Nalazi Državne revizije u 64 najvažnije domaće ustanove u kulturi (23 knjižnice, 19 muzeja, 17 kazališta i pet drugih ustanova) u smislu financijskih izvještaja i poslovanja za 2013. skandalozna su javna roba, dokaz nimalo skrivana kriminala iz hodnika javnih ustanova – u nekim primjerima višestruko gori od ‘slučaja bankomat’ u Ministarstvu kulture, zbog kojeg je ministrica Zlatar Violić podnijela ostavku. Nad njima se svaki porezni obveznik može zgražati, uz razumna pitanja: na kojoj su planeti i s kojim pripadnim poreznim sistemom posljednjih desetljeća obitavale naše kulturne institucije? Što je razlog a što pokriće lakoće kojom većina kulturnih institucija iznosi financijske i poslovne bilance u nesrazmjeru s vlastitom javnom funkcijom? Zašto se umjetnički rad u institucijama namjerno izostavlja iz ekonomskog konteksta, a u neinstitucionalnim uvjetima namjerno u njega postavlja?
Politički oportunizam koji je doveo do uznapredovale patologije ustanova u kulturi, u formi bjelodanih revizija poslovanja iz 2013., sada javnost dovodi pred posljednju građansku stanicu: linč. Najprije zgražanje nad činjenicama o stanju kulture i njezine elite, zatim kolektivna javna osuda o ‘uhljebima’ u kulturi. Neće biti dubinskih analiza, projekcija reformi i političkog ‘otriježnjenja’. Davno najavljena promjena Kolektivnog ugovora u kulturi i njegovo usklađivanja sa Zakonom o radu pričekat će sljedeću političku nomenklaturu: bit će komešanja među ocvalim kulturnjačkim kadrom na lokalnim izborima…
Izvještaji revizije dobrodošli su dokazi složene kombinacije klasnih odnosa, etičke degradacije stečenih radnih prava, bahatosti poslovanja, izostanka radničke solidarnosti, čistoga klijentelizma i banalne pohlepe
A čega neće biti? Izostat će, čini se, pokušaj složenijeg mišljenja. Kao u jeftinoj psihoanalitičkoj vježbi, izopačene ali realne verzije upravljanja kulturnim institucijama, kao prevladavajućim praksama u društvu, dokaz su prevladavajućeg odnosa društva prema kulturi i svakom aspektu njezina rada. Izvještaji revizije zato su dobrodošli dokazi složene kombinacije klasnih odnosa, etičke degradacije stečenih radnih prava, bahatosti poslovanja s alibijem artističke iznimnosti, izostanka radničke solidarnosti s alibijem kreativne specifičnosti, čistoga klijentelizma i banalne pohlepe.
U pokušaju analitike pojma rada u kulturnim institucijama imamo tri problemske točke, kroz dokaze o njihovoj fatalnoj manifestaciji iz 2013. Generalizacija je pritom nemoguća, jer su revizorski nalazi bezuvjetno mišljenje dali za 31 ustanovu, uvjetno za 32; kao krunski dokaz najgorega u upravljanju, jedino je riječki HNK dobio nepovoljno mišljenje. No, na simboličkoj razini i u smjeru stvarne promjene generalizacija je ipak neophodna.
Problem publike kao problem proizvodnje: Kroz naočale državnih revizora, važan problem financijskog poslovanja domaćih institucija su besplatne ulaznice, koje se ‘dijele bez jasno utvrđenih kriterija’, iako su značajan izvor vlastitih prihoda (muzeji, kazališta). Ali, ulaznice se dijele jer pauperizirana publika neće pod svaku cijenu obilaziti osrednji ili loš program, kakav desetljećima prevladava, pa umjesto da se posvete poboljšanju osnovne djelatnosti, kulturne ustanove bez iznimke debljaju svoje prihode (pod)iznajmljivanjem (javnog) prostora po arbitrarnim cjenicima. Revizija kaže da ukupni prihodi ustanova iznose 881,80 milijuna kuna, od čega je udio javnog novca 78 posto; rashod je 894,75 milijuna kuna, od čega na plaće zaposlenih i materijalne troškove odlazi 91 posto. Masa darovanih ulaznica u tome odjekuje kao pucanj u prazno. Potemkinovo selo umjesto realizma bijede na pozornicama.
