Clare Daly bivša je zastupnica Irske u Evropskom parlamentu, gdje je s kolegom Mickom Wallaceom iz organizacije Independents 4 Change bila jedna od najartikuliranijih kritičarki evropske politike. Razgovor smo započeli pitanjem kako je u Irskoj, gdje su nedavno održani parlamentarni izbori. Očekuje se da će dvije dosad vladajuće stranke desnice ponovno formirati vladu, dok Daly nije ušla u parlament. Pitali smo je zašto se, kako su nedavno izvijestili domaći mediji, "Hrvati masovno vraćaju iz Irske", pa nam je rekla da je kriza stanovanja uslijed privatizacije stambenog fonda toliko golema da iz Irske odlaze i njezini vlastiti građani, naročito oni mladi i obrazovani. Za neuspjeh ljevice krivi nju samu zato što je "napustila tradicionalna polja organiziranja u zajednicama i na radnim mjestima, baveći se umjesto toga samo onim pitanjima za koja zna da će joj liberalni mediji dati prostora".
U jednom intervjuu rekli ste da je institucionalna politika na nacionalnoj razini balon odcijepljen od realnosti, a na onoj evropskoj isto to, ali sto puta više. Opišite nam svoje petogodišnje iskustvo zastupnice u Evropskom parlamentu.
Bilo je i gore nego što smo zamišljali. Kada smo se natjecali na izborima za Evropski parlament, imali smo ideju da je ta institucija nedemokratska. Znali smo da je EU odgovorna za puno legislative i regulative u svim članicama, pa tako i u Irskoj, te da u pravilu nemamo priliku o tome raspravljati prije nego što bude prekasno. Otišli smo onamo da vidimo može li se išta napraviti po tom pitanju i, iskreno, bilo smo više šokirani nego što smo očekivali. Ne radi se samo o strukturnom demokratskom deficitu, o činjenici da se na funkcije imenuju ljudi koje nitko nije izabrao, o tome da je parlamentarni mandat vrlo slab i da u mnogim zemljama jako malo ljudi glasa. Ono čemu smo svjedočili u tih pet godina je svjesno grabljenje moći od strane Komisije, Vijeća i pojedinih članica EU-a te činjenica da se te članice koriste ovlastima koje zapravo nemaju a da to nitko ne pokušava spriječiti. Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen potpuno je samovoljno postupala u nizu odluka, od politike migracija do podrške Izraelu, i samostalno formulirala stavove u ime cijele EU, iako za to nema ni ovlasti ni pravne osnove. Zato mi se čini da evropska politika postaje sve sličnija američkoj, gdje su građani uklonjeni iz demokratskih procesa, a korporativni interesi dominiraju. Samo u Bruxellesu registrirano je 60 tisuća lobista, a većina su predstavnici velikih korporacija. Oni imaju novac, oni su ti koje Komisija sluša. Ondje se volja naroda ne provodi. A kada se volja naroda provodi u nekoj članici na način koji se Bruxellesu ne sviđa, ta članica biva izopćena i zgažena. Nevjerojatno je koliko su te strukture isključene iz životne stvarnosti građana Evrope. To se donekle reflektira u izrazito niskoj izlaznosti na izbore, ali mislim da većina ljudi ne shvaća koliko je moći taj centar prigrabio od članica i koliko je to opasno.
Kupljeni zeleni
Što se tiče argumenta vašeg zastupnika da je trebalo podržati von der Leyen kako ne bi došla na vlast ekstremna desnica, po mom mišljenju ona jest ekstremna desnica
Bili ste jedna od rijetkih zastupnica i zastupnika koji su bez uvijanja kritizirali ponašanje EU-a u vezi ratova u Ukrajini i u Gazi. Politički trenutak je takav da su stranke centra najveći ratni huškači, dok protivljenje dolazi s desnice i s ljevice. Kako vidite ulogu evropskih elita u ovim ratovima, naročito zelenih?
