Osuvremenjenu inačicu Winnetoua snimamo u Hrvatskoj zato što su se i izvorni filmovi snimali ovdje. Uz to, vaša je zemlja jedna od rijetkih u kojima se danas mogu snimati vesterni u krugu od 360 stupnjeva jer i dalje postoje lokacije bez kuća i ikakvih tragova civilizacije.
Christian Becker, glavni producent njemačke produkcijske kuće Rat Pack
Snimanje ‘osuvremenjene’ verzije ‘Winnetoua’ u zaleđu Novog Vinodolskog nije samo turističko-filmska i medijska atrakcija, niti se impresije sa seta isplati zaustaviti u komičkom neokolonijalnom odušku lokacija ‘bez ikakvih tragova civilizacije’, kako točno svjedoči producent filma. ‘Winnetou’ je simbol ozbiljnog rasta domaće kulturne industrije. Ministar kulture Berislav Šipuš je prilikom posjete tom filmskom setu u rujnu, uz činjenicu da je rast snimanja stranih produkcija u Hrvatskoj započeo izmjenama fiskalnog poticanja audiovizualne industrije 2012. godine, naglasio da su ‘subvencije za filmsku industriju porasle sa šest do osam milijuna kuna u 2013. na 32 do 34 milijuna u 2015. godini’. Ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar u istoj je prigodi zbrojio utržak, gdje ispada da je ‘zarada u 2015. jednaka zbroju zarada od 2012. do 2014. godine’.
Tako ‘Winnetou’ u suradnji s HAVC-om zapošljava domaće profesionalce i puni državni proračun, a proračun putem HAVC-a financira domaći film. Raste broj (privremeno) zaposlenih, čime se odmah vidi rast domaće kreativne industrije. U jednostavnosti jednadžbe raste optimizam domaćih kulturnih profesionalca jer njihove matične kulturne ili kreativne industrije, naizgled, doslovno kupuju društveni ugled kulture. Ta je transakcija, međutim, tako pouzdano posredna da se sa sigurnošću može reći jedino to da kulturne kreativne industrije podižu (kupuju) ugled i financijsko zadovoljstvo kulturnim profesionalcima, a načinom organizacije i cirkulacije te ‘specifične kreativnosti’ stvaraju nejednakosti i nepravde (klasne, rodne, etničke) u staromodno shvaćenom, socijalnodruštvenom polju kulture. Tako je to, cementirano i uglavljeno u teoriji i praksi suvremenog kapitalizma.
Historijske početnice kulturnih industrija od Adornove i Horkheimerove kritike, kojima se iznova vraćaju kritičari u kulturi, povijest birokratskih prevara agendi EU-a i UNESCO-a, diskutabilnih tumačenja kulturalnih studija gdje su ‘kreativnost i inventivnost potrošnje postali oblikom proizvodnje’, traume iskusnijih europskih država kojima su do 2000-ih kulturne industrije posve uništile kulturnu dinamiku oslanjajući se jedino na najlukrativnije kulturnjačke discipline – čitava ta bagaža ne znači mnogo aktualnom domaćem kulturno-gospodarskom establišmentu.
Ali naivno bi, a možda i pogrešno, bilo tražiti dublji analitički angažman u izboru nacionalne kulturne politike. Kad naime Ministarstvo kulture ostane bez osnovnog instrumenta kulturne politike, odnosno financija, logično je da potraži drugačije mehanizme svoga utjecaja. Ako je udio kulture u aktualnom domaćem proračunu svega 0,49 posto, koliki je udio kreativnih industrija u domaćem BDP-u? Postoji i pouzdan odgovor na to pitanje, temeljem analize novijega datuma, ali najprije valja podsjetiti na nekoliko motiva kauzaliteta neoliberalne ekonomije u kulturi koja u Hrvatskoj napreduje punom parom.
