Europski parlament prošlog je tjedna, točnije 22. studenoga, usvojio s 305 glasova za, 276 protiv i 29 suzdržanih prijedlog reforme osnivačkih ugovora, što je bio i epilog Konferencije o budućnosti Europe. Ova je konferencija, koja je trajala dvije godine, prvi put zamišljena kao široka konzultacija s građanima Europske unije putem niza okruglih stolova, panela u zemljama članicama EU-a i digitalne platforme. Konferencija je uputila Europskom parlamentu tekst s 49 zaključaka i više od 300 prijedloga, a ovaj je imenovao radnu skupinu od petero eurozastupnika, po jednog iz svake političke skupine koja podržava prijedloge Konferencije o budućnosti Europe.

Članovi skupine su Belgijanac Guy Verhofstadt za skupinu Renew (bivši Savez liberala i demokrata), Nijemac Sven Simon u ime Europske pučke partije, Gabriele Bischoff u ime Socijalista i demokrata, Daniel Freund za Europske zelene i Helmut Scholz za Europsku ljevicu. Zanimljivo, posljednjih četvero su Nijemci. Dok su sve ove političke skupine, odnosno europske "političke obitelji" podržale rad ove radne grupe, Europska pučka partija se podijelila i očito je Sven Simon predstavljao manjinu europskih pučana, što je vidljivo i iz rezultata glasanja u Europskom parlamentu o njihovom izvještaju.

Europarlamentarci iz Hrvatske su se podijelili: SDP je prijedlog podržao, a njihovi kolege iz HDZ-a su ih prozvali za izdaju nacionalnih interesa, pozvavši se na stav predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića

Prijedlog reforme Europske unije koji je proizašao iz Konferencije o budućnosti Europe, uz prijedlog "Grupe prijatelja" kako je nazvana skupina devet država članica (Luksemburga, Belgije, Finske, Francuske, Italije, Nizozemske, Njemačke, Slovenije i Španjolske), konačno je formuliran u obliku rezolucije Europskog parlamenta, koji predlaže Europskom vijeću da nakon izbora za EP, u lipnju 2024. godine, sazove Konvenciju o promjeni osnivačkih ugovora kojima bi se EU demokratizirala, otvorila prema građanima i otklonila sve slabosti u svojoj konstituciji.

Europski parlament je pošao od zahtjeva europskih građana za većim sudjelovanjem u odlučivanju kroz instrumente direktne demokracije, stalne konzultacije građana putem europskih referenduma i jačanje jedinog tijela u EU-u koje ima demokratski legitimitet, a to je EP. Predlaže se reforma institucionalne arhitekture Unije po kojoj bi EP dobio pune zakonodavne ovlasti – ne bi, kao do sada, imao samo ovlast suodlučivanja, već bi dobio ovlast predlaganja europskih zakona, što je sada monopol Europske komisije.

To zahtijeva i reformu sustava odlučivanja, po kojemu odlučujuću riječ ima Europsko vijeće, koje odluke iz pojedinih područja, važne za djelovanje EU-a kao cjeline prema van, donosi na temelju jednoglasnosti, što znači da svaka država članica može svojim vetom onemogućiti donošenje neke odluke koja je protivna njenim interesima. Štoviše, radna grupa predlaže da se uspostavi dvodomni sustav, u kojem bi Europsko vijeće postalo drugi dom Parlamenta, u kojem bi zemlje članice bile zastupljene jednakim brojem zastupnika. Takav sustav, izjavio je sam čelnik radne grupe Verhofstadt, sličio bi američkom dvodomnom Kongresu, u kojem su države članice američke federacije zastupljene jednakim brojem senatora u gornjem domu, Senatu SAD-a.