Točno je da se sve izokrenulo naglavačke. George Orwell vjerojatno razmišlja kako je bio previše konzervativan kada je napisao da je rat mir, a laž istina. Prvo zeleni. Prosta je činjenica da se ne može biti ekolog a ne biti protivnik rata, to je potpuna kontradikcija. Pokret zelenih osnovan je na premisi zelenog mirotvorstva, a sada imamo situaciju da ugljični otisak vojnih djelovanja uopće nije ukalkuliran u izračune o emisijama stakleničkih plinova, iako je veći od ugljičnog otiska transporta i avijacije zajedno. Ljudima se govori da smanje letenje avionom, da manje kupuju, ali učinak vojske nitko ne spominje. Dakle, ako ste environmentalist i stalo vam je do klimatskih promjena, morate biti protiv rata. Tim je šokantnije, i mimo pitanja morala, da su najveći pobornici rata u Evropi upravo evropski zeleni. Zeleni su kupljeni i zarobljeni od vojno-industrijskog kompleksa, jednako kao i cijela Evropska unija, i krajnje udaljeni od onoga što je ostalo od međunarodnog prava. Povelja Ujedinjenih naroda zahtijeva od svih nas da djelujemo u cilju mirnog razrješenja sukoba, no umjesto toga Unija i u slučaju Ukrajine i u slučaju Palestine čini sve što može da se ti ratovi nastave. Guraju lažni narativ, pričaju o velikoj zabrinutosti za narod Ukrajine, dok u stvarnosti nisu učinili ništa da tom narodu pomognu osim što su ga osudili na godine ratovanja koje će vjerojatno završiti aranžmanom koji su mogli dobiti i na početku rata, ali bez tisuća poginulih i milijuna raseljenih. Što se tiče Palestine, stali su rame uz rame s Izraelom u kršenju međunarodnog prava, s izraelskim premijerom koji citira riječi Ursule von der Leyen kako bi opravdao svoje genocidne akcije.
Hrvatska ima jednog zastupnika zelenih u EP-u. On je glasao za to da von der Leyen ponovno bude predsjednica Komisije, govoreći da zeleni to rade kako bi spriječili koaliciju njezinih pučana s ekstremnom desnicom. Istovremeno, uputili su deklarativnu podršku pokretu koji se u Srbiji bori protiv eksploatacije litija iako ta ista Komisija, na čelu s Njemačkom, vladu Srbije pritišče da im omogući da se dočepaju tih zaliha litija.
Taj je primjer upravo simptomatičan za ulogu koju igraju zeleni političari. Mnogi su mladi ljudi 2019. na izborima za EP glasali za zelene, vjerujući da oni predstavljaju radikalan odgovor na najveću prijetnju s kojom se čovječanstvo suočava, a to su klimatske promjene. Umjesto toga, dobili su Komisiju koja je sve to odbacila i pritom još prigrabila novac namijenjen zaštiti okoliša i prelila ga u obranu. A najveći pobornici toga bili su upravo zeleni, koji su ljude prevarili pozvavši ih da glasaju za njih jer će im okoliš biti prioritet. Primjer koji ste dali repliciran je i u drugim članicama. Mislim da ljudi diljem Evrope očajnički žele promjenu establišmenta i da vjeruju da će to dobiti ako budu glasali za zelene, da bi se oni na kraju ispostavili najvećim promotorima tog istog sistema. Treba reći i da je i NGO sektor prilično involviran u sve to, prepun je ljudi koji započnu s dobrim namjerama, a završe tako da ih sistem kooptira. Kada su ušli u vladu, irski su zeleni bili radikalniji od evropskih zelenih, ali na nedavnim izborima u Irskoj potpuno su pometeni. U četiri godine došli su od toga da su imali 12 zastupnika u parlamentu, što im je bio rekord, do toga da imaju samo jednog. Što se tiče argumenta vašeg zastupnika da je trebalo podržati von der Leyen kako ne bi došla na vlast ekstremna desnica, po mom mišljenju ona jest ekstremna desnica. Možemo mi koristiti drugačiji naziv, a oni mogu biti lukaviji od ekstremne desnice u svojoj retorici, ali u svojim su politikama podjednako loši kao bilo koja ekstremna desnica u Evropi.
Kriza koju će Trumpova vladavina izazvati u Evropi možda i nije tako loša stvar, gledati ih kako se migolje. Jer zadnjih je godina Evropa odbacila svaku natruhu neovisnosti od toga da bude američka pudlica, a cijena koju evropski građani zbog toga plaćaju je enormna
Ljevica je na posljednjim izborima osvojila veći broj mjesta nego na prethodnima. No istovremeno je više nego ikada podijeljena unutar sebe; prije nekoliko mjeseci zbog neslaganja oko rata u Ukrajini dio stranaka formirao je novu evropsku stranku ljevice. Tu je i izrazito bitan raskol u njemačkom Die Linkeu iz kojega je proizašao Savez Sahre Wagenknecht. Ima li ovakva ljevica ikakve izglede na evropskoj razini?
