Prijedlog Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi trebao bi objediniti akte kojima je dosad bilo regulirano financiranje javnih potreba u kulturi, rad kulturnih vijeća i upravljanje javnim ustanovama u kulturi. Premda je riječ o prilično velikom zahvatu u kulturnom sustavu, koji donosi drugačiji okvir financiranja i upravljanja, rasprava o njemu svedena je na e-savjetovanje koje je otvoreno do 14. ožujka. Savez udruga Klubtura, Operacija grad i Mreža društveno-kulturnih centara DKC-HR odlučili su inicirati široki, participativni proces analize prijedloga tog zakona, a prvi korak u tome je tribina koja će se održati 8. ožujka u 11 sati u velikoj dvorani Novinarskog doma. Na njoj će sudjelovati Marin Lukanović, pročelnik Odsjeka za izvedbene umjetnosti Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci i bivši predsjednik Kulturnog vijeća za nove medijske kulture/inovativne umjetničke i kulturne prakse, Anja Planinčić, ravnateljica Centra kulture na Peščenici – Knap, Mirela Travar, predsjednica Mreže društveno-kulturnih centara DKC-HR i Davor Mišković, kulturni radnik, raspravu će moderirati Matija Mrakovčić, novinarka i urednica portala Kulturpunkt.hr, a na tribinu je pozvan i predstavnik/ca Ministarstva kulture i medija. O potrebi da se potakne obuhvatnija rasprava o prijedlogu tog zakona i problemima koje će on potencijalno otvoriti u kulturnom sektoru razgovarali smo s Mirelom Travar.

Kakva kulturna politika je ugrađena u prijedlog Zakona o kulturnim vijećima i financiranju javnih potreba u kulturi?

Ovaj zakon pretendira biti krovni dokument kulturne politike u Hrvatskoj, a kada se tako važni dokumenti, koji će potencijalno imati dalekosežne i dugogodišnje posljedice i primjene, kreiraju i usvajaju onda bismo očekivali da će oni biti utemeljeni na sektorskim analizama, da će u svoju izradu uključiti širok broj dionika, da će se kvalitetno konzultirati te da će imati uporište u širem strateškom okviru, kojega je potom takav dokument samo jedan dio. Ništa od navedenoga nije primjenjivo na ovaj zakonski tekst. Naprotiv, krajem siječnja na sjednici Vlade RH donesena je Odluka o pokretanju postupka izrade Nacionalnog plana razvoja kulture i medija za razdoblje od 2022. do 2027. godine, dakle tek se kreće s izradom strateškog dokumenta s kojim bi predloženi zakon, po svim pravilima kvalitetnog donošenja javnih politika jedne zemlje, trebao biti usklađen te bi se jedan dokument trebao naslanjati na drugi. To nam ne govori ništa drugo do toga da se kulturna politika u Hrvatskoj ne promišlja i ne planira strateški, a to nas pak dovodi do pitanja koliko je uopće pitanje kulturne politike, pa tako i same kulture u Hrvatskoj, važno.

Koji praktični momenti tog prijedloga Zakona izazivaju zabrinutost među akterima nezavisne kulturne scene?

Važno je razumjeti da je predloženi zakon doista velik, da pokriva mnogo strateški i životno važnih područja za kulturu te da je mnogo momenata u ovom zakonskom tekstu na koje bi trebalo obratiti posebnu pažnju te primijeniti dodatne analize učinka. Međutim, obzirom na to da nemamo prostora za opsežna sagledavanja ovako važnog dokumenta, istaknut ću samo nekoliko stvari koje su čitaju kao problematične. Prvo, kao što sam već spomenula, zakon nije utemeljen ni na kakvim analitičkim ili strateškim dokumentima te stoga sve što nastoji staviti u zakonske okvire se temelji na pretpostavkama. Nadalje, kulturnim se vijećima, koja predstavljaju najvažniji mehanizam transparentne i pravedne dodjele javnih sredstava, dokida fiskalna, vrijednosna, statusna i organizacijska emancipacija i odgovornost, odnosno, dodatno im se oduzima bilo koja uloga koja nije savjetodavna. Time postaje očitije kako se odluke vijeća o raspodjeli javnih sredstava za kulturne projekte mogu, ali i ne moraju uvažiti, što ultimativno znači da odluka o tome kako će se raspodijeliti javna sredstva leži u rukama ministra/ice. Također, nije jasno po kojim kriterijima su mijenjani nazivi kulturnih vijeća, odnosno, područja kulturnog i umjetničkog stvaralaštva kojima su namijenjena javna sredstva, što opet govori o tome da se radi o promjeni koja nije analitičke, već kozmetičke naravi. Nadalje, zakonom se otvara mogućnost dodjela budžetnih rezervi bez razrađenih kriterija i mogućnost prijenosa ugovora o financiranju na drugu osobu koja uopće nije sudjelovala u postupku dodjele sredstava, opet bez jasnih kriterija.

