U kasno poslijepodne petka, 31. ožujka, vlasnik i predsjednik Uprave koncerna Agrokor Ivica Todorić sjedio je pred kompjuterom u svom uredu u Ciboninom tornju i netremice pratio kako dobavljači i Porezna uprava iz minute u minutu blokiraju račun po račun njegovih ključnih kompanija. Šezdeset šestogodišnjak je bio sam i nije odgovarao na telefonske pozive. Shvatio je da je igra završena. Praktički u realnom vremenu pratio je na ekranu svoj poslovni pad: sve do tada vjerovao je da je dovoljno velik, važan i pametan da nađe spasonosno rješenje, takvo koje neće podrazumijevati njegov izlazak iz vlasničkih i upravljačkih struktura Agrokora. U petak predvečer intimno se pomirio s porazom, a hirovitost i besmisleni manevri koje je poduzimao dan kasnije – u subotu, 1. travnja – više su bili posljedica izgubljenosti zbog sudara njegovog nabujalog ega s okrutnom stvarnošću nego iskrene vjere da se tu još nešto može ušićariti, makar i u polju demagogije.
Izvori bliski Agrokoru, naime, kažu da je Ivica Todorić prošle subote, u finišu pregovora s odborom kreditora, to jest sa šest velikih banaka na čelu s ruskom Sberbankom, iznenada izišao s uvjetom o trogodišnjem moratoriju na otpuštanje radnika u Agrokoru. Tada ga, međutim, nitko više nije ozbiljno shvaćao: čekalo se samo da Todorić konačno prihvati činjenicu da više nije u poziciji da iznosi bilo kakve uvjete. To je potrajalo čitav taj dan. Da se gazda nije, na kraju dana, dozvao pameti i pristao na ugovor o mirovanju Agrokorovih obaveza prema kreditorima (Standstill sporazum) u zamjenu za gubljenje svojih upravljačkih i, vrlo vjerojatno, vlasničkih prava, moglo se dogoditi da ga Nadzorni odbor – koji čine predsjednik Ivan Todorić te Ljerka Puljić, Damir Kuštrak, Tomislav Lučić i Tatjana Rukavina – smijeni s mjesta predsjednika Uprave na hitnoj sjednici: i ta se opcija u subotu razmatrala među najodgovornijim ljudima koncerna, iza leđa Ivici Todoriću.
Kredit HBOR-a – koji bi morao biti predmetom kriminalističke istrage – isplaćen je u siječnju ove godine, ali Todoriću je u veljači trebalo još najmanje 200 milijuna eura da umiri ruske bankare i poplaća najhitnije dugove
Veliko posrnuće koncerna Agrokor, posrnuće čije je konačne posljedice još uvijek nemoguće i ugrubo predvidjeti, i poslovna propast Agrokorovog vlasnika i predsjednika Uprave, ponajviše su rezultat izgubljenog doticaja Ivice Todorića s realnošću vlastite kompanije i njegovog pregolemog pouzdanja da će, kad zagusti, država pomoći kako god i koliko god bude trebalo. Precijenio je svoju društvenu i ekonomsku ulogu te politički utjecaj, precijenio je snagu svojih ljudi – ljudi koje je ovako ili onako zadužio i vezao uza se – u svim bitnim sferama života u Hrvatskoj, previše dugo prolazilo mu je sve čega bi se sjetio, što čovjeka zna dovesti do toga da mu sujeta i nezdrav doživljaj samoga sebe paraliziraju sposobnost racionalnog rasuđivanja, čemu naravno pogoduje i izbor glavnih menadžera po kriterijima krvne povezanosti, dugogodišnjih obiteljskih prijateljstava i bespogovorne osobne lojalnosti. Kad se, prije desetak godina, sa svojom dinastijom nastanio u Kulmerovom dvorcu na obroncima Medvednice, dvorcu koji je osvojio spletom mutnih akcija, i kad je život u tom objektu organizirao po uzoru na plemenitaška ili lažnoplemenitaška imanja iz nekih davnih vremena, bilo je jasno da se doticaj s realitetom nepovratno topi. Kad se tome doda dugogodišnje kompulzivno prodiranje u sve privredne djelatnosti u kojima se vrti ikakav novac, naročito ako se radi o svakodnevnom priljevu gotovine, pri čemu se profit kompanija u sve većoj mjeri počeo trošiti na osobni luksuz, na otplatu stalno rastućih kreditnih obaveza i na nova širenja a ne na razvoj i rast kompanija, onda je krah bio samo pitanje vremena i neposrednog povoda. I takav Todorić, međutim, imao je priliku za relativno elegantan spas iz situacije u koju se doveo kupovinom Mercatora i prakticiranjem biciklističke poslovne logike koju je Miroslav Kutle svojedobno opisao ovako: ‘Ako stanem, padam.’ No propustio je priliku zbog opsjednutosti filozofijom da je prodaja jednog dijela carstva izraz slabosti i predaje te zbog tvrdog uvjerenja da će država biti nesebična u financijskom i zakonskom opsluživanju njegovih taštih poslovnih akrobacija, kao što su nesebični bili bankari i vlasnici mnogih velikih domaćih tvrtki, jer država neće imati drugog izbora, s obzirom na brojnost Agrokorovih radnika i na domino-efekt koji bi mogao ili koji će izazvati urušavanje razgranatog koncerna.
