Kada je američki kongres 1865. godine ukinuo ropstvo, u trinaestom amandmanu ustava kojim je to učinjeno dozvolio je sljedeću iznimku: "Ni ropstvo ni nedobrovoljno služenje, osim ako je u pitanju kazna za koju je osoba propisno osuđena, neće postojati u Sjedinjenim Državama ni ijednom drugom mjestu pod njihovom jurisdikcijom".
Kao posljedica te iznimke ropstvo je u američkom zatvorskom sustavu nastavilo postojati idućih dva i pol stoljeća, a jedan od najboljih i najpoznatijih prikaza tog fenomena dokumentarni je film Ave DuVernay "13th" iz 2016. godine, koji je autorici donio nominaciju za Oscara i niz drugih nagrada.
Ova ustavna odredba ujedno je i odgovor na prividno nejasnu statističku diskrepanciju koja pokazuje da Amerikanci čine pet posto ukupnog svjetskog stanovništva, dok 2,3 milijuna američkih zatvorenika čini čak 20 posto ukupne zatvorske populacije na svijetu. U pitanju je industrija teška 80 milijardi dolara godišnje, odnosno sistem gotovo pa ropskog rada koji se, zahvaljujući spornoj ustavnoj odredbi, odvija u 1.833 državna i 110 federalnih zatvora, uz dodatna 1.772 maloljetnička zatvora, 3.134 jedinice za pritvor, 218 imigrantskih centara i 80 starosjedilačkih zatvora.
"Navodno smo u zatvoru da bismo se popravili, a ne zato da nas se koristi za robovski rad. Kako da se brinemo za svoju djecu, ako zaradimo šest dolara svaka dva tjedna", piše u jednom od pisama koje su vidjeli novinari portala The Intercept
Eksploatacija zatvorske populacije stoga je povijesna konstanta koja, međutim, povremeno eskalira kao reakcija na određene ekonomske poremećaje, kakvo je, primjerice, bilo razdoblje pandemije Covida-19. Istraživanje koje je nedavno objavio portal The Intercept tako pokazuje da su u zatvorima u saveznoj državi New York tijekom pandemije zatvorenici bili prisiljeni proizvoditi dezinficijense i ljesove, uz već rutinske opasne poslove kakvo je uklanjanje azbesta i olovne boje sa zatvorskih zidova, za što su bili plaćeni nekoliko desetaka centi na sat.
Portal je dobio uvid u pisma koje su zatvorenici pisali svojim pravnim zastupnicima, a koja pokazuju da su za svoj rad plaćeni tako bijedno da ne mogu kupiti ni najosnovnije potrepštine kao što su odjeća, pasta za zube i toaletni papir. Prosječna nadnica iznosila je tijekom pandemije 30 centi dnevno.
Opisali su i osvećivanja nadređenih u slučajevima kada bi odbili raditi neki posao, od fizičkih napada do prijetnji premještajem u zatvorska krila u kojima su smješteni najnasilniji zatvorenici, ali i kako takvi životni uvjeti utječu na njihovo psihičko stanje te egzistenciju njih i njihovih obitelji. "Navodno smo u zatvorima zato da bismo se popravili, a ne zato da nas se koristi za robovski rad. Mi smo očevi, sinovi, braća, a prije svega ljudska bića… Mnogi od nas iza ovih zidova ostavili smo djecu za koju se želimo brinuti. Ali kako da to radimo ako zaradimo šest dolara svakih dva tjedna. Kakav je to način popravljanja?", piše u jednom od pisama koje su vidjeli novinari The Intercepta.
Thomas Miley, glasnogovornik nadležne uprave države New York portalu je, međutim, odgovorio da se u tamošnjim zatvorima sve radi u skladu sa zakonima. Pozvao se na izvještaj o pobuni u njujorškom zatvoru Attica 1971. godine, u kojoj su poginule 43 osobe, pa napomenuo da je u tom izvještaju zaključeno kako zatvorenici ne smiju biti "dokoni" ako se želi osigurati sigurnost u zatvorima, pa se i on toga drži.
