Pokošena trava, balirano sijeno i poneki bager za rušenje. Tako nekako izgleda komadić glinskog pejzaža u junu, više od pola godine od potresa koji stanovnicima Banije i dalje ne da mira. Da stvar bude gora, na snazi je trenutno i toplinski val. Možda se Banijci ne bi žalili na visoke temperature, uobičajene za ovaj period godine, da ih ne moraju provoditi ispod užeglog lima u kontejnerima, a izvjesno je da će mnogima te limene kućice biti jedini domovi i nadolazeću zimu.
Iako je u toku izrada projektne dokumentacije za sanaciju više hiljada kuća koje imaju manja oštećenja, postupak obnove je spor, a ljudi su s pravom nestrpljivi i nepovjerljivi prema sustavu. Najviše će se načekati oni kojima su kuće potpuno ili većim dijelom uništene. Kako objašnjava struka, za kuće s crvenom i žutom naljepnicom tek treba započeti postupak javne nabave za projektiranje i druge inženjerske usluge, a tek onda za izvođenje. Stanovništvo i dalje ima velike potrebe za mnogim oblicima pomoći i donacija. Novo rukovodstvo Općine Markušica pored Vukovara, na čelu s načelnikom Tihomirom Kolarevićem, doniralo je televizore i hladnjake za 11 domaćinstava na glinskom području. S njima je na teren stigal i saborska zastupnica SDSS-a Dragana Jeckov.
- Opština nije do sada učestvovala u humanitarnim akcijama za Baniju pa kako za to imamo predviđena sredstva u budžetu, odlučili smo da kupimo ono što je tim ljudima potrebno u svakodnevnom životu. Kupili smo deset televizora i deset frižidera u vrednosti od 22.000 kuna. Videli smo da je zaista teško, da im je svaka pomoć potrebna. Zato se nadam da će im naša donacija donekle olakšati život - izjavio je Kolarević nakon posjete Baniji.
U Ravnom Rašću posjetili smo zaseok Demonje. Danica, Draga i Jovanka Demonja sa svojim obiteljima provode dane u neizvjesnosti. U Daničinom dvorištu su veća i manja kuća sa žutim naljepnicama, kamp-kućica i kontejner. U kontejneru boravi njezin teško bolesni muž koji je priključen na aparat s kisikom. Prvih mjesec dana nakon potresa proveo je u bolnici u Karlovcu, a onda je morao ići kući, međutim, nije imao gdje. Zbog njegovog zdravstvenog stanja Danica je uspjela nabaviti kontejner. Isprva su imali problem jer je bio postavljen na pogrešnu stranu, pa je odvod sanitarnog čvora bio usmjeren prema bunaru. Prošli su dani dok nisu dopremljene dizalice kojima je kontejner pomaknut na nešto bolju poziciju. Sada kanalizacija ide u šljivar.
- Zidovi su popucali, dimnjaci su pali, šta da vam kažem. Sine, da nam poprave kuću mi bi bili sretni, ali pitanje je hoćemo li to dočekati, u godinama smo. Nit' nas tko šta pita, nit' nam tko dolazi - tvrdi Danica.
Delagacija Općine Markušica pojačana Draganom Jeckov na kućnom pragu
Prezimenjakinja Draga iz susjedne kuće teško podnosi što je opet na svojevrsnom početku, iako je već uvelike u mirovini. Kaže nam da su sve kuće koje vidimo bile izgrađene bez kune kredita. Sve je bilo podignuto u nekoliko godina.
- U Sisku su nam ostale penzije, stanovi i radna mjesta. Nakon rata smo prvi došli tu u selo i ništa nismo dobili. Počeli smo opet živjeti i onda se desi to zlo, potres. Imamo samo goli život. Nude nam da zemlju prodamo za sitniš i da idemo, ali gdje ćemo pod stare dane? - sumira zadnjih 30 godina života Draga. Jovanka Demonja s kćeri također boravi u kontejneru. Zove nas da uđemo u njenu dvokatnicu koja ima zelenu naljepnici ali i da se izjasnimo da li bismo se tu usudili prespavati.
U kontejnerima je pakleno vruće i više ne postoji način da ih bilo kako rashlade. Pri visokim temperaturama gotovo nema razlike jesu li prozori otvoreni ili zatvoreni
- Ovo je sad kuća za vuka, a ne čovjeka. Niste ni vidjeli na šta liči kat. Da nam nije kontejnera ja bih vani spavala, ne bih u kuću više legla od straha. Peć na struju smo iznijeli vani, bojimo se da su instalacije nesigurne. Nismo bile tu kad su nam zalijepili zeleno. Kako su oni to pregledali, ne znamo - kaže Jovanka koja čeka da joj netko dođe uzeti uzorak vode iz bunara, da sazna je li pogodna za piće. Zasad ih obilazi cisterna s vodom. U kontejneru je, kaže, pakleno vruće i više ne postoji način da ga bilo kako rashlade. Pri visokim temperaturama gotovo da nema razlike jesu li prozori i vrata otvoreni ii zatvoreni.
Slična situacija je i u dvorištu Gojka Smiljanića u Majskim Poljanama. On, pak, svojoj kući više ne smije ni prići jer je predviđena za rušenje. S obzirom na takvo stanje, poduzeo je sve kako bi od kontejnera napravio privremeni dom. Uz pomoć sina i prijatelja, u deset dana je uspio na njega nadograditi drvenu konstrukciju s nadstrešnicom, što je nalik bungalovima za turiste na obali. Tako je dobio koji kvadrat više tik uz kontejner, mali dnevni boravak i kuhinju, a ima i ulazni trijem u koji je ugrađena kućica za psa. Na ulazu su načičkani pitari sa sezonskim cvijećem pa se ova "uradi sam" konstrukcija, makar na prvi pogled, čini kao donekle podnošljivo mjesto za život.
- Moj unuk ima pet godina. Tata mu je strastveni lovac pa onda i on zna sve oko toga. Kad je vidio našu novu kuću rekao je "djede, baš ti je dobra ova čeka". On misli da je ovo kućica za posmatranje životinja. Nikako ne može shvatiti da baba i ja ovdje živimo - kaže Gojko uz osmijeh koji se u trenu pretvara u žalostan izraz. Na pitanje kako se osjeća šest mjeseci poslije potresa, kaže da ima dojam da je njegovo selo pomalo zaboravljeno.
- Znate kako, Majske Poljane su i dalje selo u kojem žive pretežito Srbi, bez obzira na potres. Odeš do grada nešto da završiš, ali čim kažeš da si iz Poljana mrko te gledaju, tako je uvijek bilo. U braku sam preko 30 godina, a moja žena i dalje nema hrvatsko državljanstvo. Radio sam 13 godina u Glini, neće da mi daju penziju, ne priznaju mi radni staž. A oni koji su radili sa mnom imaju. Sudim se, već ne znam ni sam, koliko godina. Kažu da nema podataka da sam ja tamo radio. I sad trebam očekivati da će mi netko nešto pomoći. Uzdam se samo u sebe i u obične ljude - objašnjava Gojko. Na odlasku pitamo za mještane Majskih Poljana, jesu li neki možda trajno odselili.
- Jesu li otišli? Nema odavde tko odseliti - kratko komentira Gojko Smiljanić.