Prema dvama našim međusobno neovisnim izvorima, Todorić je u ljeto prošle godine bio blizu donošenju odluke o prodaji Konzuma, Mercatora i ostatka Agrokorove maloprodajne mreže na Balkanu. Francuski trgovački div Carrefour bio je jako zainteresiran za tu transakciju i bilo se daleko odmaklo u razgovorima, no Todorić je, ipak, u rujnu 2016. definitivno odustao od prodaje. Opciju prodaje Konzuma i tek kupljenog Mercatora diskretno je, inače, podržavao i zagovarao vrh vlade Zorana Milanovića tokom 2014. i 2015. godine, točnije Milanovićeva vlada nadala se realizaciji tog scenarija iz više racionalnih razloga: najvažniji je da bi se tako u Hrvatsku odjednom slilo nekoliko milijardi kuna, od čega bi barem dio bio pretočen u jačanje i razvoj Todorićevih poljoprivredno-prehrambenih i turističkih divizija. Bilo je logično očekivati da Todorić, uz minimalnu financijsku stabilizaciju koncerna i smanjivanje zaduženosti, u pregovorima o prodaji Konzuma i Mercatora osigura Agrokorovim proizvodnim firmama, ali i velikim hrvatskim dobavljačima, pristup na police kojima bi, umjesto Agrokora, upravljao veliki i moćni međunarodni maloprodajni lanac. To bi bilo jamstvo stabilnog napretka i novog zapošljavanja u tom važnom kraku domaće poljoprivredno-prehrambene industrije, a to je ono što je Vladu najviše zanimalo. No Todorić je tu soluciju cijelo vrijeme držao na čekanju, jer mu se intimno nije nimalo dopadala pomisao o ozbiljnom smanjivanju veličine imperija.
Relativno ozbiljno uhvatio se priče o prodaji trgovačkih lanaca tek nakon što je u kasno proljeće 2016. krahirala četveromjesečna vlada Tihomira Oreškovića te nakon što je propao plan šefa HDZ-a Tomislava Karamarka – za kojeg je vlasnik Agrokora u to vrijeme u privatnim razgovorima imao samo riječi hvale – da sastavi Vladu bez Mosta, a da premijer bude Zdravko Marić, tadašnji ministar financija. Marić je u Vladu stigao iz rukovodstva Agrokora u siječnju 2016., preciznije stigao je s pozicije izvršnog direktora za Strategiju i tržište kapitala, na kojoj je bio od 2012. godine. Očekivalo se da će se na parlamentarnim izborima u rujnu 2016. vratiti na vlast koalicija predvođena SDP-om, što je donekle obeshrabrivalo Todorića u pogledu oslanjanja na raznorazne oblike državnog sudjelovanja u premošćivanju nevolja u koje je uvalio kompaniju. No pobjedu Andreja Plenkovića i HDZ-a – sa zagarantiranim ostankom Zdravka Marića na visokim funkcijama u Vladi – shvatio je kao znak da se iz problema pokuša izvući neokrznut zahvaljujući intervencijama države i vlasti na različitim razinama. Nije ga smelo ni to što je ključni koalicijski partner u Vladi opet postao Most, za čije je čelnike pouzdano znao da mu nisu skloni. Želja za nastavkom bicikliranja bila je jača od razuma.