Ovakva drastična promjena težišta odlučivanja, po kojoj bi EP postao srce cijelog sustava (a ne Komisija, koja je često nazivana "srcem EU-a"), zahtijevala bi i promjenu načina odlučivanja. Jednoglasnost bi trebala biti zamijenjena glasovanjem kvalificiranom većinom, sustavom koji se primjenjuje u Vijeću Europske unije, koje se sastaje u različitim konfiguracijama resornih ministara. Takav sustav odlučivanja, uveden Lisabonskim ugovorom, predviđa da se odluke donose na temelju određenog broja glasova koji su dodijeljeni svakoj zemlji. Najveće zemlje EU-a imaju po 29 glasova, a Hrvatska ih ima sedam, što bi značilo da je Njemačka svega četiri puta veća od Hrvatske, iako je zapravo, po broju stanovnika, 20 puta veća od Hrvatske. Uz to, Lisabonskim ugovorom bila je uvedena i "dvostruka većina", kojom se traži da većina glasova dobivenih kvalificiranom većinom mora obuhvatiti 55 posto država članica koje okupljaju 65 posto europskog stanovništva, a blokirati takvu odluku mogu četiri države.

Europski parlament je pošao od zahtjeva europskih građana za većim sudjelovanjem u odlučivanju (Foto: Philipp von Ditfurth/DPA/PIXSELL)

Također, zahtjev EP-a je da ubuduće on imenuje predsjednika Europske komisije, kojega je do sada biralo Europsko vijeće, i da on bude iz redova političke grupacije koja je osvojila najviše glasova na europskim izborima. A Europska komisija bi sa sadašnjih 27 trebala biti reducirana na samo 15 članova koji bi se birali na temelju rotacije država članica, dok bi zamjenici takvih "europskih ministara" dolazili iz redova onih zemalja članica koje nemaju "europskog povjerenika" iz svojih redova. Tako bi se stvorila prava europska egzekutiva – izvršna vlast koja bi odgovarala EP-u kao legitimnom predstavničkom tijelu europskih građana.

Kao što je objasnio Verhofstadt u jednom od svojih brojnih intervjua nakon usvajanja rezolucije EP-a, ovakav sustav bi omogućio realizaciju europske vanjske i sigurnosne politike bez straha od veta zemalja članica, povećao bi efikasnost mjera na području zaštite ljudskog okoliša, zaštite od klimatskih promjena, bolju zdravstvenu zaštitu na razini cijele Unije, zajedničku zaštitu vanjskih granica Unije, zajedničku migrantsku politiku, kao i energetsku politiku – sva područja koja su do sada bila slaba točka Unije baš zbog veta pojedinih država članica.

Ovakav oblik naddržavnog političkog sustava koji bi se dobio predloženim reformama EU-a bitno bi se razlikovao od svakog oblika tzv. socijalističkog federalizma

Ovoj skupini od pet eurozastupnika pridružila se, u samom Parlamentu, i tzv. Spinellijeva skupina, koja okuplja 108 zastupnika EP-a i desetak tisuća članova iz skoro svih zemalja članica EU-a, a koju vodi Talijan Sandro Gozi, bivši talijanski ministar za europske poslove, ali izabran u Francuskoj na Macronovoj listi, slično kao što je prije dvadesetak godina Francuz Daniel Cohn-Bendit bio izabran na njemačkoj listi Zelenih. Ta skupina se poziva na Altiera Spinellija, pisca prvog europskog federalističkog Manifesta iz Ventotena 1941. godine. Europski parlament je 1984. usvojio baš njegov prijedlog federalističke reforme EU-a i tekst jednog federalističkog ustava, ali ga je tadašnji samit šefova država i vlada odbacio. Međunarodna organizacija Europskih federalista je također pozdravila odluku EP-a kao "povijesnu", uzimajući u obzir višestoljetnu ideju o europskoj federaciji kao obliku naddržavne organizacije koja bi jamčila mir, a time i blagostanje europskih naroda i građana – kao što je to, primjerice, predlagao Immanuel Kant u svojoj raspravi "Prema vječnom miru".

