Da je povijesni revizionizam kao osnovna poluga kulturne politike aktualne vlasti službeno aktiviran inauguracijom novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića – nema baš nikakvog spora. Široj je javnost, međutim, možda promakla činjenica još jednog elegantnog i medijski pregnantnog pomaka u totalitarnoj fazi. Rad isljedničkog medijskog podzemlja, koje se posljednjih dvadesetak godina bavilo tobožnjom ideološkom ‘borbom oko značenja’ u domaćoj povijesti i kulturi, promaknut je u kvalitetu službenog diskursa medijske desnice.
Većina pismene javnosti ustvrdit će s pravom da uopće nije riječ o revolucionarnom događaju jer govorimo o istoj totalitarnoj matrici različitih formi. Ali utjehe nema u riječima: kad mizerne desničarske margine narastu do političke borbe za društveni centar, odjednom nas, nažalost, moraju zanimati njihovi ‘ideološki dokazi’ i njihove zaumne ‘misaone slike’. Afirmacija totalitarnog događa se na svim razinama, ali se najčešće javno previđa i zapostavlja u kulturnom, pogotovo estetičkom polju. I stvarno je nevjerojatno kuda nas sve može donijeti plima novokomponirane okuražene desnice u medijima.
Čini se da je bilo tako davno kad je HDZ u predizbornom koškanju najavio nastanak kulturnog kanona. Javnost ga nije otad vidjela, ali je zapamtila da je ‘u izradi’. Tu naivnu sprdačinu kojom je konzervativna kulturna elita htjela pokazati da namjerava osedlati istu ragu iz Tuđmanovih ceremonijalnih 1990-ih u smjeru ‘konačno pravih’ kulturnacionalnih vrednota, politička je arena ignorirala do kosti. Fraze o budućoj dohvatljivosti hrvatskog identiteta, koje je svojedobno u ‘Trećoj rundi’ na HTV-u 3 iznosio smušeni tajnik Matice hrvatske i član HDZ-ovog Odbora za kulturu Zorislav Lukić, zvone nam taman toliko blijedo da posluže kao negativ recentnijoj produkciji.
Primjerice, tjednik za kulturu ‘Hrvatsko slovo’, koji izdašno financira državni proračun putem Ministarstva kulture, uporno objavljuje potjernice, konvencionalnu formu imena i prezimena građana koji su ‘kulturnoj’ desnici nepoćudni i omraženi. Molim, izvolite (se) provjeriti. Književni list za umjetnost, kulturu i znanost ‘Vijenac’, koji se jednako tako financira iz proračuna Ministarstva kulture, pravi je pak primjer dvostruke diskurzivne zamjene koju ‘intelektualna desnica’ pokušava iznijeti u sinkronoj igri općenite medijske kontrarevolucije. Desničarska autorska elita u domaćem polju kulture/historiografije (V. Batarelo, I. Lučić, J. Vujić, N. Raspudić, ne nužno tim slijedom) po dogovoru i planu istovremeno koristi sada ‘žešću’ terminološku artiljeriju svojih kolega iz nekadašnjeg medijskog podzemlja i ‘preuzima’ teorijski diskurs ljevice, posebno Antonija Gramscija.
Ne treba, ipak, zanemariti i važnu treću razinu u komunikaciji, odnosno onu ‘građansku’ kulturnjačku opciju na čiji se (revizionistički) razum desnica u prosvjetiteljskim prigodama neizostavno i očajnički poziva. Najbolju ilustraciju tog čudnog mentalnog kolaboracionizma nalazimo u manifestnom, epistolarnom obraćanju nove medijske desnice HNIP (Hrvatski novinari i publicisti). Jedna od njihovih bravura posebno je ideološki pregnantna: ‘Umjetnost se je mahom zatvorila u avangardno elitistički rezervat za malobrojnu publiku istomišljenika te promovira ružnoću i destrukciju umjesto klasičnih i trajnih vrijednosti istine, ljepote i dobra. Treba reći da takva zastranjenja od klasičnih kulturnih paradigmi, nisu hrvatska posebnost: radi se o trendu vidljivom u svim zapadnim društvima. No u nas je taj trend nesretno nalegao na ideologiju male, ali financijski dobrostojeće i medijski sveprisutne preživjele jugoslavenske elite.’