Znači, bio je početak 1990-ih kad je britansko ministarstvo kulture ostalo bez financija (a najvećim dijelom budžeta za kulturu upravlja njihov Umjetnički savjet – Arts Council), pa se posvetilo promociji koncepta i politici promocije kreativnih industrija. Koncept kreativnih industrija procvao je u laburističkom projektu ‘Cool Britannia’, a proširio se svijetom, makar kao proizvod ‘cool engleske kulture’, marljivom politikom resora podijeljenog od 1994. na englesku, škotsku i velšku inačicu. Ured za kreativne industrije Odjela za kulturu, medije i sport (DCMS) osnovan je 1997., a definicija kreativnih industrija tog Odjela s početka 2000-ih godina, koja ih određuje kao ‘one industrije koje imaju izvor u individualnoj kreativnosti, sposobnostima i talentu i koje imaju potencijale za stvaranje bogatstva i zapošljavanja kroz generiranje i iskorištavanje intelektualnog vlasništva’, najčešće je citirana. Mi je, od riječi do riječi, čujemo na nedavnoj zagrebačkoj tribini o ‘nakladništvu kao kreativnoj industriji’, gdje ju je izgovorila Nives Tomašević iz Naklade Ljevak, dok je zajedno sa Seidom Serdarevićem iz Frakture objašnjavala da su ‘kreativne industrije na trećem mjestu u Hrvatskoj po ostvarenoj dobiti’. ‘Svaka kuna uložena u knjižnu industriju donosi devet kuna, a svaka kuna uložena u kreativnu industriju šest kuna, iako nakladništvo još uvijek ne postoji na mapi političara’, rekao je Serdarević.
Ali koncept kreativnih kulturnih industrija ipak jest nacionalno strateški poželjan. U smislu (simboličke) industrijalizacije kulturnih djelatnosti u posljednjih je godina tako stvorena čitava vojska udruga, platformi i festivala koji promiču ideje kreativnih industrija i pojedinaca, zaštite autorskih prava u smislu ‘pravednije’ naplate u digitalnom okruženju, novih aspekata komodifikacije svakog zamislivog kuta kulturnog polja. Već je 2013., kao jedna od dvanaest domaćih na poticaj Agencije za investicije i konkurentnost i Ministarstva gospodarstva, osnovana neprofitna organizacija ‘Hrvatski klaster konkurentnosti kulturnih i kreativnih industrija’. Po takozvanoj triple helix ili trostrukospiralnoj ‘ovojnici suradnje’ privatnog sektora, države i akademskog polja, cilj te neoliberalne klasterizacije je aktualno i popularno ‘upravljanje promjenama’. U svibnju ove godine taj je klaster od Ekonomskog instituta naručio projektnu studiju mapiranja kreativnih i kulturnih industrija (KKI), po kojoj ispada da ‘KKI čini drugu po snazi industrijsku granu, 2,3 posto BDP-a RH i 3,0 posto zaposlenih u RH’. Početkom studenoga, netom prije kraja mandata vlade, ministar kulture Šipuš sročio je ‘Izjavu o namjeri poticanja razvoja kreativnih i kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj’, koju je potpisalo sedmoro ministara, a kojom bi se do kraja ove godine krenulo u ozbiljan rad na mjerama poticaja razvoja kreativnih industrija.
Domaća kulturna politika posve je u suglasju s onom u EU-u: čak je i Savez kreativnih industrija u Uniji formiran kroz Odjel za industrijski razvoj. Trend ‘kreativizacije’ kulture isključivim razvojem kreativnih industrija ima, naposljetku, svoje posve mjerljive vrline. A uz mnogo dublje strukturne mane, kod nas uočavamo pretjerivanje i žargonsko prenemaganje profesionalaca, čime se najbrže ovjerovljuje mjera klasnih razlika kreativnih i nekreativnih aktera u kulturi. Primjerice, što da radimo na meet-upu digitalnih developera i start-up tvrtki glazbenika na konferenciji o autorima i autorskom pravu MAKK (Međunarodna autorska kreativna konferencija), gdje Miroslav Škoro drži vrckavo predavanje ‘Ne dirajte mi autorsko pravo’? Što da kažemo na predavanje gejmera u HAVC-u, gdje vlasnik lukrativne videoigre mrtvo-hladno objašnjava publici da je ‘videoigra ista kao i film, samo u malome’ i da je ‘Hrvatska lider u regiji po videoigrama’? Što pak na ciljanu strategiju kreativnih gejmera koji bi u pretpostavljenom okrilju HAVC-a, koji financira državni proračun, bili uspješniji kreativni industrijalci, na obostranu korist?
