Među brojnim riječkim urbanim posebnostima i specifičnostima – o nekima od njih u ovoj je rubrici već bilo riječi, a o nekima će tek biti – za ovaj tjedan izdvajam motiv zatvora u tom sjevernojadranskom gradu. Taj objekt privlači pažnju već samom svojom lokacijom. Zatvor je smješten u Ulici žrtava fašizma, tijesno se ugnijezdivši – kao, uostalom, i štošta drugo u Rijeci, ukotvljeno na uskom zemljištu između mora i brdâ – između dvije možda najvažnije i najpoznatije riječke atrakcije, Katedrale sv. Vida na južnom rubu objekta i Guvernerove palače sa sjeverne strane. Znači, u samoj jezgri grada.
Nije mi poznato da su lokacije zatvora u užim središtima evropskih gradova česta pojava. Možda se može pronaći još pokoji srodan primjer tu i tamo, ali sumnjam da je fenomen raširen. No čak ni ta okolnost, premda dakle neobična i kuriozitetna, nije najvažniji neposredni razlog zašto o riječkom zatvoru pišem ovom prilikom. Nekoliko desetaka rešetkastih prozora zatvorskih ćelija gleda direktno na frekventnu i vrlo prometnu Ulicu žrtava fašizma. To omogućuje netipične situacije, otvara potencijal za neposrednu, neometanu i gotovo neprekidnu interakciju dijela zatvorenika s vanjskim svijetom ulice i grada. I te se mogućnosti poprilično obilato koriste. Često ćete, prolazeći tim dijelom grada u bilo koje doba dana ili u ranu večer – pri spuštanju/penjanju u najljepši riječki park, onaj Vladimira Nazora, ili dolazeći iz pravca bizarne ulice imenovane Kalvarija – uz spomenute zidine ispod Guvera naletjeti na nekog tko intenzivno komunicira, dovikujući se preko ceste u pokušaju da nadglasa buku prometa, s nekim od zatvorenika/zatvorenica. Nekad je to tek pojedinac/pojedinka, možda partner/ica zatvorenika/zatvorenice s kojim se "vodi razgovor", a ponekad su to grupe ljudi, prijatelji, obitelj i/li rodbina u poziciji netipičnog "zatvorskog posjeta".
Režimi posjeta "u koroni" tome su zasigurno doprinijeli. Takve situacije stvaraju neobična iskustva i za slučajnog prolaznika koji, nehtijući to, biva doveden u poziciju voajera, izložen vizualnim i audio svjedočanstvima raznih tipova intimističnih narativa. Kao da ste se na trenutak našli u kadru snimanja neke vrste televizijskog realitija, novele ili sapunice. Otvoreno se iskazuju emocije, obećavaju vječne ljubavi i vjernosti, daje podrška da se izdrži. A ponekad se tek ćakula, onako uobičajeno, da se ubije vrijeme. Alternativna je to verzija klasičnih rituala u baštama kafića. Recimo prizor očito dviju frendica koje glasno ćaskaju svaka uz svoju kavu, ali ovaj put premještene u kontekst društvenog prostora odvojenog cestom, na nekoliko desetaka metara zračne udaljenosti. Te slike djeluju tako nedužno i spontano, pa neupućeni možda i neće zaključiti da se s druge strane ceste nalaze ljudi u objektu sa strogo ograničenim kretanjem.
