Nakon što je aktualna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek dovela u pitanje nastavak financiranja najvećeg državnog kulturnog projekta Europske prijestolnice kulture, iz riječkog organizacijskog odbora danima je dopirala samo zaglušujuća tišina neizvjesnosti. Vijest da je krajem prošlog tjedna čak 59 zaposlenika tvrtke Rijeka 2020 d.o.o. putem videokonferencije dobilo otkaz, dok je u samoj tvrtki ostalo zaposleno tek njih 11, zazvučala je u najmanju ruku apokaliptično. Time je zadan potencijalno smrtonosan udarac projektu na kojem se različitim intenzitetom radi još od 2014. godine. Iako je ostavljena mogućnost vraćanja zaposlenika, kad i ako se projekt nastavi, ona ima više funkciju utjehe i tapšanja po ramenu nego pružanja konkretnih rješenja.
Zaposlenici ove riječke tvrtke izašli su prošle srijede u javnost otvorenim pismom kojim od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije zahtijevaju da se odustane od najavljene obustave većeg dijela aktivnosti. Pismo je to koje je stiglo u zadnji tren, kao pokušaj solidarnosti s otpuštenima kolegama i kao posljednji vapaj da se zaustavi za sada, izgleda, neminovno gašenje projekta i njegovo svođenje na tek nekolicinu zaposlenika, voditelja programskih pravaca.
Ako je imperativ Vlade zaštita radnih mjesta i pomoć krizom pogođenom gospodarstvu, legitimno je zahtijevati nastavak projekta koji omogućuje tisuću radnih mjesta u kulturi, jer rad u kulturi je također rad – kaže Nemanja Cvijanović
Ni šest dana nakon što se pročula informacija o otkazima nitko iz grada, županije ili Ministarstva kulture nije objasnio što se zapravo desilo ni koji su razlozi naglog gašenja ovog projekta, osim kratkog priopćenja u kojem se ta informacija potvrđuje. Da li su u pitanju financijska sredstva, epidemiološke procjene, nedostatak razumijevanja u Europskoj komisiji, otkazivanje sponzorstava, projekcija u kojoj se predviđa manjak od prodaje ulaznica ili jednostavno dugovi, trenutno je nejasno. Možda bude objašnjeno na online konferenciji koja bi se trebala održati u petak, 24. travnja. Što je to nagnalo dugogodišnjeg riječkog gradonačelnika Vojka Obersnela da odustane od projekta kojim je planirao obilježiti svoj politički zenit? Zašto o projektu čiji je začetnik ništa ne govori pročelnik za kulturu Ivan Šarar, koji nije odgovorio na naš poziv? Zašto šuti i župan Zlatko Komadina, iako mu pred očima nestaje veliki infrastrukturni projekt? U trenutku pisanja ovog teksta nemamo dakle podatke o tome što je dovelo do ovako drastične odluke osnivača i menadžmenta te zašto je projekt naglo pokopan i prije nego što ga se uspjelo spasiti redefiniranjem programa. Nije jasno ni što je razlog da se ostavlja mogućnost raznim likovima da sada istrče na teren i nastave šutirati protivnika koji nokautiran leži na podu, umjesto da se jasno zaštite radnici, a time i cijeli projekt. U cijeloj situaciji jasno je jedino zašto šuti centralna vlast koja se prema EPK-u, mada ga je proglasila strateškim projektom od nacionalnog značaja, odnosila rezervirano i maćehinski, strahujući i od najmanje petokrake. Iako se premijer i ekipa u brojnim drugim prilikama vole pohvaliti hrvatskim predsjedavanjem Vijećem Europske unije, ovdje se ta činjenica zanemaruje.
Riječki umjetnik i donedavni radnik EPK-a Nemanja Cvijanović smatra da nema opravdanja za neprovođenje programa diskurzivnog tipa te programa vizualnih i izvedbenih umjetnosti, za čije se izvođenje mogu koristiti postojeći, ali i novi alternativni kanali.
- Moje osobno mišljenje je da kontrolirane posjete kulturnim institucijama galerijskog i muzejskog tipa ne bi trebale biti zabranjene, kao što nisu zabranjene ni posjete velikim trgovačkim centrima. Ljudima je kultura potrebna koliko i hrana. Jedva smo se izborili za osam sati rada, osam sati odmora i osam sati kulture. Odmah po ukidanju kulturnih događanja u Hrvatskoj, nekoliko programskih timova predlagali su EPK 2020. medijske programe koji su se bazirali na razgovorima i predstavljanjima već postojećih pripremljenih projekata. Ako je imperativ Vlade zaštita radnih mjesta i pomoć krizom pogođenom gospodarstvu, legitimno je zahtijevati nastavak projekta koji omogućuje tisuću radnih mjesta u kulturi, jer rad u kulturi je također rad - govori Cvijanović.
