Šezdesetogodišnja feministkinja, konceptualna umjetnica u mirovini putuje kamperom kroz Austriju i južnu Njemačku s dvadesetogodišnjim asistentom. Opa! Dotrajali mercedesov oldtimer gubi snagu u klipovima, a mjenjačka kutija polako se raspada. Na uzbrdicama motor grozno buči, a iza kamiona ostaju jezici plavog dima. Starica spava u stražnjem boravku, mladić na prednjem sjedalu. On u fetalnom položaju, sklupčan oko svjetlucavog mobitela, ona na leđima, lagano hrčući. Elvira i Adrian. Učiteljica i učenik. Majka i sin. I neobični ljubavnici… Kamo god krenuli "uvijek i posvuda svi ih gledaju kao budale". Nema greške, u romanu smo.
Među nagradama koje je austrijska spisateljica Gertraud Klemm (rođena u Beču 1971.) osvojila za romane, knjige eseja i zbirka kratkih priča, nalazi se i nominacija za Deutscher Buchpreis ("Aberland", 2015.). Njemački ekvivalent engleskog Bookera i francuskog Goncourta u središtu je i radnje njenog "Hippocampusa". Elvirina pokojna prijateljica sa svojim je romanom ušla među finaliste Deutscher Buchpreisa. Dok razvrstava spisateljičinu ostavštinu Elvira je sve uvjerenija da je dobra feministkinja samo mrtva feministkinja. Njena drugarica u 70-ima bila je mlada vještica austrijske književne scene. Nakon što se udala, pa rodila djecu, odselila se na selo, i prestala kontinuirano pisati, a posebno nakon što je umrla, postala je i priznata autorica. Činjenica da se pritom ubila alkoholom tu je sporedna. Zemlja je konačno dobila spisateljicu kakvu je htjela.
U namjeri da podupre nominaciju za nagradu Elvira kreće u ratni pohod austrijskom provincijom. Vreće govana, upotrijebljene pelene, i goleme umjetne vagine oružje su njenih provokacija i akcija kojima napada provincijske zajednice Hintermoosa, Kaiserbada i Erpendorfa. S Elvirom je i njen asistent Adrian. Njihov prvi seks ujedno je i prvi vrhunac romana. Evo i citata: "Pritisnula je svoju zdjelicu o njegovo lice i namještala držanje tako da mu jezik dovede u pravilan položaj, prije nego što se počela ljuljati… Između svojih bedara vidjela je samo nos i maleni dio očiju, koje su se sve više širile. Pomaknula se prema naprijed da vidi manje njegova lica."
Elvirine akcije se nastavljaju. Koliko do jučer Adrian je smišljao kakvu da poruku pošalje djevojci, a sada napada kulturne, vjerske i općinske institucije, fotografirajući instalacije i snimajući akcije. I sam Adrian, to je sasvim jasno, predmet je akcije. Elvira educira o pobuni iz 70-ih, Elvira koristi mladića za vlastiti oralni užitak. Kada Adrian kuka zašto mora hodati uokolo s dosadnom erekcijom, zašto se "lijepa djevojka" ne bi pobrinula za njega, Elvira mladića jednostavno pošalje u vražju mater. U Napulju će Elvira napasti sobu s eksponatima rimskih penisa u erekciji; golemih penisa, višeglavih penisa, penisa kao simbola plodnosti ("kao da kurac ikada može dobiti djecu!"). Za Elviru je to "Vatikan kuraca", Palazzo Cazzo. Dio akcije "vulvizacije muzeja" jest i napad na divovski mramorni falus iskopan u Pompejima, čije je uništenje, nasreću ili nažalost, spriječeno. Ali nismo gotovi. Rat protiv falusoidne kulture završava svojom dvanaestom inačicom koja uključuje i felaciju. Otvarajući novu perspektivu feminizma Elvira će Adrianu – popušiti. Feminizam ulazi u dvadeset i prvo stoljeće. Napadaju se svi muškarci, a spašava se jedan. Ikonoklazam falusima očeva, pušenje sinovima. Ave Elvira! Ave Hippocampus!
