Ako kultura nije društveno relevantno polje, kako bi kulturna politika, kao dio pretpostavljenih javnih politika predizbornih programa političkih stranaka, mogla biti njihov relevantan dio? Zašto, naime, u predizbornoj irelevantnosti ostalih sektora ili društvenih kategorija rasta i/ili razvoja, kulturna politika nije našla svoje distinktivno mjesto, barem kao figura bolje forme? Prethodne izborne parlamentarne prigode ipak su jače isticale ulogu dekorativnog položaja kulture, pa je još prije četiri godine svaka (ili gotovo svaka) stranka imala odlomčić programa ‘o kulturi’ u formi činjenica-natuknica ili pozitivnih slika njezinog neprikosnovenog napretka uz njegu.
Kultura u domaćim prilikama parlamentarne demokracije posljednjih dvadeset i pet godina nije, poznato je, izborila status javne politike. Tako se svakim sljedećim parlamentarnim izborima javni status kulture degradira (na) retoričkim razinama koje su, međutim, dijagnostičke skice njezinog strukturnog propadanja ili fatalnog, krivog srastanja. Zbog toga ne bismo kukali, osuđivali, niti se zgražali, štoviše, takvih je senzacija pun kufer stranačkih priloga ‘za kulturu ubuduće’, iako je fond tih preokupacija jako tanak.
Izuzetak u čitavom korpusu brige za kulturu jest OraH – Održivi rast Hrvatske, koji je proljetos uz ekipu nestranačkih profesionalaca objavio prvu kompetentnu analizu-program kulturne politike. OraH-ovom prijedlogu kulturne politike na temeljima dubokih ali logičnih promjena ukupnog sektora imalo se što prigovoriti, što politički bistriti i konceptualno dorađivati, ali je, nažalost, ostao u prvobitnom stanju i povijesno usamljen. Štoviše, ubrzo nakon njegove inauguracije dogodile su se turbulentne promjene unutar stranke, koju su napustili (i) autori(ce) programa kulturne politike, a predsjednica stranke Mirela Holy nikad se više u javnim nastupima nije poslužila dragocjenom distinktivnom činjenicom elaboriranog programa (jedne) javne politike koju je, makar iz čistog hira, izradila njezina stranka. U svjetlu takve kronologije tragikomično izgleda njezina izjava ‘Zalažemo se da u kulturnim vijećima sjede predstavnici građana’, dana za HTV šest dana prije izbora.
Nakon što je dakle bezveze propala OraH-ovska ‘kulturna dobra volja’, na terenu javne motivike kulture kao subjekta predizbornog tjedna pokazalo se ono što se u realitetu življene zapuštenosti osjeća svaki dan. Kultura se shvaća kao autonomno polje kulturno-umjetničkih proizvoda i baštinjenih artefakata, u koje se ulazi po mogućnostima ili društveno-socijalnim navikama. Jamac domaćem političkom kontekstu njezina je klijentelistička kadrovska priroda, ali i politikantstvo oko navodnih identitetskih problema, na koje prema poznatom povijesnom uzorku neprestano, i sve agresivnije, upućuje domaća desnica. Ključna je, međutim, razlika u tretmanu kulture kao polja društveno-socijalne dostupnosti – burdijeovski rečeno, razlika je u klasnoj kondiciji kulture.