U međuvremenu je otvoreno pismo javnosti u kratkom vremenskom roku podržalo nekoliko stotina kulturnih radnika i radnica, suradnika na projektu Europske prijestolnice kulture, kao i različitih institucija. Među potpisnicima su neka od vodećih imena lokalne i svjetske umjetničke scene. Među njih svakako spada i David Maljković, umjetnik čijom je izložbom ‘S kolekcijom’ otvorena serija najavljenih gostovanja u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, na kojima su trebali sudjelovati i studenti Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci, WHW Akademije i Werkplaats Typografie iz Nizozemske.
- Naše aktivnosti su izgubile zvuk i naše projekcije ne komuniciraju s nama, ali to ne znači da mi moramo postati nijemi, a upravo to se desilo EPK organizaciji. Evo, s današnjim datumom je završila i moja odnosno naša izložba, jer je uključivala cijeli niz participanata, te smo također ostali zatečeni novonastalom situacijom, a jedan cijeli niz aktivnosti nismo uspjeli ostvariti u fizičkom obliku. Ono što smatram nesmotrenim potezom je proglašavanje kolektivnim viškom većine zaposlenih i to u trenutku dok se program u novonastaloj situaciji treba restrukturirati i kad je ljudski entuzijazam najviše potreban. Da se razumijemo, ovu situaciju jedino možemo riješiti konstruktivno i timski s EPK-om, a ne protiv njega - naglašava Maljković.
Pandemija je pokazala da i seoski DJ-evi i male galerije i kazališta širom svijeta mogu odmah reagirati. Društvenom debatom, besplatnim online proizvodom, pojačanom komunikacijom. Europska prijestolnica kulture očito ne može – govori Aljoša Pužar
Drugi riječki umjetnik, Igor Eškinja, također je podržao otvoreno pismo, smatrajući da je odustajanje od EPK-a nedopustivo, posebno imajući na umu količinu rada na samom projektu unazad šest godina i činjenicu da je za njegovu realizaciju do kraja veljače iduće godine ostalo deset mjeseci.
- Ovaj projekt predstavlja prioritet za hrvatsku kulturu, a za njegovu realizaciju postoje još dva dodatna argumenta. Od samog početka EPK je inzistirao na tome da se kroz projekte stvara i razvija lokalna kulturna scena i stvori generacija ljudi koji će i nakon projekta moći raditi na ozbiljnim kulturnim projektima. Drugi argument je da će ovaj projekt graditi kulturni most između Hrvatske i svijeta. Niti jedan od ta dva programska cilja u novonastalim okolnostima nije doveden u pitanje. Također, projekt se bazirao na tome da se novac troši na sadržaj, a ne na infrastrukturu i hladni pogon, a sada je ispalo da se radovi na građevinama nastavljaju, a da bez posla ostaju ljudi koji su radili na sadržaju i programu. Dakle, pogođen je dio radnika koji je trebao isporučiti sadržaj i koji je stvarao ovaj program. Riječ je o kapitalnom projektu hrvatske kulture od kojeg se ne može odustati preko noći, što bilo kojoj drugoj državi ne bi ni palo na pamet - kaže Eškinja.
Za mišljenje smo pitali i Davora Miškovića iz Drugog mora, organizacije zadužene za programski pravac Dopolavoro, koji smatra da pandemijska situacija zahtijeva brojna preispitivanja, uključujući i projekt EPK.
- EPK je u hrvatskom kulturnom sustavu organizacijska i programska iznimka ne samo svojom veličinom nego i svojom strukturom. EPK predstavlja odmak od uobičajenih praksi i ta njegova iznimnost postavila ga je u izrazito ranjivu situaciju koja je rezultirala odlukama koje su također iznimne. Čini mi se da je u ovom trenutku ključno odrediti uvjete provedbe kulturnih programa iz epidemiološke perspektive, vidjeti što se u tim uvjetima može realizirati, vratiti potrebne ljude na posao i krenuti s provedbom programa. Očito je da ćemo svoje navike promijeniti, ali ćemo nastaviti živjeti - zaključuje Mišković.
Koliko je pandemija zapravo doprinijela novonastaloj situaciji tek ćemo otkriti, smatra Aljoša Pužar, kulturolog sa Sveučilišta u Ljubljani, dodajući da još uvijek nije u potpunosti jasno što će sve od zacrtanog ipak biti odrađeno. U svakom slučaju, ovo je trenutak kada treba postaviti pitanja o budućnosti projekta.
