Kada je potkraj 19. stoljeća, zbog prezaduženosti svom kolonijalnom vladaru Ujedinjenom Kraljevstvu, počela jeftino prodavati zemlju američkim korporacijama United Fruit i Standard Fruit, srednjeameričkoj državi Honduras nadjenut je naziv "banana republika". Osim što su kupile golema prostranstva plodne zemlje, kompanije su izgradile infrastrukturu nužnu za opsluživanje svojih biznisa, pa su u skladu s time smatrale normalnim i da početkom 20. stoljeća tamo orkestriraju državni udar i instaliraju marionetsku vladu.
U nešto više od stoljeća stvari se u Hondurasu nisu bitno promijenile osim što se imperijalističke politike provode, uz one standardne, i nešto sofisticiranijim sredstvima. Ta država s deset milijuna stanovnika postala je rekorderka kada je riječ o upotrebi tih sredstava od strane korporacija koje su joj naumile oguliti kožu. Protiv nje se, naime, vodi rekordan broj takozvanih postupaka za rješavanje sporova između ulagača i države (Investor-state dispute settlement, ISDS), parasudskih procesa izmišljenih kako bi se omogućila maksimalna autonomija i nekažnjivost kompanija u odnosu na institucije država u kojima operiraju.
Ukupna tražena vrijednost svih sporova protiv Hondurasa iznosi oko 14 milijardi dolara, što je četiri puta više od iznosa ovogodišnje javne potrošnje. U zemlji u kojoj dvije trećine stanovništva živi ispod granice siromaštva ti procesi mogli bi doslovno slomiti državu
ISDS-ovi su danas ugrađeni u praktički sve sporazume o slobodnoj trgovini, kao i većinu bilateralnih ugovora između država i investitora. Rješavaju ih ad hoc tribunali sastavljeni od korporativnih odvjetnika, a mogućnost žalbe na njihove odluke ne postoji. Protiv Hondurasa je u posljednjih 25 godina pokrenuto 19 takvih međunarodnih arbitraža, od čega njih čak 14 prošle i ove godine. Nedavno objavljen izvještaj nekoliko međunarodnih neprofitnih organizacija ("Korporativni udar na Honduras: Kako mafijaške investicije podrivaju borbu naroda Hondurasa za demokraciju i dostojanstvo"), navodi da su samo u kolovozu pokrenuta četiri spora. Ukupna tražena vrijednost svih sporova iznosi oko 14 milijardi dolara a to je iznos četiri puta veći od iznosa ovogodišnje javne potrošnje. U zemlji u kojoj dvije trećine stanovništva živi ispod granice siromaštva, a stope kriminala spadaju među najviše u svijetu, ti procesi mogli bi doslovno slomiti državu tako da od nje ne ostane ništa osim za eksploataciju dostupnih resursa i potpunog društvenog rasula.
Za Honduras su nevolje počele odavno, ali se situacija s arbitražnim sporovima naročito zaoštrila početkom 2022. godine, kada je za predsjednicu države izabrana suverenistica ljevičarskog tipa Xiomara Castro. No sve je počelo vojnim udarom 2009. u kojemu je svrgnut tadašnji predsjednik, inače i njezin suprug Manuel Zelaya. Nakon tog puča uslijedila je 12-godišnja vladavina neoliberalne desnice, a osam godina predsjednik države bio je Juan Orlando Hernández. Pod pritiskom međunarodnih financijskih institucija Hernández je ubrzao proces privatizacije javnih poduzeća, smanjena su javna ulaganja, energetska kompanija raskomadana je na nekoliko manjih, a pokrenut je i niz projekata obnovljivih izvora energije. Njegova vlada donijela je 2013. i zakon o Zonama za zapošljavanje i ekonomski razvoj (ZEDE), kako bi se privatnom sektoru olakšalo poslovanje, a potom krenula mahnito potpisivati ugovore sa stranim korporacijama i istovremeno nasilno gušiti otpor svojim "reformama". Iako je radio sve što se od njega tražilo, Hernández je na koncu završio s američkom optužnicom zbog višemilijunske urote s narkokartelima, a u ožujku ove godine osuđen je u SAD-u na 45 godina zatvora. No iza njega su ostali zakoni skrojeni po željama korporativnog sektora, na temelju kojih su potpisani svi ugovori koji su danas predmet ISDS arbitraža.