Naravno, ova odluka EP-a nije dočekana s jednakim reakcijama u cijeloj Europi. Zemlje u kojoj su na vlasti suverenističke i nacionalističke političke snage vide u eliminiranju veta opasnost za male države koje su do sada mogle zaustaviti svaku odluku koja nije bila u njihovom interesu. To se prvenstveno odnosi na zemlje "neliberalne demokracije", ali i u Hrvatskoj je ta odluka naišla na negativne reakcije. I sami eurozastupnici iz Hrvatske podijelili su se međusobno – članovi skupine Socijalisti i demokrati glasali su za takvu odluku, dok su zastupnici iz redova Europske pučke partije glasali protiv. Štoviše, Klub hrvatskih zastupnika iz redova HDZ-a donio je priopćenje pod naslovom "SDP izdaje hrvatske nacionalne interese" koje su zajedno potpisali eurozastupnici Sunčana Glavak, Karlo Ressler, Tomislav Sokol i Željana Zovko.

Pema njihovom mišljenju, pravo veta je jedan od najsnažnijih alata zaštite nacionalnih interesa. Do tog mjesta je sve u redu – EU je demokratska "politička zajednica sui generis" utemeljena na slobodi mišljenja i govora i poštovanju ljudskih prava. Pema tome, u njoj se njeguje i kultura političkog dijaloga i slobodne borbe mišljenja i opredjeljivanja. Utoliko je zanimljiviji drugi dio priopćenja, u kojem se navodi da je "neshvatljivo da bilo koji hrvatski zastupnik podrži takve centralističke tendencije... skandalozno je u jednom od ključnih glasovanja u cijelom mandatu staviti vlastitu ideološku afilijaciju ispred očitih nacionalnih i strateških interesa Hrvatske". Eurozastupnik Tomislav Sokol, inače docent europskog prava na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, pritom je podsjetio na riječi predsjednika Republike Zorana Milanovića, koji je nedavno rekao da bi svatko tko podigne ruku za taj prijedlog "počinio čin veleizdaje", a i premijer Andrej Plenković se protivi ukidanju jednoglasnosti i uvođenju kvalificirane većine za donošenje odluka Europskog vijeća.

Europarlamentarci HDZ-a prozvali su konkurente iz SDP-a za izdaju nacionalnih interesa – Ressler, Zovko, Glavak i Sokol (Foto: Denis Kapetanović/PIXSELL)

U ovom slučaju mogao bi se primijeniti onaj poznati stih pjesnika Branka Miljkovića "ubi me prejaka reč". Eurozastupnici nisu u Europskom parlamentu predstavnici nacionalnih država: oni su, prema članku 14(2) Ugovora o Europskoj uniji, predstavnici gađana Europske unije i za njih ne vrijedi imperativni mandat. A to što članovi HDZ-a u EP-u, kao uostalom i šef države i šef vlade, iskazuju svoju idiosinkraziju prema ukidanju veta, moglo bi se objasniti i induciranim refleksom prema svakom spominjanju federalizma, što je usađeno u DNK HDZ-a kao uvjetovani refleks na jugoslavenski model federalizma, pa tako i na federalizam uopće kao oblik organizacije države i društva. Međutim, jugoslavenski federalizam je rođen u specifičnim uvjetima antifašističke borbe i odigrao je pozitivnu ulogu u jednom povijesnom trenutku, a pokazao je svoje slabosti pred zahtjevom za uvođenjem političkog pluralizma (i uz prevladavanje nacionalističke ideologije), jer princip federalističkog ustroja društva pretpostavlja i postojanje političkog pluralizma, što je u SFRJ bilo svedeno na "pluralizam samoupravnih interesa" na deklarativnom planu, a zapravo na pluralizam nacionalnih birokracija i tehnokracija.

