
- Nikada više šajkača, narodnih nošnji, srpskog kola i zastava nisam videla na jednom mestu. Šajkače su ovim protestima doživele neslućenu renesansu, nose ih mladi ljudi ponosno, samosvesno, šarmantno, kreativno. Nose se i disko šajkače i one tradicionalne ali bez negativnih konotacija. One su decenijama bile nacionalna obeležja u Srbiji tumačena kao "ekskluzivno pravo" i "licenca" Srpske napredne stranke, a pre toga režima Slobodana Miloševića. Jer decenijama smo svi mi, kritičari i oponenti tih režima, proglašavani za izdajnike i strane plaćenike koji ne vole svoju zemlju, a patriotizam, srpska zastava, nacionalni simboli bili su gotovo isključiva "privilegija" vladajuće stranke. Otuda i simbol šovinističkog, profiterskog i ratnohuškačkog nacionalizma. A to nije Srbija. Studenti su narodu Srbije "vratili" nacionalne simbole, srpsku zastavu i zdrav, iskren patriotizam, koji je već decenijama srpskom narodu "oduzet". I to je ogromna stvar. Vratili su dostojanstvo i srpskoj zastavi i srpskom narodu, vratili nam nadu da ova zemlja može biti srećno mesto za život, ujedinili čitavu Srbiju na potpuno čudesan i plemenit način i poslali najiskreniju sliku Srbije u svet - objašnjava mi Smiljana Popov, slobodna novinarka iz Beograda.
Umorni smo, sjeli bi negdje odmoriti noge i prikupiti snagu za drugi dio dana. Biramo terasu Irish puba kraj Nišave s pogledom na desnu obalu i tvrđavu na kojoj se priprema bakljada. Sve je puno, ali grupa Nišlija ustaje i ustupa nam svoja mjesta. Ni ostali gosti nisu sebični, odmore se, popiju pića i kreću dalje.
Nataša Milić, Danica Sazdanić Velikić i Mirela Erić profesorice su Medicinskog fakulteta u Novom Sadu s kolegom Igorom Savićem, s Prirodno-matematičkog fakulteta (Foto: Goran Gazdek)
Tako su stol do našeg dobile profesorice Medicinskog fakulteta u Novom Sadu Nataša Milić, Danica Sazdanić Velikić i Mirela Erić.
- Putujemo Srbijom da podržimo naše studente, njihovu volju i energiju da nam pokažu da treba da menjamo sistem. Mi toga nismo bili svesni. Oni žele da ostanu u ovoj državi, da rade u uređenom sistemu i da rade u struci za koju se školuju, a ne van nje. Deca su nam pokazala da treba da budemo hrabri jer je hrabrost najveće vrlina čoveka. Oni su tokom korone imali on line nastavu dvije godine. Mislili smo da su autistični i asocijalni, okrenuti samo prema sebi i tehnici. Bili smo na ivici ambisa i mislili da će sledeći korak, kad oni započnu radni odnos, biti da se survamo u taj ambis. Da nam je neko rekao u novembru ne bi verovali. Ništa ih nije pokolebalo, imaju velika srca, istrajno se žrtvuju – kažu nam.
- Ima li snage da se ovo izgura do kraja?
- Ima, inače ne bi bili ovde. Mi smo tu da im pomognemo ako se umore i posustanu. I građani su uz njih, tako da ova priča mora da ima srećan završetak. Ne može da se dogodi da se umore i nakon šest meseci protesta – zaključuju.
U jednom trenutku nailazi čovjek s raširenom zastavom Prirodno-matematičkog fakulteta. "Evo Novi Sad", prolomi se uzvik oduševljenja, a onda i pljesak cijele terase.
- Ajde sa se upoznamo već jednom – kaže redovni profesor Igor Savić kolegicama s Medicinskog, danas u ulozi barjaktara.
