Godine 1963. rodonačelnik eksperimentalnog filma u Jugoslaviji Mihovil Pansini ostvario je jedan od svojih kapitalnih radova. Bio je to "Zahod", koji je pionirskim rabljenjem strukturalističke metode minimalistički slikao egzistenciju ostarjelog čistača naslovnog javnog servisa smještenog pri korčulanskoj rivi. Dominantno statičnom (i skrivenom) kamerom autor je snimao uvijek ponavljajuću radnu rutinu jednog starca, doslovno i preneseno svjedočeći prirodi egzistencije, povremeno garnirajući (i poetizirajući) dojam pjesmom "Gloomy Sunday" Billie Holiday, o snu, smrti i ljubavi (a jednokratno je rabio i pjesmu "For All We Know" iste izvođačice).
Šezdeset godina kasnije, slavni sineast Wim Wenders "Savršenim danima", svojim najboljim filmom u zadnja dva desetljeća, izravno se nastavio na Pansinijevu tematizaciju života jednog čistača zahoda. Dakako, bitna razlika između dva filma jest u rodu i metru: dok je Pansinijev rad kratkometražni eksperimentalni dokumentarac, Wendersov je dugometražni igrani, pa je sukladno tome tematsko-motivski znatno šire postavljen te uključuje ne samo radnu nego i privatno-intimnu egzistenciju protagonista (pri početku tzv. treće životne dobi), koju razigrava kroz njegove odnose s nizom likova i pritom razvija dosta široku paletu emocija.
No temelji su vrlo slični – i Wenders naime slika rutinu egzistencije protagonistovim svakodnevnim ponavljanjem istih radnji, i njegov središnji lik ima prostorno ograničen radijus kretanja te sliku njegova filma također prate zvuci pjevanih pjesama, samo što su kod Wendersa te pjesme tzv. prizorne, dok su kod Pansinija "neprizorne", no u oba slučaja imaju veliku ugođajnu i simboličku vrijednost. Dakako, svime time Wenders se vratio prije svega samom sebi iz rane faze svoga opusa: kratkim filmovima poput "Alabama (2000 Lighting Years)" i "Tri američka LP-a", odnosno dugometražnom debiju "Summer in the City". Sva tri obilježava monotonost radnje i mnoštvo pjesama, a "Summer in the City" i protagonist takoreći sasvim sam na svijetu, bez potrebe za razgovornom komunikacijom.
Tako je i sa središnjim likom "Savršenih dana" – živi sam, dijaloški komunicira samo kad mora, duševna i duhovna hrana očito mu je rock muzika, a uz to je i ljubitelj književnosti te sav "analogan". Naime, sluša The Velvet Underground i Loua Reeda, Patti Smith, Vana Morrisona i druge klasike na audiokazetama, čita Faulknera u knjiškom a ne e-book formatu, ali i filmskim, a ne digitalnim fotoaparatom fotografira prirodu, bivajući i sam kreativan, što priziva situaciju iz Jarmuschova "Patersona", gdje je naslovni lik također zaposlen u komunalnim uslugama te iz dana u dan prakticira rutinsku egzistenciju i amaterski se bavi umjetnošću.
Radnja Wendersova filma zbiva se u Tokiju i svi su likovi Japanci (pa je protagonistova "analognost" naspram digitalnosti, bez obzira na njegovu dob, još neobičnija), a egzistencija kojom se bavi obilježena je onim što se među zapadnjacima obično percipira kao zen, ali taj je "zen", kako smo vidjeli, preplavljen zapadnjačkom umjetnošću pa je na djelu svojevrsni hibrid Istoka i Zapada. Protagonist je gotovo uvijek sam, ali reklo bi se nikad usamljen; sukladno loureedovskom naslovu savršeno zadovoljan svojim životom s njegovim malim zadovoljstvima, ultimativno neopterećen "neuglednim" poslom i skromnim materijalnim uvjetima.
Jednom je u obiteljskoj prošlosti čini se emotivno jako ranjen i osjetljiv na sadašnje potencijalne emotivne rane, ali je dominantno afirmativno, a ne rezignirano pomiren sa svojim stanjem. Taj realan i blagotvoran stav prema životu Wenders prikazuje uvjerljivo i dojmljivo, kreirajući fin polagani "zen" ritam, ponekad doduše s previše nagnuća komičnom, ali naposljetku postiže optimalan tonalni balans. Odlična je duga završna scena kad se na licu izvrsnog glavnog glumca Kojija Yakushoa izmjenjuju osjećaji u rasponu od tuge do radosti, a film kao cjelina nesumnjivo će biti jedan od najboljih ovogodišnjih naslova u našim kinima.