Problem proizvodnje kao elitne djelatnosti i klasnih uvjeta rada: Ne postoje, niti mogu postojati, cjenici umjetničkog rada. To dobro znaju mnogi kulturni profesionalci koji pod egidom izvrsnosti djela ili autora u domaćim institucijama potpisuju menadžerske ugovore ili dobivaju faraonske iznose autorskih honorara. Neoliberalne reforme još se nisu obrušile na sadržaj Kolektivnog ugovora zaposlenih u kulturi. Po boljoj sindikalnoj prošlosti iz socijalizma, on još obuhvaća plaću koja se sastoji od one osnovne i dodataka na nju (stalni dodatak, dodaci za rad noću, prekovremeni rad, rad nedjeljom, rad u dane blagdana, smjenski rad, dvokratni rad, za obavezan rad izvan ustanove i za rad u posebnim uvjetima). Upravljačka elita kulturnih institucija bilda vlastiti menadžerski status u cinizmu iste sindikalne agende. Običnim zaposlenicima (tehnički i administrativni kadar u pravilu prevladava nad umjetničkim!) po političkom i klijentelističkom ključu ‘jamči’ se intaktnost Kolektivnog ugovora koji, pak, u brojnim primjerima (eklatantan je HNK Split) svjesno (i to deset godina) nije usklađen s Pravilnikom o radu. Budući da je posljednjim predviđen stimulativni dodatak na plaću koji nije predviđen Kolektivnim ugovorom, upravljačka elita svaku kunu ‘viška’ (ili manjka, što je stvar računovodstvene procjene) dijeli ‘dobrim radnicima’, a pogotovu sebi. Slučaj riječkoga i splitskoga HNK-a (s intendanticom Matošević Orešković, odnosno intendantom Bilićem) tu je praksu usavršio do (klasnoga i klijentelističkoga) apsurda.
Problem etike rada na račun proizvodnje: Na primjeru revizije nevjerojatnog poslovanja HNK-a Rijeka u 2013. vidljivo je da se teatar u 21. stoljeću može bez ikakvih kaznenih mjera, uz prešutno odobrenje lokalne vlasti, voditi kao okorjela krčma. Nepostojeće računovodstvo raskošnih objeda, iznajmljenih stanova, kazališne opreme, kupljenih automobila, naplaćenih honorara i ‘stimulacija’ intendantice Nade Matošević Orešković dokaz je najgore diskrepancije pojmova u kulturi. Ali, ako je to klimaks, kolektivni konsenzus kulturnih institucija, pogotovo onih izvedbenih, Državna revizija našla je u činjenici stalnih honorarnih ugovora stalnim zaposlenicima institucija (HNK-i Zagreb, Rijeka i Split, Kazalište Komedija i drugi), pa službena preporuka kaže da bi takvi ‘zaposlenici poslove za koje su zaključeni ugovori o autorskom djelu trebali obavljati u okviru svojih redovnih poslova’. U istim se ustanovama uvriježilo evidentirati rad jedino administrativnoga, ne i umjetničkoga kadra, zbog čega se događa da pojedinci (plesači, glumci) ne kroče na pozornicu matične ustanove ni jednom godišnje. Na primjeru Kazališta Komedija, u kojem neki kulturnoumjetnički radnici ne izlaze iz kreveta za manje od mjesečne teatarske plaće, revizori su se čudili nad činjenicom tolikog broja honorarnih ugovora. Nad tom se pak činjenicom aktualno čudi čitava javnost, jer je odavno poznato da ravnatelj Komedije Niko Pavlović, štićenik zagrebačkoga gradonačelnika Bandića, godinama ne isplaćuje honorare vanjskim suradnicima. Klasna razlika zaposlenih korisnika prava iz Kolektivnog ugovora i prekarnih, povremenih honoraraca čiji se rad ‘nema iz čega podmiriti’ strašna je anomalija čitavog sistema. Proizvodnja neće, naime, krenuti iz nesređenih radnih uvjeta: to znaju novi intendanti/ce HNK-a Rijeke i Zagreba, kojima jako teško ide krpanje naslijeđenih tektonskih rupa.