To se zapravo primarno odnosi na dodjelu javnih prostora na korištenje…

Ovim je zakonom, naime, predloženo da se nekretnine koje su u vlasništvu Republike Hrvatske mogu, posredstvom Ministarstva kulture, dati u zakup fizičkim i pravnim osobama na dva načina: temeljem javnog natječaja te "neposrednom pogodbom pravnoj osobi čija je djelatnost od posebnog interesa za kulturni razvitak svih krajeva Republike Hrvatske, a temeljem kriterija koje uređuje ministar nadležan za kulturu". Prvi način dodjele bi još našao svoje mjesto u transparentnim procesima kad bi se u zakonski tekst, odnosno proizlazeći Pravilnik, upisala obveza da kriterije javnog natječaja određuje radna skupina sastavljena od predstavnika raznih dionika, međutim, otvaranje zakonske mogućnosti da ministar direktnom pogodbom dodijeli prostor na korištenje nekome tko je "zaslužan" otvara prostor za netransparentne i klijentelističke odnose te stoji u potpunoj suprotnosti svim procesima mukotrpne izgradnje participativnih modela upravljanja javnom infrastrukturom koje je nezavisna kulturna scena gradila u posljednjih 15 godina. Također, važno je napomenuti kako ovaj zakon ima potencijalno negativan učinak i na kulturne centre, koji predstavljaju dio ključne infrastrukturu za razvoj lokalne zajednice. Naime, djelovanje i razvoj kulturnih centara se ovim zakonom, ignoriranjem važnosti upravnih i stručnih vijeća u djelovanju kulturnih centara, prepušta samovolji ravnatelja, a čija je pak pozicija dodatno "zabetonirana" mogućnošću povratka na radno mjesto u ustanovi ili izvan nje bez javnog natječaja.

Za kraj, istaknula bih, kao predsjednica Mreže društveno-kulturnih centara u Hrvatskoj, DKC-HR, kako je ovaj zakon pokazao da ministarstvo ne prepoznaje progresivne modele izgradnje drugačijeg tipa ustanova, društveno-kulturnih centara, a na kojima razni dionici diljem zemlje predano rade već dugi niz godina. Tako smo došli do mjesta na kojem umjesto da otvaramo dijalog o tome kako se zakonska praksa može uskladiti s vrijednom i prepoznatom praksom na terenu, praksom izgradnje novog tipa centara, novog tipa hibridnih ustanova koje mnogostruko više odgovaraju na potrebe svoje lokalne zajednice, mi smo na mjestu gdje moramo komunicirati da takva praksa uopće i postoji. Sve nam ovo, nažalost, govori o tome da je zakon napisan i da se želi donijeti ubrzano, da ne uvažava postojanje raznih potreba i glasova koji postoje u kulturno-umjetničkom i društvenom životu te da nema namjeru biti dokument koji će uistinu pokazati kako postoji volja da se razvoju pristupi progresivno i otvarajuće, već regresivno i zatvarajuće.

Zbog čega e-savjetovanje nije adekvatan oblik javne rasprave koja treba prethoditi donošenju jednog ovakvog zakona?

Zbog svoje obuhvatnosti te zbog činjenice da ovaj zakon dotiče neke od stupova kulturne politike u Hrvatskoj, e-savjetovanje ne može biti dovoljno za donošenje ovako važnog dokumenta. Ako tome pridodamo činjenicu da nemamo nikakva saznanja o tome kako je sam tekst zakona kreiran: je li postojala radna skupina, ako jeste tko je njoj sudjelovao, kako su se birali članovi te jesu li njihovi prijedlozi uvaženi; pa nadalje, nemamo predočene nikakve sektorske analize koje bi pokazale kako ovaj zakon i sve ono što on nastoji urediti doista i ima neka utemeljenja, jasno je da proces donošenja zakona nije ni imao namjeru biti dijelom sudioničkog i participativnog procesa. Tako smo onda i mi, akteri s nezavisne kulturne scene, oni koji organiziraju javnu raspravu o donošenju zakona, umjesto ministarstva kojem bi to trebao biti temeljni posao, a i ta jedna javna rasprava je miljama daleko od onoga što je doista potrebno kako bi donošenje ovoga zakona ispunilo svoju svrhu: da kvalitetno uredi područje djelovanja, rasta i razvoja kulturno-umjetničkih aktera i da bude u suglasju sa svima koji rade na razvoju i unaprjeđenju pitanja kulturne politike. Ako ove pretpostavke nisu ispunjene, pitamo se, za koga se i s kojom svrhom onda ovaj zakon donosi?