Naivno uvjerenje o kulturnoj politici kao specifičnoj materiji o čijim će pravilima i performansama jednom, ubuduće, odlučiti kompetentna struka uz opsežan strateški dokument na nacionalnoj razini, snažno podgrijava parlamentarna elita. Svaki put kad se u Saboru spomene ‘kultura’, šira javnost opravdano razmišlja o alibiju ‘strateškog dokumenta u kulturi koji Hrvatska, na svoju sramotu, nema’, osjećajući da govornici u sabornici nisu ‘dovoljno kompetentni’ za sud o kulturnoj politici. Ali ako javnost pouzdano zna da se na kompetenciju velike većine saborskih zastupnika pogubno osloniti u bilo kojoj materiji, a svejedno je sklona polemizirati s njihovim stavovima, zašto osjećamo da je ‘kultura’ sakrosanktna figura, o kojoj je bolje šutjeti dok ne stigne kabinetska ekspertiza?
Podsjetimo na neugodnu istinu. Nacionalna, društvena relevantnost kulture – kao sistema vrijednosti i načina njezine proizvodnje – javno se preispituje i time definira upravo u Saboru. Dok razvijenije demokratske sredine vlastite kulturne politike razvijaju desetljećima, u pravilu u parlamentarnim situacijama, u nas je razvoj kulturnih politika implicitno prepušten ‘doktrinama’ vladajućih političkih opcija: totalnom tupilu prema ideji kulture ili blickrig-akcijama s pokušajima diskreditacije političkih protivnika. Dolaskom aktualne vlasti model hitre diskreditacije prema političkom ubojstvu protivnika u kulturnom sektoru postiže se opetovano lažnim tvrdnjama, zamjenom teza i običnim psovanjem. Šira javnost to jako dobro razumije.
Ista javnost zato nije bila iznenađena što je rasprava o izvješću o radu Državnog ureda za reviziju iz prosinca 2015., posebno Revizija javnih ustanova u kulturi, na parlamentarnoj sjednici 17. veljače postigla toliki stupanj nervoze. Riječ je bila o formalnoj prigodi kojom se zaključuje godišnji rad Državnog ureda za reviziju. O materijalu koji je u Saboru apsolviran u svibnju prošle godine, kad je HDZ-ov zastupnik Goran Marić pročitao revizijom pronađene nepravilnosti u Ministarstvu kulture, nakon čega je ministrica Andrea Zlatar Violić odstupila s tog položaja. Riječ je bila o reviziji poslovanja 64 javne ustanove u kulturi u 2013. godini, u kojoj je jedino negativno mišljenje revizora dobio riječki HNK, čija je intendantica tada bila Nada Matošević, dok su 32 institucije, uključujući i zagrebački HNK čija je tadašnja intendantica bila Ana Lederer, dobile uvjetno revizorsko mišljenje.
Prepoznajući nelogičnosti u inkubaciji otrcanog analitičkog materijala, javnost je dakle shvatila da je suvremena saborska predstava vladajuće koalicije, s tobože oštrom retorikom zbog katastrofe iz 2013., klasična sačekuša za okršaj s Oliverom Frljićem, intendantom riječkog HNK-a koji je na tu dužnost stupio u rujnu 2014., pa ne može imati formalnopravne veze s poslovanjem iz 2013. godine. Posljednjih je dana medijski iscrpno elaboriran slučaj zastupnice Mosta, Riječanke Ines Strenje Linić, koja je Olivera Frljića pozvala da obrani svoju intendantsku čast u parlamentu ‘ukoliko on priznaje ovaj naš Hrvatski sabor’. Badava su Frljić i ravnatelj riječke Opere Marin Blažević ovih dana objavljivali argumentacije poput one da Frljić nema što tražiti, kamoli izlagati, u Saboru, ako je njegovo kazalište u vlasništvu i pod upravom Grada Rijeke. Badava su oni logički kršili politički asesoar Ines Strenje Linić. Što se šire javnosti tiče, detalji slučaja jesu možda blijedi, ali je i cilj saborske akcije još uvijek pouzdan. U ime totalne revizije hrvatske kulture valja se poslužiti bilo kakvim arhivskim, revizorskim materijalom. U ime političke smrti neistomišljenika u kulturi vladajuća koalicija smatra da treba proizvesti sveopću paralizu mišljenja. Suspendirati zdravi razum i sva dosadašnja, opća mjesta u najširem polju kulture. Tko zna kako izgledaju ‘nova opća mjesta’ u novoj, hadezeovskoj kulturi 21. stoljeća, ako se u parlamentarnoj praksi doslovno provede idealtipsko uvjerenje o ‘kulturi dostupnoj svima’? Da vidimo.
