U četvrtak, 23. svibnja, dan prije izlaska ovog broja Novosti, Evropska radiodifuzijska unija (EBU) emitirat će debatu povodom evropskih parlamentarnih izbora koji će se održati između 6. i 9. lipnja. Na debatu, međutim, nisu pozvani predstavnici svih političkih grupacija u Evropskom parlamentu (EP). Pozivnicu nisu dobile desničarska grupacija Evropski konzervativci i reformisti (ECR), čija su članica kod nas Hrvatski suverenisti, te još desniji blok Identitet i demokracija (ID). Razlog za nepozivanje nisu euroskeptični stavovi ECR-a ili pak snovi o rasno čistoj Evropi ID-a, već činjenica da te grupacije nisu formalno imenovale svoje kandidate za predsjednika ili predsjednicu Evropske komisije, takozvane spitzenkandidate. Predstavnici desnice to su, očekivano, nazvali cenzurom i još jednim slojem sanitarnog kordona kojima su ih opasale evropske institucije, sprječavajući ih da, primjerice, predsjedaju parlamentarnim odborima.
Odluka EBU-a došla je ni mjesec dana nakon što je Emir Kir, načelnik briselske općine Saint-Josse-ten-Noode, pokušao zabraniti održavanje Nacionalne konferencije konzervativizma (NatCon) kojoj su, među ostalim, prisustvovali mađarski premijer Viktor Orbán, britanski euroskeptik Nigel Farage i francuski ultradesni ideolog Eric Zemmour. Kir je na konferenciju poslao policiju uz obrazloženje da ona predstavlja javnu ugrozu. S tim se međutim nisu složili ni belgijski premijer Alexander de Croo, a ni tamošnji sud koji je pokušaj zabrane proglasio protuustavnim. Konferencija je na koncu održana uz obilje fraza kao što su "nihilistički ateizam", "globalna socijalistička agenda", "rodna ideologija" i "boljševički wokeizam" (Bolshewokeism). Organizatori su ugrabili priliku da establišment EU-a optuže za još jedan nasrtaj na suverenost nacionalnih institucija, ovog puta u Belgiji, čija bi flamanska nacionalistička stranka Vlaams Belang prema anketama mogla dobiti najviše glasova na skorašnjim izborima za EP.
Von der Leyen je spremna surađivati s ECR-om, u kojem su još i Braćo Italije, poljski Pravo i pravda i španjolski frankisti Vox, ali ne i s još ekstremnijim ID-om. Odlučila je smanjiti opseg sanitarnog kordona oko ekstremne desnice kako bi se dokopala drugog mandata
Na evropsku debatu nepozvani ECR i ID, inače, svoju odluku da ne imenuju spitzenkandidate obrazložili su tvrdnjom da prema EU ugovorima Parlament nema pravo nominirati kandidate za predsjednika Komisije. Nemuštost pokušaja Evropske radiodifuzijske unije da izolira ekstremne desničare dodatno je prisnažena činjenicom da se cijeli proces imenovanja spitzenkandidata raspao još na prošlim izborima 2019. godine, kada je Parlament za predsjednicu Komisije nominirao Ursulu von der Leyen iako je najviše glasova dobio njezin kolega njemački pučanin Manfred Weber. Lakrdija sa spitzenkandidatima tim je veća ako se zna da ni Von der Leyen ni luksemburški socijaldemokrat Nicolas Schmit nisu kandidati za EP, ali jesu spitzenkandidati svojih grupacija, a pritom je i grupacija zelenih imenovala dva kandidata za predsjednika EK, a liberali čak tri.
Evropski politički centar prilično je, sve u svemu, neuvjerljiv u svojim nastojanjima da se prikaže kao (jedina) brana nadiranju ekstremne desnice u evropske institucije, nakon što je godinama i sam predano radio na usvajanju svih mogućih narativa i tropa te iste ekstremne desnice, od rasističkih antiimigrantskih politika pa do recentnog populističkog odustajanja od vlastitih klimatskih politika. Štoviše, i sama predsjednica EK-a, nominalna centristica Ursula von der Leyen najavila je krajem travnja da je spremna surađivati s ekstremnom desnicom ako joj to bude potrebno da osigura novi mandat. Von der Leyen je to rekla u debati koju je u Maastrichtu organizirala medijska kompanija Politico, na koju je bio pozvan i predstavnik ECR-a Anders Vistisen iz Danske narodne stranke. Vistisen je tamo iznio plan svoje grupacije da odmah otpusti deset tisuća evropskih birokrata, a Von der Leyen će, rekao je, biti prva kojoj će uručiti otkaz.