Kadar iz dokumentarca Ave DuVernay "13th" o zatvorskom sustavu u SAD-u (Foto: Screenshot/Netflix)
Rad njujorških zatvorenika organiziran je u sklopu divizije Corcraft tamošnje uprave za zatvore, kompanije koja upravlja "zatvorskim industrijama". Corcraft ima svojevrsni monopol na opskrbu različitih roba i usluga koje državne agencije i druge institucije kupuju za svoje potrebe, uključujući policiju i javno sveučilište. Kako navodi Lisa Zucker iz Američke unije za građanske slobode (ACLU), njujorški zatvorenici "izradili su čak i stolice na kojima sjede zastupnici u državnoj skupštini, a kada neki građanin nazove odjel za motorna vozila, javit će mu se netko iz ženskog zatvora".
U periodu između 2010. i 2021. godine Corcraft je imao 550 milijuna dolara prihoda, za koje u kompaniji tvrde da su pokrili "troškove povezane s programima", a iako zatvorenici žive u siromaštvu, navode i da država na jednog zatvorenika godišnje potroši čak 60 tisuća dolara.
Zatvorenici rade kao vozači taksija i kamiona, zavarivači, vodoinstalateri, krojači, mehaničari, grobari, pomoćnici medicinskih sestara i radnici u praonicama rublja, a nadnice se kreću od 16 do 65 centi, s maksimalnim gornjim iznosom od dva dolara na sat.
ACLU je u svom izvještaju iz 2022. napisao da je više od polovice američke zatvorske populacije prisiljeno raditi za nadnice od maksimalno pola dolara po satu, dok pet saveznih država zatvorenike prisiljava da rade besplatno. U svim slučajevima, ACLU ocjenjuje da te prakse predstavljaju sustavno kršenje temeljnih ljudskih prava.
Američka unija za građanske slobode u svom izvještaju iz 2022. napisala je da je više od polovice američke zatvorske populacije prisiljeno raditi za nadnice od maksimalno pola dolara po satu, dok pet saveznih država zatvorenike prisiljava da rade besplatno
Polovica ljudi zatvorenih u američkim zatvorima prije odlaska na izdržavanje kazne doprinosila je s najmanje 50 posto obiteljskim prihodima. Budući da u zatvorima ne zarađuju dovoljno ni za vlastite osnovne troškove, takvim sistemom povećava se i rizik da njihove obitelji zapadnu u siromaštvo i dugove, kao i onaj od recidiva i nemogućnosti pronalaska posla nakon izlaska iz zatvora. Takav sistem Zucker stoga naziva začaranim krugom, "beskonačnom opskrbom sustava radnicima koji su u zatvoru zato da bi održavali na životu taj isti sustav koji ih je zatočio".
Iako tu mogućnost imaju sve savezne države, iznimku zabrane ropskog rada u zatvorima ukinulo je njih samo sedam. Među njima su i neke južnjačke, poput Alabame, dok primjerice liberalna Kalifornija zabranjuje ropstvo u svim slučajevima, ali ne i "nedobrovoljno služenje" u slučaju služenja zatvorske kazne. Skupina kongresnika predložila je 2021. godine zakon kojim bi se iznimka iz 13. amandmana izbacila iz ustava, no o njemu se još nije glasalo, pri čemu je za njezino ukidanje potrebna dvotrećinska većina u oba doma kongresa.
Istih dana kada je objavljeno istraživanje o eksploataciji zatvorenika u doba pandemije, New York Times objavio je istraživanje o tome kako vlasti to isto rade i s djecom migrantima koji u SAD dolaze bez pratnje roditelja.
Broj takvih dolazaka u kontinuiranom je porastu već desetak godina, a eksplodirao je 2021, također u vrijeme pandemije. Tada je u SAD ušlo 130 tisuća djece bez pratnje roditelja, što je pet puta više nego pet godina ranije. Većina djece su iz zemalja centralne Amerike, a najviše ih je iz Gvatemale, pri čemu socijalne službe navode da je u tim zemljama ustaljena praksa da roditelji djecu doprate do granice i pošalju ih u SAD, znajući da će oni biti odbijeni, a djeca puštena da pređu granicu.