S obzirom na to o koliko se nereprezentativnom tijelu radi, možda ne bismo trebali ni trošiti previše vremena na ljevicu u EP-u. Ali da, točno je da je grupa sada veća za 15-ak posto nego u prethodnom sazivu, prije svega zbog talijanskog pokreta Pet zvijezda, koji prije nije bio u grupi. No rekla bih i da je istovremeno politički slabija nego u prethodnom sazivu, a već je tada bila jako slaba. Od 40-ak ljudi možda je deset njih zaista zastupalo ljevicu, ostali bi se sasvim dobro uklopili u druge grupacije kao što su liberali, zeleni ili socijaldemokrati. Njemački primjer je prilično interesantan. Potpuno mi je jasno zašto je Sahra Wagenknecht morala raskrstiti s Die Linkeom s obzirom na to da se stranka ponašala sramotno oko zaista bazičnih antiratnih pozicija. Die Linke je prije nekoliko dana izbacio jednog člana, koji je palestinskog porijekla, zbog njegovih propalestinskih stavova. Čini se da idu od lošega ka goremu. Ali postoje i druge organizacije, primjerice stranka Die Partei Martina Sonneborna koja uopće nije loša. Prilično sam sigurna da u Njemačkoj ima prostora za alternativu i općenito kada govorimo o izgledima za budućnost mislim da je trebamo tražiti više na terenu, a manje u institucijama. Mick Wallace i ja išli smo svugdje po Evropi i u koju god bismo zemlju došli, čak i neku nominalno konzervativnu, nailazili smo na ljude koji su se s nama slagali oko mnogih stvari. Dakle, prostor za ideje je ogroman, ali te ideje u institucijama nitko ne predstavlja. Kada neka stranka ljevice uđe u EP, obično se dogodi jedna od dvije stvari: prva je da te stranke svoje izdašne financijske resurse počinju koristiti kako bi gradile organizacije u svojim zemljama i nisu istinski zainteresirane za evropsku politiku, a druga grupa su stranke koje balon vrlo brzo kooptira i kojima je u takvoj poziciji ugodno. Na ljevici praktički nema političke grupacije koja kritizira evropsku politiku s evropske razine jer generalno domaće interese stavljaju na prvo mjesto, dok s druge strane mase evropskih građana u svim članicama, pa i izvan EU-a, proživljavaju iste probleme i traže alternativu.
Rumunjska i Gruzija
Dvije najmoćnije članice EU-a, Njemačka i Francuska, nedavno su ostale bez vlade odnosno premijera, ekstremna desnica u Evropi nikada nije bila jača, a u SAD-u je na vlasti ponovno Donald Trump. Kako bi se sve to skupa moglo odraziti na evropsku politiku?
Mislim da sve što ste nabrojali svjedoči o onome o čemu smo govorili, a to je kriza demokracije, činjenica da njezina ograničenja postaju sve očiglednija. Kako se ono kaže, da izbori mogu išta promijeniti, odavno bi ih ukinuli. No sada svjedočimo situacijama gdje se ljudima onemogućava čak i da konzumiraju svoje pravo da glasaju, a kada ga i konzumiraju na način koji centri moći smatraju "krivim", provode se različite intervencije kako bi se to "ispravilo". To vidimo i u Njemačkoj i Francuskoj, gdje su stvari otišle čak i ispod njihovih standarda demokracije. Što se tiče Donalda Trumpa, on je sasvim sigurno vulgarni ekstremist na mnoge načine, ali sve što on radi rade i demokrati, samo što je on pritom manje pristojan. Mislim da kriza koju će njegova vladavina izazvati u Evropi možda i nije tako loša stvar, gledati ih kako se migolje i kako im je zbog njega neugodno. Jer zadnjih je godina Evropa odbacila svaku natruhu neovisnosti od toga da bude američka pudlica, a cijena koju evropski građani zbog toga plaćaju je enormna.
Spomenuli ste "krivo" glasanje. Svjedočili smo recentno takvim intervencijama u Gruziji i u Rumunjskoj zato što su ljudi glasali za stranku odnosno predsjednika koje EU smatra "proruskima".
Apsolutno je šokantno koliko se malo pozornosti daje onome što se događa u Rumunjskoj. Ondje je praktički izvršen državni udar, a o tome se gotovo uopće ne govori. Situacija u Rumunjskoj je zaista nevjerojatna, ne više ni sama činjenica da su na takav način poništeni izbori, nego što je to napravljeno tako otvoreno. Što se tiče Gruzije, bila sam ondje lani u ovo doba i potpuno mi je jasno koliko su ljudi podijeljeni i koliko ih podržava prozapadne snage. Ali isto je tako jasno da izbori nisu bili ukradeni i da se dogodila intervencija prozapadnog civilnog sektora. To je dakle smjer u kojem idemo – možete biti dio naše bande, ali morate pristati na sve što vam kažemo. Očigledno, EU nije asocijacija jednakih država, već sve više podsjeća na mafiju koja je preuzela vlast i koja će učiniti sve što može da tu vlast zadrži.