Ovakav oblik naddržavnog političkog sustava koji bi se dobio predloženim reformama EU-a bitno bi se razlikovao od svakog oblika tzv. socijalističkog federalizma; politolog Branko Caratan je svojedobno vrlo precizno analizirao neuspjeh socijalističkih federacija – sovjetske, čehoslovačke i jugoslavenske. Europska unija bi tim promjenama svakako inaugurirala jedan do sada neviđen model naddržavne organizacije, a originalni model glasovanja kvalificiranom većinom jača baš male države jer im omogućuje da se u slučaju ocjene o povredi interesa pojedinih država organiziraju u blokirajuću manjinu, dok bi im uklanjanje veta omogućilo brže ostvarenje onih ciljeva EU-a koji su ujedno ciljevi svih građana Europe – blagostanja građana, mira i solidarnosti, kako to stoji u članku 2 Lisabonskog ugovora.

A što se tiče "nacionalnih interesa", i oni su ambivalentan pojam: pojam nacionalnog interesa proizlazi iz renesansne političke misli, s time što se on u knjizi isusovca Giovannija Botera naziva "državni razlog" (la ragion di Stato), a u 20. stoljeću reaktualizirao ga je George Kennan u svojem klasičnom tekstu o "nacionalnom interesu", pa se otada počeo upotrebljavati tamo gdje treba i gdje ne treba. Tko definira što je to "nacionalni interes"? Ako pod nacijom podrazumijevamo narod organiziran u državu, tko je onda taj narod? U modernoj političkoj misli narod je zajednica građana, povezana osjećajem zajedničke pripadnosti, u kojoj su građani nosioci neotuđivog suvereniteta. Naravno, nacionalistička politička misao inzistira na tome da je narod zajednica ljudi povezana etničkom pripadnošću. Pa bi onda nacionalni interes bio interes tog naroda, shvaćenog kao etnos, a ne građana kao subjekata političkog života, shvaćenog kao demos.

Uostalom, "nacionalni interes" definiraju političke elite na vlasti i on se uglavnom objašnjava kao skup vojnih, ekonomskih, kulturnih i drugih ciljeva formuliran kao atribut suverene države. Izgleda da eurozastupnici iz Hrvatske u tom svojem priopćenju više slijede mišljenje aktualnog političkog vodstva Hrvatske, uključujući šefa države i šefa vlade, nego što slijede građansku političku kulturu moderne Europe. To je vidljivo i iz olakog, površnog baratanja pojmovima kao što je "veleizdaja", što podrazumijeva kulturu političkog obračuna, političkog konflikta, proskripcija i progona, više karakterističnu za jednoumlje nego za jednu modernu, europsku demokraciju. Ali to nije njihova krivnja: da u Hrvatskoj postoji građanski odgoj u školama i prilikom pristupa u državne službe, i oni bi možda napustili diskurs konfrontacije i podjela u društvu. Tako se i saborski zastupnik, talijanist Nino Raspudić, pridružio demonizaciji SDP-a na istom fonu, nazivajući ovaj "raskol" eurozastupnika iz Hrvatske "jezivom vijesti iz Bruxellesa".

U svakom slučaju, rezolucija EP-a sada slijedi uobičajeni itinerar europskog "hoda po institucijama": prvo će Vijeće Europske unije, u ovom slučaju u sastavu ministara vanjskih poslova, raspravljati o prijedlogu reforme EU-a 12. prosinca, a glavna rasprava održat će se u okviru Europskog vijeća 15. prosinca. Hoće li se ovaj put federalistička reforma EU-a maknuti dalje, ovisit će i o političkoj atmosferi u Europi, koja ne izgleda previše sklona takvim radikalnim zahvatima. Ovisit će i o zrelosti politike kulture europskih građana, koji su se, barem putem Konferencije o budućnosti Europe, izjasnili tome u prilog, ali su slaba točka svakog dosadašnjeg pokušaja uvijek bile nacionalne političke elite, koje u prijenosu jednog dijela svoje vlasti i moći vide i direktnu ugozu svojih kastinskih interesa.