U vladajućoj koaliciji socijaldemokratskog predznaka, u ranijim predizbornim prigodama mogla se čuti sintagma ‘kultura dostupna svima’ – u smislu distribucije kulturnih sadržaja na egalitarnim, makar geografskim, principima. Ove se godine konsenzualno ‘shvatilo’ da takva propaganda ne odgovara duhu vremena i raspoloženja, pa se u znaku ‘kulturnih pitanja’ na zajedničkoj platformi svih parlamentarnih stranaka stabilno smjestio jak motiv rasta i razvoja kulture i kreativnih industrija: kroz njezinu sinergiju s turizmom ili napredovanje njezinih izvrsnih kreativaca. Jednostavna neoliberalna poluga kalemljena na aktualnu devastaciju domaćih ‘kreativnih’ industrija (osim HAVC-a, koji ionako funkcionira kao ‘sistem per se’) logično se uklapa u širu matricu jednosmjernog ‘rasta i razvoja’ male provincijalne države, u kojoj svaka lokalna uprava već 20 kilometara od Zagreba ne razumije zašto je potrebno ili neophodno ulagati u umjetnost, umjetničko obrazovanje ili svaki tip kulturno-umjetničke proizvodnje. Ako je, naime, činjenica da sve veći korpus kvalitetne kulturne proizvodnje (u institucijama ili na platformi nezavisne kulture, na repertoaru ili festivalima) ostaje nedostupan većini stanovnika, onda nije čudno da neoliberalni hajp oko kulturnog turizma i udjela BDP-a kroz prihode domaćih kreativnih industrija (pri čemu je HAVC odjednom uključen u računicu!) lako zloupotrebljava desničarska retorika ‘lošeg’ i ‘štetnog’ identitetskog uloga jednog dijela kulturnjačkog kadra, ukazujući tako na ‘istinske’ probleme puka, kao kulturne publike.
Nema, naravno, ničega pogrešnog u činjenici rasta i razvoja kulturnih industrija, braka kulture i turizma ili napredovanja u kompetenciji kulturnih profesionalaca. Radi se o tome da takve tehnokratske, spretne i kreativne strategije uopće ne govore o kulturi kao sadržaju koji treba dopremiti u svaku pustopoljinu, a pogotovo ne govore o kulturi kao političkom polju, mjestu nesavršene demokracije, prostoru za unapređenje obrazovanja ili zbroju dobrih i loših građanskih inicijativa i procesa. Ne govore, ukratko, o kulturi kao potrebi i pravu svih njezinih građana. Stvar je, opet, privatne procjene koliko i kako predizborni retorički tropi trebaju govori o kulturi kao značajnom društvenom polju, a ne lukrativnom bazenu nezamijećenih mogućnosti.
Primjerice, aktualni ministar kulture Berislav Šipuš u izjavi HTV-u objedinio je stav predizborne koalicije Hrvatska raste: ‘Treba inzistirati na transformaciji upravljanja i poboljšanju legislative, za što nam treba aktivna i efikasna javna uprava. Ono što je meni kao kreativcu posebno važno je činjenica da je kultura mjesto inovacija.’ Predsjednica HDZ-ovog Odbora za kulturu i eventualna kandidatkinja za ministricu kulture Domoljubne koalicije Anja Šovagović Despot u izjavi HTV-u ističe da treba ‘zaustaviti političko kadroviranje’, a etablirati ‘stručnost, izvrsnost, profesionalnost i transparentnost provođenja zakona u kulturi’. Stranka Naprijed Hrvatska! – Progresivni savez Ive Josipovića i Radimira Čačića spominje kulturu kao četvrtu točku od ‘deset reformi koje će promijeniti sliku Hrvatske’, gdje su ‘kultura, kreativne industrije i sport generatori razvoja’. Slobodan Prosperov Novak, gospon profesor u trajnom zvanju (lukrativne) desnice, kandidat za ministra kulture Bandićeve 365 – Stranke rada i solidarnosti, HTV-u objašnjava da ‘ministar turizma nije čovjek koji pobraja turiste koji ulaze u zemlju, nego...’
Konačno, Božo Petrov, čelni čovjek Mosta, ostavio je najiskreniji TV dojam. Petrov, ljudi, nije imao pojma da će ga mediji zateći s tim ‘segmentnom’ njihove politike, pa je spontano rekao ono što, bez ironije, koristimo kao zasluženi zaključak teme: ‘Kultura je izuzetno bitna. Ona je kolijevka. Ona je mjesto odakle potječemo, i ona mora biti kompas i nama i budućim generacijama.’