Jasno je da će ministar financija Zdravko Marić uskoro morati podnijeti ostavku, jer je već sad u neodrživoj poziciji, a tek slijedi dubinsko razotkrivanje Todorićevih metoda i financijskih vratolomija
I doista, u prva dva mjeseca Plenkovićeve vlade dogodile su najmanje dvije krupne odluke u Todorićevu korist. Prva je smanjenje PDV-a sa 25 na 13 posto kad je riječ o poljoprivrednoj proizvodnji, uz paralelno dizanje PDV-a na ugostiteljstvo sa 13 na 25 posto: negdje se morao nadomjestiti proračunski manjak izazvan pokušajem olakšavanja Agrokorovog položaja. Druga je odobrenje Nadzornog odbora Hrvatske banke za obnovu i razvoj za isplatu 48,3 milijuna eura kredita Agrokorovim tvrtkama – Ledu, Jamnici, Zvijezdi i PIK-u Vrbovec. Zdravko Marić autor je opisane porezne reforme, kao što je i predsjednik Nadzornog odbora HBOR-a, s tim da se formalno izuzeo iz odlučivanja o spomenutom kreditu koji je obrazložen ‘izvoznim pripremama’, što god to značilo. Taj kredit – koji bi morao biti predmetom kriminalističke istrage – isplaćen je u siječnju ove godine, ali Todoriću je u veljači trebalo još najmanje 200 milijuna eura da umiri ruske bankare i poplaća najhitnije dugove, to jest da kupi predah do punog zamaha turističke sezone i snažnijeg priljeva novca u njegovu maloprodajnu mrežu i u proizvodne firme, a u međuvremenu bi prodao neke tvrtke koje je pripremao za prodaju (Jamnica, Ledo, Tisak…), pa bi se onda počeli osjećati i konkretni efekti poreza smanjenog sa 25 na 13 posto, pa bi se moglo ići u IPO nekih dijelova korporacije… Todorić je računao da će mu HBOR dati i tih 200 milijuna eura i da će uspjeti isplivati, ali se preračunao.
Čak i kad mu je, u prvoj polovini ožujka, postalo jasno da ga država više ne može kreditirati, naročito ne u opsegu koji on očekuje i koji mu je potreban, otklonio je ponudu ruskih bankara da se povuče iz upravljanja Agrokorom i da zadrži relevantan vlasnički paket. Pokušao je nešto postići sastankom s delegacijom moćne kineske banke ICBC koja se, prije Todorića, sastala sa Zdravkom Marićem, ali očajnički manevri nisu mu donijeli ništa, odnosno odnijeli su i ono što mu je nuđeno prije samo tri-četiri tjedna. Usput su odnijeli i političku karijeru Zdravka Marića. Jasno je da će ministar financija uskoro morati podnijeti ostavku, jer je već sad u neodrživoj poziciji, a tek slijedi dubinsko razotkrivanje metoda i financijskih vratolomija pomoću kojih je Ivica Todorić uspio svoju poslovnu sudbinu vezati sa sudbinom dobrog dijela hrvatskog gospodarstva, ali i hrvatskog državnog proračuna. Todorić je učinio vrlo kompliciranom mrežu odnosa između tvrtki iz sastava samog Agrokora, dok bezbrojni financijski i ugovorni aranžmani tih pojedinačnih tvrtki i cijelog koncerna s domaćim i stranim kreditorima i dobavljačima čine strukturu koju, čini se, neće biti moguće razmrsiti bez uključivanja svih državnih istražnih tijela.
Razotkrivanje te mreže i tog poslovnog modela, ako bude pametno i pošteno, odnosno ako do njega uopće dođe, ispričat će jednu od najuvjerljivijih priča o suštini hrvatske samostalnosti i suverenosti.
Bolni Alvarezovi
Standstill aranžman između Agrokora i glavnih financijskih vjerovnika, dakle skupine banaka, doveo je na čelo koncerna Antonija Alvareza, Filipinca iz ugledne konzultantske kuće Alvarez & Marsal. On je došao da pokuša smiriti krizu, da koliko-toliko stabilizira kompaniju u pogledu likvidnosti i da zatim restrukturira cjelokupno Agrokorovo poslovanje. Koliko će raditi taj posao ovisi o onima koji su ga angažirali – a to je Sberbanka – ali i o Vladi Republike Hrvatske. Po svemu sudeći, Vlada će početkom idućeg tjedna imati zakonski alat za snažnu intervenciju u upravljanje Agrokorom – Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku. Moći će dakle imenovati svog čovjeka za prinudnog upravitelja, ako se procijeni da Alvarez štiti interese najjačih bankara nauštrb interesa domaćih dobavljača i hrvatske ekonomije, ali to bi značilo dodatno političko zaoštravanje odnosa s Rusijom. Lex Todorić, ako ćemo pravo, i nije ništa drugo nego oruđe za obranu od Rusa ili za boj s Rusima oko urušenog Agrokora i stoga će biti donesen, usprkos upozorenjima uglednih pravnika da se radi o katastrofalnom dokumentu.