Uza sav logički trud, ne štima nam interpretacija ovog pasusa: je li riječ o totalnoj reviziji 20. stoljeća, kako svjetskog tako i našeg (polovično socijalističkog)? Kak da ga nigdar ni bilo, pak ga ni ne bu? Kao da smo u pastorali devetnaeststoljetnih neoklasičnih budnica nježnih mladih nacija, u vrednotama ‘istine, ljepote i dobra’, naspram ‘ružnoće i destrukcije’ dugog modernizma 20. stoljeća. Na što nas to podsjeća?
U ime analitičke pomoći naišli smo, ubrzo, na tekst u novom ‘Vijencu’. Geopolitički analitičar, esejist i publicist Jure Vujić na dvije stranice interpretira HNIP-ovski estetički naputak. I opet halapljivo kolažira sve što smo dosad stoput pročitali, a svedivo je na štancanje ‘konstativa’: ‘konceptualna umjetnost je privilegij lijeve kulturne nomenklature’, ‘lijevoliberalni fašizam je ideološki relikt bivše društvene elite’, ‘lijevi fašizam prezire puk, ukorijenjen narod i radničku klasu’, ‘lijevoliberalni tabor zahtijeva postkomunističku psihoanalizu svih protagonista’ i ‘lijevi liberalisti artikuliraju svoje pravo poimanje kulture koje je duboko elitističko i avangardno’. U kolapsu Vujićevih prototeorijskih ‘dijagnoza’ ljevice zanimljiv je, recimo, djelić u kojemu autor mekšim župničkim tonom ukratko tumači gramšijevsku paradigmu kulturne hegemonije kao ‘miroljubivo sredstvo kojim se održava kapitalistički poredak’. Građanstvo je dosad bilo, očito, krivo informirano s ovakvih propovjedaonica i zato zbunjeno pita: a gdje je onda, tko drži pištolj u ovom revolucionarnom slučaju, ako nije Vujićeva desničarska diskrepancija?
Ili korak dalje, kuda je stigao Joško Čelan, notorno poznat iz loše kolektivne prošlosti, koji sada služi u ‘Hrvatskom tjedniku’. Jednom nedavnom prilikom, pri čemu doista nisu važni detalji, Čelan je tko zna zašto pokušao napraviti difamacijsku estetičku ‘analizu’ konceptualne kompozicije mlade skladateljice Sare Glojnarić, prokušanom isljedničkom metodom. Izdvajamo samo krucijalno: ‘lijevo liberalna kultura kao ozbiljna bolest duha’ jer ‘takva kultura postaje važna sastavnica agresije na pojam nacije i njezine uljudbe’.
Da zaključimo: umjetnost po diktatu nove hrvatske desnice mora biti u svojevrsnom dosluhu s ‘nacionalnim vrijednostima’. Navodno mora biti u ‘hrvatskom duhu’, a ne ‘elitistička i avangardna’. Nevjerojatno kako aktualni domaći diktat naliježe na povijesnu okaminu njemačkog nacionalsocijalizma i postulat o zabranjenoj, ‘izopačenoj’ ili degeneriranoj umjetnosti. Podsjetimo: ‘djela koja ne doprinose napretku njemačke kulture u njezinoj odgovornosti prema njemačkom narodu i naciji’, ‘djela koja sadrže boljševičke i židovske elemente’, kao i djela ‘moderne umjetnosti’ poput umjetničkih pokreta nadrealizma, dadaizma i ekspresionizma, okupljena su 1937. radom komesara Ureda za likovne umjetnosti koji je ustanovio sam Führer i predstavljena obmanutom njemačkom narodu na velikoj izložbi ‘Izopačene umjetnosti’ (Entartete Kunst). Zatim su uništena.
Ne ciljamo, naravno, nikakve povijesne susrete. Tek glasno razmišljamo: ako dakle društvenopolitička klima u Hrvatskoj sada bazdi po minhenskoj pivnici iz 1932., jesu li domaći kulturkomesari historijski napredniji, pa već dočekuju 1937.?