- Sve upućuje na to da se projekt u većoj mjeri urušio ili samourušio u sprezi državnih i lokalnih birokratskih škara te vlastite neprofesionalnosti i preuranjene rastrošnosti. Ispravno je pitati se je li svjetska pandemija tome uzrok, povod ili izgovor. Ja sam sklon misliti da se radi o mješavini povoda i izgovora. Ne o uzroku. Može se naslutiti da su se budžeti ljuljali i prije pandemije. Ne tvrdim, ali slutim. Sama pandemija pokazala je da i seoski DJ-evi i male galerije i kazališta širom svijeta, pa i u našim krajevima, mogu odmah reagirati: društvenom debatom, besplatnim online proizvodom, pojačanom komunikacijom. Europska prijestolnica kulture očito ne može. Birokrati će otpustiti mlade zbog kojih sam čitavo ovo vrijeme šutio, a sebe neće pospremiti gdje im je mjesto. Ovaj je projekt lakmus jedne sredine: očekujem da će od njega opstati upravo ono što bi opstalo i dobro radilo i bez njega. Pojedine udruge, šaka pametnih arhitekata, ova ili ona skupina koja i inače radi suvislo. Ostat će nešto infrastrukture isplanirane i financirane mimo projekta EPK. Što će ostati od samog EPK-a, a da nije tek površno zaodjenuto u taj brend? Ponešto. Premalo. I dugovi. Ako se za godinu dana ispostavi da sam bio u krivu, tim bolje - govori Pužar.
Jedan od onih koji je još u vrijeme kandidature za titulu EPK-a imao utjecaja na artikuliranje pojedinih temeljnih usmjerenja samog projekta je Vuk Ćosić, koji smatra da je uspješna kandidatura projekta zasnovana na tri simbiotska identiteta.
- Bili smo umjetnički kolektiv, aktivistička grupa i kulturna birokracija. Ali kako je vrijeme promicalo, način odlučivanja o programu kao i građenje odnosa s partnerima te na kraju i identitet projekta u cjelini postajali su sve manje kreativni ili aktivistički. Ta duboka prahistorija spontanog čišćenja projekta od Hrabrosti, Oneobičenja, Progresivnosti i Ambicioznosti, kako smo zapisali vrijednosti, možda čak i ne bi naudila EPK-u kakav je krenuo u realizaciju, ali nažalost, u radikalnim okolnostima pandemije to je sužavanje, po mojem viđenju, ispalo fatalno - kaže Ćosić.
Smatra da projekt EPK nije izbrisan pa se treba fokusirati na to kako ga je moguće preobraziti bez pretjeranih sentimenata. Stoga predlaže rješenje o kojem se ovih dana sve češće govori i koje su već u ranoj fazi predlagali neki dionici programa.
- Koliko mi je znano, o nečem takvom se u riječkoj ekipi nježno progovaralo relativno rano: brisanje praktički svih programa i uspostava jakih online sadržaja koji maksimalno angažiraju već ugovorene stvaratelje te na online način forsiraju teme i vrijednosti projekta poput uključivanja svih lokalnih demografija, insistiranja na europskoj dimenziji itd. Financijska i kadrovska struktura za nešto takvo morala bi biti bitno manja, ali paradoksalno, efekt bi mogao biti veći nego kod offline EPK-a, jer konkurencije praktički nema. Mene osobno najviše boli što je putem strijeljanja 59 zaposlenih zatomljen potencijal da se nešto ovakvo uradi. Posljedice će osjećati ne samo direktno upletena kulturna scena Rijeke. Poraz bez ispaljenog metka dodatno pritišće na prečesto pretučenu građansku Rijeku kojoj je EPK-ovsko buđenje optimizma egzistencijalno potrebno. Glavni razlog zašto sam se preselio u Rijeku je bio taj da je dišpet basic fjuman right, pa se i dalje usuđujem da hrabrim aktivistički pristup. Dodatno nezgodno je što ulazimo u sezonu izbora, a EPK je između ostalog i eminentno politički projekt. Bit će zanimljivo vidjeti o kojim temama će se voditi taj razgovor u Rijeci. Ne sluti na dobro - objašnjava Ćosić koji je trenutno uključen u rad na projektu Ljubljana 2025.
Rijeka za vrijeme pandemije izgleda kao u rano nedjeljno jutro. Napuštamo je ostavljajući iza sebe prazne ulice, trošne vile na Pećinama i Kantridi, nestalu industriju u Vodovodnoj, Torpedu, Harteri, pusti Korzo i Kont. Rijeka, grad koji je sustavno zanemarivan od centra i pretvoren u provinciju kojoj nasušno trebaju ljudi i razvoj, može ostati bez najvažnijeg projekta u nekoliko zadnjih desetljeća, ali i ljudi koji su na njemu radili i koji su u njega najviše vjerovali. Tužno, ali otkaz nisu dobili zato što su nesposobnjakovići, nego zato što na projektu namjeravaju nastaviti raditi. Istina, EPK u Rijeci ne bi zaustavio potpuni nestanak industrije ni donio prijeko potreban sektor usluga, ali u postojećim okvirima čak i najmanja mogućnost da se projekt održi bolja je od njegovog potpunog urušavanja. Pred Rijekom su i lokalni izbori 2021., čega su svi dionici itekako svjesni. Naslađivanje potencijalnim gašenjem projekta prepustit ćemo desničarima i filofašistima. Rijeka sada pred sobom ima puno važniju bitku od one protiv koronavirusa i nadamo se da će je uspjeti dobiti.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
