Marija Reljan živi sama i najčešće usamljena, u trošnoj kući u kojoj nema ni vode. Na zidovima njene sobe mnoštvo je fotografija koje je podsjećaju na one kojih više nema, ali i na vrijeme kada se kao djevojka udala za momka iz njenog sela. Danas Marija ima 87 godina, nije imala djece, ostala je i bez muža, ali i bez brata. Marija kaže da je preživjela u svom vijeku mnogo toga, dobrog i lošeg. Pamti i bolja vremena, kada je u njenom Golubiću bilo mladosti i života.

Moja je mati, za vrijeme Drugog svjetskog rata, išla u prošnju ne bi li nas prehranila. Bilo je gladi. Bili smo bosi i goli

- Bilo je naroda, bilo je djece. Golubić je bio pun života i na svakom se koraku čula pjesma. Sada nas nema puno i sve su to stariji ljudi. Djece gotovo da i nema. Ali što kažu ‘ko se tuži sam se ruži. Sav život mi je u Golubiću, sem onih godina kada sam izbjegla. Rođena sam 1930. godine, a od vremena kad sam bila djevojka, promijenilo se mnogo toga, ali je problema bilo uvijek. Kad nemaš u kući ono najosnovnije, teško je, ali se ipak izdrži, jer se mora. Moja je mati, za vrijeme Drugog svjetskog rata, išla u prošnju ne bi li nas prehranila. Bilo je gladi. Bili smo bosi i goli. Tako je to bilo u ratno doba, što se ne isprosi i ne pojede se, a svako je živo biće i svako mora jesti. Iako sam bila djevojčica, dobro sam to upamtila. Opet smo pretrpjeli, jer smo morali. Jača je želja za životom nego mnoge muke koje su nas snašle. Ja sam zrnje kukuruza skupljala, pa kad skupim šaku zrnja odmah idem da sameljem, da skuvam kašu. Bilo ne ponovilo se - priča baka Marija.

Nije ona nikad živjela lagodnim životom. Za sve se morala sama boriti uz mnogo truda i odricanja. Navikla na teškoće od ranog djetinjstva, od života u materijalnom smislu nije mnogo ni očekivala. I uvijek je bila zadovoljna onim što ima. Tako je naučila u roditeljskom domu, u kojem su bili srećni kada nisu bili gladni.

- Tada je bilo važno da djeca ostanu u životu, a mnoga su umirala na porođaju, a i nedugo poslije toga. Majke su isto umirale, jer su rađale gdje su stigle. Nije tad bilo porodilišta kao sada. Porađale su svekrve, strine, babe, kako su znale i umjele. Ostali smo samo brat i ja. Brat se rodio gluhonijem, pa ga je ondašnja Kraljevina Jugoslavija školovala u Beogradu, gdje je živio u domu. Ali, kada je izbio Aprilski rat brata su posjeli na voz i vratili ga u Golubić, tako da je svo vrijeme rata, a i poslije, sve do svoje smrti, živio s nama u Golubiću. Brat se nikad nije ženio, a bio je dobar majstor, dobar i lijep čovjek. Sudbina je takva i nikad čeljade ne može znati šta ga u životu čeka - govori Marija Reljan.

- Vrijeme nakon Drugog svjetskog rata nije bilo lako. Imalo se mnogo manje nego danas, ali su svi bili nekako srećniji, zadovoljniji i niko se nije žalio. Nije se znalo za bolje. Otvarale su se fabrike po Kninu, pa je bilo i posla za sve one koji su htjeli raditi, a s obzirom da je Golubićko polje plodno i bogato vodom moglo se solidno živjeti od poljoprivrede.

- Koliko usiješ toliko i požanješ. Sreća pa je ovdje uvijek bilo vode zahvaljujući rijekama Butižnici i Došnici. No uzalud bi trud i rad bili kada je sušna godina i kad nemaš čime zaliti ono što posadiš. Ustanemo rano, motiku u ruke, pa na njivu. Bez velikog truda nije bilo ni plodova. Uvijek se moralo raditi, od zore do sumraka. To nas je održalo u životu - objašnjava Marija.