Predsjednica Komisije objasnila je da je spremna surađivati s istim tim ECR-om, u kojem su još i Braćo Italije Giorgije Meloni, poljski Pravo i pravda i španjolski frankisti Vox, ali ne i s ID-om, grupacijom čije su članice, između ostalih, Alternativa za Njemačku (AfD), Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, Liga Mattea Salvinija i već spomenuti belgijski Vlaams Belang.
Von der Leyen je, drugim riječima, odlučila smanjiti opseg sanitarnog kordona kako bi se dokopala drugog mandata, a time i potencijalno učinila presedan da evropska desnica prvi put uđe u izvršne evropske institucije. Predsjednica Komisije pritom je jasno dala do znanja da njezin problem s ID-om nije činjenica da se radi o nakupini otvoreno fašističkih stranka, već je kao jedine uvjete za suradnju sa strankama ekstremne desnice navela da one moraju biti "pro-NATO, pro-EU, pro-Ukrajina i pro-vladavina prava".
Socijalisti su najavili da suradnja s ECR-om ne dolazi u obzir. Bez njihove podrške Von der Leyen će teško imati dovoljno ruku u parlamentu. Španjolski premijer pozvao je demokratske evropske stranke da jasno navedu da odbijaju "normalizaciju suradnje s ekstremnom desnicom"
Iako oko većine politika imaju iste stavove, ključna razlika između te dvije grupacije desnice njihov je odnos prema ratu u Ukrajini, pri čemu ECR ispunjava kriterije koje je Von der Leyen postavila i navodno ima potencijal da ga usiše evropska "mašina kompromisa", dok se članice ID-a smatra destruktivnim i proruskim elementom evropske politike. Dođe li do suradnje pučana i ECR-a prekinut će se nepisano pravilo da evropskim institucijama iz centra zajednički upravljaju dvije najveće grupacije, pučani i socijaldemokrati, a sasvim je izvjesno i da će Komisija u mnogim pitanjima otići još više udesno, uključujući politike koje se tiču imigracije, klimatske krize, ženskih prava i obrane.
Što će od plana Von der Leyen biti prilično je međutim neizvjesno s obzirom na to da su evropski socijalisti najavili da za njih suradnja s ECR-om ne dolazi u obzir, a bez podrške socijalista kandidatkinja pučana teško da će dobiti dovoljno ruku u Parlamentu. Neki istaknuti socijalisti, poput španjolskog premijera Pedra Sáncheza, pozvali su i ostale "demokratske evropske stranke" da u svojim programima i deklaracijama jasno navedu da odbijaju "bilo kakvu normalizaciju suradnje s ekstremnom desnicom".
Slično kao nedavno Hrvatska, čiji je premijer Andrej Plenković besprijekorno usklađen s trendovima koje diktiraju njegovi pučani, evropska bi se komisija nakon izbora mogla naći u pat-poziciji u kojoj će ekstremna desnica biti takozvani kingmaker, barem ako su točne ankete koje joj sve redom prognoziraju rekordne rezultate.
Velika studija koju je potkraj siječnja objavio think tank Evropsko vijeće za međunarodne odnose (ECFR) ekstremnoj i konzervativnoj desnici tako predviđa najviše glasova u čak devet članica EU-a (Austrija, Francuska, Belgija, Češka, Mađarska, Italija, Poljska, Slovačka i Nizozemska), a u još devet članica drugi najbolji rezultat (Njemačka, Španjolska, Portugal, Švedska, Bugarska, Estonija, Finska, Latvija i Rumunjska). Prema tom istraživanju, iako će ostati dominantni, pučani i socijaldemokrati izgubit će određen broj mjesta u parlamentu, jednako kao i ljevica, zeleni, liberali i grupacija nezavisnih, dok bi Evropski konzervativci i reformisti mogli povećati svoje članstvo sa 67 na 85 zastupnika, a Identitet i demokracija sa 58 na čak 98.