HDZ-ov Goran Marić kao ideolog revizorske bojne prema lijevoliberalnoj opciji kulture na čelu s Frljićem na saborskoj sjednici 17. veljače urlao je o ‘anarhiji u Ministarstvu kulture i u HNK-u Rijeka’, na spominjući niti jedne sekunde osvjedočene financijske malverzacije bivše intendantice, a sadašnje zamjenice ministra kulture Ane Lederer. Takvog su se analitičkog sinopsisa držali i ostali članovi stranke, ali i mostovci. Marić je zatim nešto rogoborio o ‘strašnoj kulturnoj zapuštenosti ove zemlje koja se vidi u srazu s EU-om i političkoj odgovornosti koja zapošljava više nestručnih nego stručnih ljudi u HNK-u Rijeka’, ali smo mentalno posve nastradali kad se kulturne politike uhvatio HDZ-ov Josip Borić, koji je izveo neprepričljiv verbalni salto na motivima Frljićeve intendanture. Nakon što je obavio lajtmotiviku (‘Frljić očekuje povratak Jugoslavije, za njega smo mi Hrvati izmišljena nacija’), Borić je doskočio efektno i dvotaktno: ‘Za nas su to institucije, za njih satira. Za nas institucije, za SDP satiričko kazalište.’ HDZ-ov Josip Đakić tu je osjetio trenutak da poveže temu, pa se osvrnuo na ‘rasipništvo u kulturi, jednako kao i u udrugama civilnog društva’ i na dosadašnju ‘političku podobnost pri zapošljavanju u kulturi, a ne neprikosnovenost’.
Ivan Šuker je, da se tek javi, odlučio biti ciničan. Započetu ‘igru’ s elementom satire prebacio je u neki svoj manifest. ‘Očito su ovo novi trendovi u kulturi. Ono što se uljuđeno, pristojno kaže da nije primjereno, ispada nazadno. Znači, promovira se vrijeđanje do besvijesti’, reče Šuker. A još je jedan HDZ-ov zastupnik, čije nam se ime, nažalost, zagubilo u bilješkama, javio za kratak doprinos pod dojmom ‘zapuštenosti Splitskog festivala koji dobiva četiri puta manje novca od Dubrovačkog’.
Jasen Mesić, bivši ministar kulture, tu se časno ponio prema kolegama ignorantima iz stranke, ne kvareći im igru. Tako nije demantirao nijednu eklatantnu glupost, čak ni ovu o razlici u karakteru i financiranju festivala u kulturi, nego je uz potvrdu ‘važnosti primjene revizije iz 2013.’ gospodski zaključio da ‘o kulturi mislimo da svi znamo sve, kao i u nogometu’. HDZ-ova Margareta Mađerić pokušala je teren sukoba sa SDP-ovskim kadrovima u kulturi prenijeti na zagrebačko Kazalište Gavela koje je vodio Darko Stazić, brat Nenada Stazića. Šteta, brat Stazić nije bio nazočan. Štoviše, ovu tužnu sjednicu nije pratio nijedan SDP-ov zastupnik i nijedan zastupnik koalicije Hrvatska raste.
Zapravo, bio je ondje jedan HNS-ovac, baš ekspert, bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, koji je čuvao saborsku stražu koalicije pred kamerama javne televizije. ‘Ja nisam kulturolog, ali ne vidim da su to i ostali govornici’, reče Vrdoljak pomalo nelagodno, valjda ga nisu kamere baš zapamtile. Ali mi jesmo: uvijek bilježimo promjene, zbog arhive, a i tako da vidimo kuda smjera politika u kulturi.
