Brojevi neumoljivo govore da se Republika Hrvatska nije dobro provela u sad već šesnaestomjesečnom sudaru s koronavirusom te da se dosad nije pokazala ni u procesu cijepljenja stanovništva, procesu koji traje proteklih pola godine. Do srijede, kad je zaključen ovaj broj Novosti, u Hrvatskoj je od Covida-19 preminulo blizu 8.200 ljudi, što je više od dvije tisuće mrtvih na milijun stanovnika i što Hrvatsku stavlja među petnaestak najpogođenijih država u svijetu prema ovom kriteriju. Kad je riječ o cijepljenju, prvu dozu vakcine primilo je nešto manje od milijun i petsto hiljada građana, dok je cijepljenje završeno za 930 hiljada ljudi: to znači da će Hrvatska ostati podaleko od ostvarenja ionako neambicioznog plana Vlade o najmanje 50 posto imuniziranog stanovništva do 30. lipnja ove godine, i to je debelo ispod prosjeka Europske unije.

Nema, dakle, gotovo ničeg čime se, iz generalne perspektive, može pohvaliti vlada Andreja Plenkovića, odnosno Plenkovićev Nacionalni stožer Civilne zaštite, ali nitko se ne osjeća odgovornim, nitko ne vidi nikakvu i ničiju pogrešku i propust, kao da je nošenje s globalnom zarazom stvar sudbine a ne, u velikoj mjeri, pitanje odluka konkretnih ljudi s vrlo konkretnom moći. Premijer je još davno proglasio virus jedinim krivcem za obolijevanje, umiranje i djelomičnu paralizu bolničkog sistema, a evo što je krajem prošlog tjedna rekao na temu vakcinacijskog podbačaja: "Ako se ovakav trend nastavi, nije realno da ostvarimo onih 50 posto procijepljenih do 30. lipnja, što je šteta. U ovome trenutku ima 600 tisuća doza koje su spremne da se administriraju. Ja koristim ovu priliku da još jednom pozovem: nemojte oklijevati, cijela Europa se cijepi, cijeli svijet se cijepi. Hrvatska je turistička zemlja, najbolji način da se zaštitimo je da što više budemo cijepljeni."

I to je to: šteta što nećemo uspjeti, a nećemo uspjeti zbog toga što su građani neodgovorni i nerazumni, premda je efikasna i mudra Vlada uspjela osigurati dovoljne količine cjepiva na čemu nam zavide mnoge druge zemlje. To je, uostalom, osnovna Plenkovićeva strategija upravljanja državom: maksimalno preuveličaj svoje zasluge za ono što je ispalo dobro ili relativno dobro, a sve loše, pogrešno i traljavo svali na višu silu, političke protivnike, zločeste medije i neposlušne građane. Ni traga samokritičnosti, ni pokušaja da se analiziraju greške, nelogičnosti, zakašnjele reakcije i politički motivirani potezi, već samo gledanje vlastitih političkih interesa i bezočno hvalisanje vlastitim postignućima, ili relativiziranje neuspjeha uvođenjem u priču država koje su se u koroni provele još lošije od Hrvatske.

To je osnovna Plenkovićeva strategija upravljanja državom: maksimalno preuveličaj svoje zasluge za ono što je ispalo dobro ili relativno dobro, a sve loše, pogrešno i traljavo svali na višu silu

Je li moralo umrijeti svih onih 8.200 ljudi? Je li u proteklih osam-devet mjeseci, od listopada prošle godine pa naovamo, moralo od Covida-19 umrijeti gotovo osam tisuća hrvatskih građana? Je li od studenog 2020. do siječnja 2021. moralo preminuti oko četiri tisuće i petsto ljudi? Premijer Plenković ne pokazuje da se zamara takvim pitanjima, mada je analiza tragedije koja je zadesila Hrvatsku od studenoga prošle do siječnja ove godine najmanje što vlast duguje obiteljima umrlih, liječnicima i drugom zdravstvenom osoblju te pacijentima kojima je bila uskraćena medicinska skrb zbog preopterećenosti bolnica oboljelima od Covida i pratećim protokolima.

Premijera je od početka epidemije do danas zanimalo i zanima samo to da se sustav odlučivanja postavi tako da on donosi sve ključne odluke i da manje-više nikome ne polaže račune za postupke čije se posljedice mjere u tisućama života i u milijardama kuna, a kad nešto pođe po zlu, da se odgovornost može prebaciti na nekog drugog ili na nešto drugo. To je razlog zašto u Znanstvenom savjetu Vlade Republike Hrvatske i dalje sjede Gordan Lauc i Miroslav Radman, znanstvenici koji kontinuirano – Lauc opsesivno, Radman povremeno – minoriziraju opasnost od Covida i zagovaraju ukidanje svih protuepidemijskih mjera, ali pritom ne upućuju kritike Vladi i Stožeru nego svojim kolegama koji su se zalagali za nešto veće restrikcije i za ozbiljnije shvaćanje virusa. Lauc i Radman služili su i služe tome da se Vlada može postaviti kao arbitar u međusobnim konfrontacijama stručnjaka, odnosno da ovisno o političkim potrebama može posezati za argumentima i "argumentima" jednih ili drugih.