I analiza ispitivanja javnog mnijenja koju provodi Politico sve donedavno prognozirala je da će upravo ID s 84 zastupnika biti treća najjača grupacija u Evropskom parlamentu, da bi ga početkom svibnja na tom mjestu zamijenili centristi ujedinjeni u Renew Europe, čija je najistaknutija članica stranka francuskog predsjednika Emmanuela Macrona.
Pedro Sánchez s brazilskim predsjednikom Lulom da Silvom i Ursulom von der Leyen prošle godine (Foto: Wikimedia Commons)
Studija ECFR-a rekordne brojeve zastupnika predviđa Braći Italije Giorgije Meloni (27 fotelja), Nacionalnom okupljanju Marine Le Pen (25) i austrijskoj Slobodarskoj stranci (šest) dok bi njemački AfD svoje prisustvo u Evropskom parlamentu koji broji 705 zastupnika mogao udvostručiti na 19. U izvještaju se navodi i da bi ključnu ulogu u preslagivanju sastava Parlamenta mogao odigrati Fidesz Viktora Orbána, koji bi trebao dobiti 14 mjesta, a koji je 2021. izbačen iz pučana zbog kršenja vladavine prava. Ukoliko bi se Fidesz priključio euroskepticima iz ECR-a, navodi studija, ova ekstremno desna grupacija prihvatljiva Von der Leyen mogla bi biti treća najjača u Parlamentu, a kada joj se pridoda ID ekstremna desnica zauzela bi čak 25 posto mjesta u Evropskom parlamentu.
Stručnjaci za ispitivanja javnog mnijenja takav uzlet ekstremne desnice najvećim dijelom objašnjavaju rastom podrške koju ona uživa među demografskom skupinom koja vjerojatno ne bi prva pala napamet, naime mladim biračima. Mladi birači na prošlim evropskim izborima 2019. godine izašli su u rekordnom broju i pritom masovno glasali za zelene stranke i tako doprinijeli donošenju Evropskog zelenog dogovora. Taj bi program, međutim, mogao pasti kao prva žrtva jačanja utjecaja ekstremne desnice s obzirom na to da su te stranke već najavile ukidanje klimatskih politika kako bi privukle glasove pobunjenog evropskog seljaštva, a zapravo zaštitile najveće poljoprivredne korporacije.
Ankete koje su provedene u vrijeme recentnih izbora za nacionalne parlamente pokazuju da su birači u 20-im i ranim 30-im godinama u rekordnim brojevima glasali za desnicu u Portugalu, Švedskoj, Nizozemskoj, Italiji, Francuskoj i Finskoj te da bi jednako tako mogli glasati i na EU izborima. Autori studije "Mladi u Njemačkoj 2024.", koja je objavljena u travnju, navode pak da čak 22 posto od 2.000 mladih (14 do 29 godina) koje su ispitali kažu da bi glasali za AfD da su "danas parlamentarni izbori i da mogu glasati", što je dvostruko više nego dvije godine ranije. Za Stranku zelenih glasalo bi pak 18 posto mladih, dok je prije dvije godine taj udio bio 27 posto.
Istraživači privatnog berlinskog sveučilišta Hertie u sedmom takvom istraživanju navode da mlade sve manje zanimaju klimatske politike, dok su im najvažniji ekonomski problemi kao što su dostupnost stanovanja, inflacija, siromaštvo i migracije, što su teme o kojima više govore desnopopulističke stranke nego one vodeće. Mladi potencijalni birači krajnje desnice u Njemačkoj, tvrde autori, nisu nužno ksenofobi i rasisti niti njihov eventualni glas za AfD nužno znači da žele izgnati imigrante ili izaći iz EU-a. No oni "temelje demokracije i socijalnu arhitekturu države uzimaju zdravo za gotovo i nisu u potpunosti svjesni implikacija zaokreta udesno u njihovim političkim sustavima". Porast popularnosti krajnje desnice objašnjava se i činjenicom da takve stranke već duže vrijeme sudjeluju u nacionalnim parlamentima i u onom evropskom, čime su njihovo djelovanje i ideje normalizirani i sve više se shvaćaju kao dio standardnog političkog krajolika.