Milica Čubrilo, profesorica srpskog jezika i književnosti (Foto: Goran Gazdek)
Milica Čubrilo je profesorica srpskog jezika i književnosti u Osnovnoj školi "Ivan Goran Kovačić" u Subotici. Rođena je u Zagrebu, tamo je živjela 14 godina i završila osnovnu školu, da bi 1991. s obitelji preselila u grad na krajnjem sjeveru Vojvodine. Trenutno je u potpunoj obustavi nastave, već treći tjedan
- Većina kolektiva radi skraćeno na trideset minuta. Prvenstveno podržavamo studentske zahtjeve, ali hoće da nam umanje februarsku platu što je također protuzakonito. Čekamo da vidimo kako će to izvesti, ali ne odustajemo čak i po cenu umanjenja ili neisplate plata. To nas ne može zaplašiti. Čak nas učvršćuje u nameri da istrajemo za pravdu i da pokažemo koliko je ovaj sistem nepravedan. Ali, ova borba ne može ostati samo na studentima i prosvetnim radnicima, potreban je generalni štrajk – govori Milica.
Među starijim ljudima vlada optimizam da su ovi mladi odlučni da Srbijom konačno zavlada pamet a ne primitivizam, da će institucije početi da rade posao, da će najzad kriminalci odgovarati, govori Miroslav Mihnjak
Nišlije su sjajno dočekale studente i sve one koji su pristigli u grad potvrđujući tako nadaleko poznato južnjačko gostoprimstvo.
Jelena Bojković vlasnica je agencije za organizaciju privatnih i korporativnih evenata i događaja. Odlučila je aktivno pomoći zato što je mladima potrebna podrška i zato što joj se sviđaju njihovi ideali. Preko poznanika je došla u kontakt sa studentskim grupama na društvenim mrežama i predložila kako može pomoći.
- Prvo smo smestili studente u naš lokal u kome pripremao evente, a onda smo čuli da su pojedinci na Bookingu jako povisili cene smeštaja ili su sklonili svoje ponude tih dana kako bi sabotirali celu organizaciju. Ljudi su pokrenuli Facebook grupu "Protesti 1. mart Niš" i u okviru nje nudili besplatan smeštaj onima koji dolaze sa strane. I uspeli su u tome, svi su smešteni – objašnjava Jelena Bojković.
"Nama je dosta, a vama je kraj" (Foto: Goran Gazdek)
Potvrđujemo iz prve ruke. Naš šestero, kao u nekoj komunu, dvije noći spavalo je u stanu Marka i Emilije Dimitrijević koja je tih dana boravila u kući svoji roditelja. Tri generacije te obitelji pomagalo je u organizaciji ovog protesta: baka Biljana Ješević kao umirovljena medicinska sestra pomagala je u trijažnom centru, a unuk Gavro kuharima od kojih je naučio kuhati bolonjez.
- Očekujete li možda nekih problem zbog angažmana?
- Iskreno, ne mogu da tvrdim. Videćemo šta će biti od sutra. Postoji mogućnost jer to vladajućoj strukturi nije strano. Znali su da prete i zastrašuju narod.
- Jeste li dvojili?
- Razmišljali smo koliko imenom, prezimenom i nazivom firme treba da izađemo tako javno, ali jednostavno nije moglo da se odvoji jedno od drugog. Ako smo već krenuli - idemo u to, to smo mi. Stojimo iza toga tako da nema razloga da se krijemo. Šta bude, biće.
U organizaciji joj pomaže kolega Nikola Nikolić koji inače vodi tim ljudi u prodaji Telekoma Srbije. Do sada nije imao problema zbog javne podrške studentima, nada se da će tako i ostati. Njegov zadatak je bio dopremiti stolove na kojima je ponuđena hrana i pagode ispod kojih bi se ljudi sklonili u slučaju kiše, što znači angažman od gotovo 24 sata.
- Nisam dvojio ni časka. Toliko ljudi dolazi u naš grad da naprosto nisam želeo izneveriti našu tradicionalnu gostoljubivost. Svi smo spremni za promene, a studenti su nas toliko emotivno oduševili da ih nismo mogli ostaviti same – kaže Nikola.
Netko se na društvenim mrežama duhovito sjetio: "Rekao nam je da ne idemo na more, nego da obilazimo Srbiju. Obistinilo mu se". I eto mladi su ga silom prilika poslušali. Već danima hodočaste od grada do grada, od varoši do varoši, od sela do sela, a nakon Niša poručuju: Vidimo se u Beogradu 15. marta.