Američke vlasti 2008. uvele su praksu kojom se maloljetnim migrantima – svima osim onima iz Meksika – dozvoljava da u SAD-u žive sa "sponzorima" dok čekaju da imigracijske službe okončaju pravne procedure koje mogu trajati godinama.
Nedugo nakon uvođenja tog pravila pojavile su se prve zloupotrebe poput traffickinga i eksploatacije migrantske djece, za koju je New York Times ustanovio da je prisutna u svim saveznim državama i svim industrijama, unatoč zakonima koji reguliraju rad djece.
Lisa Zucker (Foto: bj.org)
Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi odgovorno je za pronalaženje sponzora koji bi se trebali brinuti za djecu, među ostalim i tako da ih zaštite od eksploatacije i upišu u školu.
No nastavnici engleskog jezika s kojima su novinari razgovarali navode da većina djece koja uče jezik nakon škole idu raditi, često i po 12 sati dnevno. Procjenjuje se da Ministarstvo izgubi kontakt s čak dvije trećine djece koja bi trebala biti pod skrbi sponzora. Sponzori, drugim riječima, sve učestalije tu pojavu tretiraju kao unosan biznis, a praktički sva djeca – uz to što šalju novac roditeljima i plaćaju troškove života – dužna su im i po nekoliko tisuća dolara čim se nađu pod njihovom kontrolom.
Jedna od kompanija za koje rade djeca stara samo 13 godina je Hearthside, jedan od najvećih proizvođača procesuirane hrane u zemlji. Agencija za zaštitu na radu otkrila je 2019. godine da je kompanija imala na desetke slučajeva kršenja odredbi o zaštiti na radu, uključujući nesigurne pokretne trake; te je godine u nesrećama na pokretnim trakama 11 radnika doživjelo nesreću koja je završila amputacijom.
Zaposlenici Ministarstva zdravstva, navodi list, u ljeto 2021. uočili su da je stanje s traffickingom migrantske djece poprimilo alarmantne razmjere i o tome obavijestili nadređene, no državni tajnik za zdravstvo Xavier Becerra, posvjedočili su, govorio im je da otpuštanje djece iz sustava mora ići "kao na tvorničkoj traci". "Da je Henry Ford ovo imao u svojim tvornicama nikada se ne bi obogatio", navodno je Becerra govorio svojim zaposlenicima zaduženima za procesuiranje migrantske djece.
Sličnu praksu iskorištavanja migranata zabilježio je ovih dana i britanski portal Open Democracy, koji piše da su tražitelji azila u toj zemlji u zadnjih pet godina odradili više od milijun radnih sati za koje su bili plaćeni jednu funtu po satu. Sredstva je isplatilo Ministarstvo unutarnjih poslova, i to preko privatnih kontraktora angažiranih za upravljanje prihvatnim centrima za imigrante i izbjeglice. Tražitelji azila nalaze se u prihvatnim centrima za vrijeme trajanja administrativnog procesa razmatranja statusa koji, jednako kao i u SAD-u, može potrajati i pokoju godinu.
Kao i u slučaju američkih zatvora, i tražitelji azila u Velikoj Britaniji rade sve moguće poslove nužne za održavanje i funkcioniranje prihvatnih centara, a također jednako kao u Americi i tamošnje ministarstvo mišljenja je da je to za njih dobro jer ih "oslobađa dosade".
Spomenuta fiksna nadnica od jedne funte po satu rada nije se mijenjala već 15 godina unatoč inflaciji, čime je vladi omogućeno da uštedi, a kontraktorima da od tog jeftinog rada zarade značajan novac. Skupina odvjetnika u ime tražitelja azila 2017. godine podignula je tužbu protiv vlade, tvrdeći da su za oni svoj rad morali biti plaćeni barem u iznosu minimalne plaće. No sud je tužbu odbio uz argument da zatočenici u prihvatnim centrima ne moraju raditi ako ne žele, unatoč tome što su odvjetnici dokazali da prihvatni centri bez njihovog rada ne bi mogli funkcionirati te da bi u tom slučaju morali zaposliti radnike za višestruko veće plaće.
