Kada vremešna Milka Škiljo iz Kozaperovice, sela u srcu Banije, od mirovine koju je naslijedila od pokojnog supruga plati struju, slivne vode, kućarinu i ratu kojom otplaćuje drva za ogrijev, ostane joj, ni manje ni više nego jedva 400 kuna, pa joj je na raspolaganju dnevno svega 13 kuna. Svake večeri povratnica Milka konta kako će preživjeti sutrašnji dan i kako će rasporediti tih 13 kuna. Preživjeti može samo ako pažljivo gospodari s tim, više nego skromnim iznosom, a svaka pogreška ili kriva procjena može donijeti neprilike iz kojih se teško može izvući.
U Kozaperovicu je Milka došla davne 1958. godine nakon što se udala za Stevu Škilju, i od tada, pa sve do danas, skromna kuća u Kozaperovici njen je jedini dom koji je samo jednom privremeno napustila, početkom kolovoza 2005. godine. Milka i Stevo, koji je umro 2008. godine imaju dvoje djece - kćerku Dragu koja živi u Pančevu i sina Milana koji je već dugo u Americi.
Moj Stevo proveo je 24 godine radeći najteži posao. Vadio je ciglu iz peći. Na posao u Glinu sve vrijeme je 15 kilometara putovao biciklom
- Prije ovog zadnjeg, prokletog rata, život je ovdje u Kozaperovici bio kao neka bajka. Ljudi su imali posao, neki su živjeli od poljoprivrede, i uglavnom, svi smo bili zadovoljni. Život je tekao nekako mirno, bez velikih stresova i neugodnih iznenađenja. Tko je bio star i bolestan, znalo se da će umrijeti, tko je bio mlad znalo se da će se oženiti ili udati. Tko je bio radišan, znalo se da će naći posao. Tko je bio lijen, znalo se da će biti gladan, tko je previše pio, znalo ga se naći u jarku. I tako redom, sve je bilo jasno i normalno. Moj pokojni Stevo radio je na ciglani u Glini. Imali smo svega, ne previše, ali dovoljno za život. Potom se zaratilo i ništa nije bilo kao prije. Kad su se početkom osmog mjeseca 1995. godine začuli rafali i grmljavina topova u daljini, sve smo ostavili i pobjegli u Bosnu. Nismo hteli ići, poput ostalih, u Srbiju. Nekako nam se činilo da je bolje biti bliže svojoj kući. Bojali smo se da ako odemo daleko, više se nikada nećemo vratiti - objašnjava Milka Škiljo.
Obitelj se skrasila u jednom selu nedaleko Prnjavora. Živjeli su u nekakvoj maloj kućici, zametnuli su nekoliko svinja i kokošiju te obrađivali baštu. I taman kad je, nakon četiri godine sve krenulo kako treba, Stevo nikako nije mogao prestati misliti na svoje rodno selo i čvrsto je odlučio da se vrate u Kozaperovicu. Kako u ratu nije sudjelovao, nikada nije nosio nikakvo oružje niti je ikome ikada učinio nešto nažao, vjerovao je da se slobodno, bez straha, može vratiti svojoj kući. Tako je i bilo. Milka i Stevo krenuli su 2008. godine kući, a djeca su ostala i krenula svako svojim putem sa svojim obiteljima. Kada su se Škilje vratili u Baniju, nisu imali nikakvih problema, baš kako je Stevo i predvidio. Kuću su zatekli ruševnu, ali je stajala na mjestu. U više navrata tražili su pomoć i obnovu, ali je nikada nisu ostvarili. Sve što su od države dobili, bila su ulazna vrata na koja su čekali pune tri godine. Stevo se, ubrzo po dolasku razbolio i umro iste godine. Od tada, Milka živi sama s njegovom mirovinom.
- Moj Stevo proveo je 24 godine radeći najteži posao. Vadio je ciglu iz peći. Na posao u Glinu sve vrijeme je putovao biciklom, ljeti i zimi, po kiši i snijegu. Nikada nije izostao, a do Gline ima nekih petnaestak kilometara. Za sav taj rad ostvari je mirovinu koju ja danas ‘uživam’. Točno 1.100 kuna. E, sad kad platim struju, nekakve slivne vode, kućarinu, telefon i ratu kojom otplaćujem drva za zimu, meni ostane svega 400 kuna. To je malo više od 10 kuna dnevno. Ako sam danas kupila kruh za pet kuna, ostalih pet, šest kuna mora biti dosta za doručak, ručak i večeru, pa vi vidite kako mi je i kako živim. Sama sam i ne mogu držati svinjče niti ovcu, kokoši mi odnesu jastrebi i lisice, a s ono malo krompira što zasadim uglavnom se goste divlje svinje, još prije nego nikne - žali se Milka.
Najviše od svega ovu staricu ljuti što mora plaćati slivne vode, a da ni sama ne zna zašto to plaća u ovoj pustopoljini. Nakon što je dobila rješenje, platila je nekoliko puta, a kada je vidjela da je to za njen budžet ozbiljan izdatak, odlučila je otići u Glinu i stvar ispitati.
- Sve nekako mogu razumjeti, ali mi te slivne vode nikako ne daju mira - kaže Milka i pojašnjava: Pa ovdje u proljeće i jesen, za kiša, voda se sliva na sve strane, preko njiva, preko bašti i puteva. Pa što ja to plaćam, kao da sam je ja izlila? U kancelariji sam rekla dvjema službenicama da ja to ne mogu plaćati. Predložila sam im, da kada se toga nakupi, neka pozovu policiju da me odvezu u zatvor, da odrobijam dug. Rekla sam im da ja neću u zatvoru ljenčariti. Mogu čistiti sobe, mogu pomoći u kuhinji i obavljati druge poslove. Meni je važno da otplatim dug. Nisu me poslušale, već su hladno rekle da to svakako moram platiti. Otišla sam kući kao pokisla i nekoliko mjeseci nisam plaćala te slivne vode. E, onda je mojoj kući došao neki službenik i obavijestio me: ako ne budem plaćala zaustavit će mi penziju. E, tada sam se uplašila, više nego onoga kolovoza 1995. godine. Snašla sam se, platila dug u dvije rate i danas plaćam redovno. Zbog toga manje jedem, ali što se može – kaže Milka.
Ipak, najveći izdatak Milke Škiljo su drva za ogrijev. Ima nešto svoje šume, ali ne dovoljno. Čula je da u glinskom Crvenom križu neki siromašiji ljudi dobiju po pet-šest metara drva besplatno, pa se uputila u Glinu. Savjesni i revnosni službenik objasnio joj je da joj mirovina prelazi 1.000 kuna, pa nema pravo na drva.
- Znam ljude koji od njih dobivaju drva, a mladi su i snažni, imaju aute i traktore. Kad sam u Crvenom križu to spomenula, rekli su mi samo: Takav je zakon! Tako ja već godinama kupujem drva i plaćam nekoga da iz moje šume izvuče par metara. To mi je veliki izdatak, ali nekako uspijem dogovoriti otplatu u ratama, pa se ipak grijem. Svaki dan sam u šupi i cijepam, ide mi sve teže, kako godine prolaze - kaže Milka Škiljo, još jedna od banijskih povratnica starije dobi čiji se umijeće preživljavanja i hrabrost moraju dojmiti svakoga tko nije bio u ovakvoj situaciji.