Sjeća se Marija i izbjeglištva, ali ne želi o tome mnogo da priča. To su, kaže nam ona, rane koje ne zacjeljuju.

- Izbjegla sam na Kosovo, jer je neko odredio da se tamo selimo, a ja sam do tada za Kosovo samo čula. Tamo sam bila pet dugih godina. Tada nisam ni znala da li ću više ikada ugledati rodno selo. Mogu reći da su prema nama na Kosovu bili jako dobri i to im ne mogu zaboraviti. I nakon tih pet godina provedenih na Kosovu odlučili smo da se vratimo svojoj kući, u svoj Golubić. I to je bila borba za život, borba za krov nad glavom. Nije bilo lako, ali najljepše je u svojoj kući, među svojim narodom. Ovdje me i znaju i poznaju, a dolje na Kosovu niko. Dobro kažu da je ‘svoja kućica svoja slobodica’. Važno je, nakon svega, biti i ostati čovjek, a ne ko je i šta je. Ja na to nikada nisam gledala, jer u svakom narodu ima i dobrih i loših ljudi. Svima neka Bog sudi - kaže.

Ova skromna starica, iako živi u uslovima nedostojnih 21. vijeka, ne žali se i ne traži ništa. Malo joj ko i pokuca na vrata. U njenom domu jedino tranzistor razbija staračku tišinu. U kući od kamena, koju je sagradio njen pokojni otac, ostale su joj samo uspomene na dane kada nije bila sama i kada je muža i brata ispraćala i dočekivala. Njih dvojice već odavno nema, a na starim fotografija okačenim na zid, još uvijek su zajedno. Pribijena uz stari šporet, smješten u malom hodniku, Marija se bori protiv zime.

- Imam mirovinu od 800 kuna. Kupim ono osnovno da ne umrem od gladi i platim struju kad treba. To je sve što kupujem i plaćam, jer više ne mogu. Borba je to za život, pa kako bude. Obilaze me neki, niti znam ko su ni šta su. Uglavnom dobri su i pomognu što mogu, a ja sa svakim mogu. Bitno mi je da me niko ne dira.

Nenavikla na normalne uslove, samo priželjkuje da rata više nikada i nigdje ne bude, jer, kako sama kaže, u miru je sve lako, i rađati se i umirati. A rata, ovim krajevima, nažalost, nikada nije nedostajalo.

- Ne daj ga Bože nikome. Znam ja dobro šta je rat i kakvu muku donosi. Sve sam ja to na svojoj koži osjetila. Ne jednom, nego dva puta. Niti možeš leći niti ustati kao čovjek, a sve u ratu nesreća za nesrećom. Ništa u njemu dobro nema. Samo glad i smrt - kaže Marija, spuštajući pogled na ispucale ruke na kojima je starost ostavila vidljiv pečat.

Samoća je, kaže Marija, najteža od svega, ali i na nju se čovjek navikne.

- Muž mi je umro 2010. godine. Evo, već je sedma godina nastala kako sam sama. Nije lako biti sam, ali se mora. Ko te pita možeš li? Niko! Niti imam s kim progovoriti niti kafu popiti. Zatvorim se sama u četiri zida i ćutim. Prisjećam se boljih vremena, razmišljam o djetinjstvu, o ljudima iz tog vremena. Malo nas je danas živih. Ali, nema mi druge nego živjeti, a kako - to samo Bog zna - zaključuje naša sagovornica.

Iako već duboko u devetoj deceniji života, Mariju zdravlje dosta dobro služi, pokretna je i u stanju da, koliko to ona može, vodi brigu o sebi. Od života gotovo ništa više ne očekuje, samo želi da rata više nikada ne bude, kako bi mogla umrijeti tamo gdje je rođena. To je njena posljednja želja.