Da je odlaganje, selekcija i sortiranje otpada već desetljećima jedan od glavnih problema suvremenog globalnog svijeta potrošačkog kapitalizma, jasno nam je mnogima. Ipak, taj problem za većinu nas ostaje lebdjeti u sivim zonama zbilje.
Naša rascjepkanost, izolirani baloni egzistencije u kojima smo zarobljeni i izostanak cjelovitijih spoznajnih i empirijskih dodira s pravom dimenzijom tog problema, pomažu nam da ga eskapistički elegantno ignoriramo i potisnemo. Ima netko drugi tko o tome treba voditi računa, mislimo si i naprosto delegiramo zadatak u nepoznatom pravcu.
No s praktičnom dimenzijom problema s otpadom vrlo se lako sudariti na svakom koraku, i putem niza praksi. Pa evo jedan svjež primjer. Na obali ste nekoliko tjedana, u vikendici na jednom jadranskom otoku, te svojski prionete na posao renoviranja objekta. Stalno ima nešto što treba popraviti, srušiti, izbušiti, napraviti čistku. Ti si sluga, a ne gospodar kuće, dobro zbori jedan susjed.
Gomilaju se tako raznorazni odbačeni materijali, plastika, šuta, staklo, metal, tekstil, drvo... I dok za većinu njih uglavnom postoje rješenja u vidu odvoza krupnog otpada i odlaganja u reciklažna skladišta, naravno da u jednom trenutku morate naletjeti na neku sirovinu za koju će se ispostaviti da je problematična. Krović stare rasklimane drvarnice, koja već godinama čeka na rušenje, bio je sklopljen od nekoliko salonitnih ploča. One su dugo vremena bile klasičan građevinski standard, posebno u 1970-im i 1980-im, dok se nije otkrilo da su azbestna vlakna, sastavni dio takvih ploča, potencijalno štetna za zdravlje, čak i kancerogena.
I tu nastaje problem. Otočka javna firma za komunalne usluge ne prima takav materijal. Na pitanje komu se onda obratiti, nemaju jasan odgovor. Izvrdavaju, upućuju na jednu privatnu kompaniju u predgrađu obližnjeg grada koja za novac preuzima salonitne ploče. Niste zadovoljni onim što čujete, odete do par desetaka metara udaljenog sjedišta općine, pa tamo pokucate na vrata upravnika za komunalne poslove. Svjestan je takvog tipa problema, kaže, no općina nema ingerencije upuštati se u procjenu kriterija rada firme koja, iako pod njihovom upravom, ima autonomiju stručnosti. Usto lakonski dobaci, "gospodine, to je vaš azbest".
Nemate izbora, naravno ne želite pod okriljem noći naprosto baciti te ploče na neko pusto zemljište, pa završavate kod spomenute privatne kompanije za sortiranje i skladištenje otpada. Tamo su vrlo korektni, preuzimanje tih nekoliko ploča neće vam naplatiti. Dok uživate u ljepoti distopijskog prizora cijelih koloritnih brda prešanih limenki i konzervi koje su složene u tisućama identičnih kvadrata, tamošnji zaposlenik vam potvrđuje da bi javne komunalne firme morale preuzimati i azbestni materijal. "Prvo su kreirali paranoju, a onda su okrenuli glavu", poentira.