Ono što se dogodilo u studenom, prosincu i siječnju najveća je mirnodopska tragedija u samostalnoj Hrvatskoj, ali ni na jednoj razini vlasti nije napravljena analiza koja bi pokazala kako je i zašto došlo do onolikog broja umrlih. Smisao tog raščlanjivanja nije nužno u tome da se u nekoga upre prstom i da se pronađu krivci, nego da se nešto nauči za ubuduće, da se shvati što znači zakasniti mjesec dana s uvođenjem strožih mjera, da se vidi razlika između stručnjaka i onih poput Lauca koji je u studenom i prosincu prošle godine, kad je dnevno umiralo po sedamdeset-osamdeset ljudi, izjavljivao da Stožer ne treba ništa poduzimati jer da epidemija samo što se nije ugasila sama od sebe. Danas, potkraj lipnja, u Hrvatskoj se bilježi od pedeset do stotinu novozaraženih dnevno, nekoliko ljudi svakog dana umire od Covida, a Gordan Lauc i dalje sjedi u državnom Znanstvenom savjetu. Analize nema i neće je ni biti zato što bi se u njoj moralo razotkriti da je do katastrofe dovelo političko kalkuliranje i populističko podilaženje Plenkovića i njegovih najbližih suradnika, uz medijsko sekundiranje HDZ-ovih znanstvenih autoriteta.

Slično je i s cijepljenjem, daleko najvažnijim poslom Vlade u proteklih šest mjeseci. Kako je Vlada pristupila tom poslu za koji se znalo da slijedi najmanje šest mjeseci prije nego što je stigla prva bočica cjepiva? Počelo je žestokom marketinškom kampanjom u vrijeme kad cjepiva gotovo da i nije bilo, osim za manji dio najugroženijih te za odabrane, snalažljive i bezobrazne, nastavilo se totalnim kaosom u sustavu prijavljivanja za cijepljenje, a sad već danima svjedočimo splašnjavanju interesa za vakcinu. Čak i da nije bilo svih promašaja i diletantizma, uključujući i loše pregovaranje Europske komisije i kašnjenja u isporuci cjepiva, sama činjenica da dosad nije cijepljeno onoliko ljudi koliko je bilo planirano, odnosno da Hrvatska trenutačno posjeduje znatno više doza nego što joj je potrebno, predstavlja težak neuspjeh u poslu koji je, rekosmo, vitalno važan za sve građane i za život u ovoj zemlji. I ne samo da Vlada ne priznaje svoje pogreške u vezi s organizacijom i promocijom cijepljenja, nego i ne poduzima gotovo ništa da se situacija popravi. Sve što poduzima jesu mrzovoljni apeli premijera Plenkovića, koji ne može dobaciti dalje od ljutnje na nesavjesne građane, a sad mu se priključio i kompromitirani ministar zdravstva Vili Beroš koji je poslao patetično otvoreno pismo javnosti s pozivom na imunizaciju, i koji u sklopu vlastite promotivne kampanje cijepi ljude po Hrvatskoj. Jedne te iste televizijske reklame s jednim te istim sloganom po inerciji se vrte već mjesecima i više ih nitko i ne registrira.

Zar nitko u državnom aparatu nije sposoban smisliti nikakvu ciljanu akciju prema grupacijama u društvu koje dosad nisu pokazale naročiti interes za cijepljenje? Zar nema sposobnosti ni volje da se doslovno preslikaju neke ideje za poticanje cijepljenja koje ovako ili onako funkcioniraju u nekim drugim državama? Zar nije sumanuto uložiti desetke milijuna eura u kupovinu cjepiva, a potom se sustezati i od minimalnog ulaganja u to da se cjepivo utroši, odnosno da hrvatski građani i hrvatska ekonomija što zaštićeniji dočekaju jesen i izgledne nove mutacije virusa? Zašto nacionalna medijska kampanja već mjesecima nije osvježena ni porukama ni licima? Zašto nije kreirano još deset potkampanja usmjerenih prema specifičnim grupama i onim područjima Hrvatske u kojima je odziv na cijepljenje puno slabiji od slabog nacionalnog prosjeka, a riječ je, paradoksalno, o područjima ovisnima o turizmu? Zašto nije napravljeno stotinu mobilnih timova od Vukovara do Dubrovnika koji bi uporno obilazili ruralne i zabačene krajeve i nudili ljudima cjepivo mimo ikakvih prijava i najava? Ukoliko se ne može i ne smije obespravljivati ljude koji su razvili uglavnom iracionalni otpor prema vakcinaciji, zašto se ne kreira pametan sistem beneficija za one koji se žele cijepiti? Zašto i dalje caruju nejasnoće u pogledu cijepljenja onih koji su preboljeli Covid-19? Što se čeka s akcijom? Čeka li se jesen, da opet krene razbolijevanje i umiranje, pa da eventualno strah učini svoje?

Vlada mora gledati opći interes i mora poduzeti doslovno sve što je u njezinoj zakonitoj moći da se što prije cijepi što veći broj građana. To je stvar od najvišeg državnog interesa i Andrej Plenković nema pravo da se duri na građane i da odustaje od svog posla samo zato što postoje neki na koje može prebaciti odgovornost, koji ne žele razumjeti ono što im on govori. Njegov posao nije prestao nabavom cjepiva: na njemu je da pronađe načine da nabava cjepiva dobije puni smisao, i da preuzme odgovornost ako ne uspije u tom poslu.