Xiomara Castro i Lula da Silva početkom prošle godine (Palácio do Planalto/Wikimedia Commons)
Desetak godina kasnije, Xiomara Castro u predizbornoj je kampanji obećala da će ukinuti sporne zakone i ponovno ispregovarati uvjete spornih ugovora, što je i učinila ili pokušala učiniti. No korporacije su uzvratile maksimalnom silom zatrpavši njezinu vladu astronomskim tužbama. Budući da su ugovori koji se odnose na energetski sektor u vrijeme Hernándeza dodjeljivani bez javnog natječaja, ili kompanije koje su ih dobile nisu ispunjavale osnovne uvjete, ili su nakon nekoliko mjeseci te ugovore preprodale drugim kompanijama, Castro se prvo usredotočila na njih. Pokušaj pregovaranja oko energetskog sektora završio je, međutim, s ukupno sedam tužbi vrijednih najmanje 1,3 milijarde dolara. Među tužiteljima su i tri norveške kompanije, od kojih je jedna državni investicijski fond Norfund. Norvežani su financirali projekt proizvodnje solarne energije, zbog čijih je štetnih ekoloških učinaka protestiralo lokalno stanovništvo, a u tim su protestima ubijena dvojica aktivista. Ubojstva nikada nisu rasvijetljena, a norveške kompanije od vlade Hondurasa traže 500 milijuna dolara.
Xiomara Castro u predizbornoj je kampanji obećala da će ukinuti sporne zakone i ponovno ispregovarati uvjete spornih ugovora, što je i učinila ili pokušala učiniti. No korporacije su uzvratile maksimalnom silom zatrpavši njezinu vladu astronomskim tužbama
I većina ostalih spornih projekata nailazila je na otpore, primjerice onaj izgradnje autoputa koji su financirale američke investicijske banke JP Morgan Chase i Goldman Sachs. Protesti su počeli nakon što je tadašnja vlada 2016. vlasniku dozvolila da počne naplaćivati cestarinu, iako je samo manji dio autoputa bio izgrađen, a investitori sada traže 180 milijuna dolara kompenzacije. Gotovo triput toliko traži kolumbijska kompanija koja je kupila dio državnog energetskog poduzeća, a zatim višestruko povisila cijene potrošačima. No sve se te tužbe doimaju podnošljivima u usporedbi s onom koju je podignula firma Honduras Próspera Inc, registrirana u američkoj poreznoj oazi Delaware. U sporu koji je pokrenula u kolovozu, taman kada je Xiomara Castro povukla članstvo Hondurasa iz Međunarodnog centra za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu (ICSID), ta kompanija od države traži 11 milijardi dolara, iznos koji je ekvivalentan trećini njezinog BDP-a.
Skupina američkih milijardera koji stoje iza te kompanije, a među kojima su osnivač PayPala Peter Thiel i utemeljitelj nekoliko softverskih kompanija Marc Andreessen, na Honduras je bacila oko 2017., četiri godine nakon što je Hernándezova vlada donijela spomenuti zakon o zonama ZEDE. Prijedlog zakona prije toga je na Vrhovnom sudu proglašen protuustavnim, no Hernández je problem riješio tako što je smijenio suce koji su glasali protiv. Ustav je potom izmijenjen da bi se investitorima omogućilo da na teritoriju Hondurasa osnivaju privatne autonomne zone s vlastitim zakonima, pravilima gradnje, poreznom politikom i drugim uobičajeno nacionalnim regulativama. Drugim riječima, omogućio im je da na teritoriju Hondurasa osnuju takozvani čarter grad (Charter City), što je koncept koji je nešto ranije razradio Amerikanac Paul Romer, bivši glavni ekonomist Svjetske banke.
Naslanjajući se na primjer Hong Konga, Romer je čarter grad zamislio kao neoliberalnu utopiju u kojoj probiznis politike dovode do sveopćeg blagostanja, pa je u početku bio i predsjednik "odbora za transparentnost" čarter grada Próspera, koji su u ribarskom selu na honduraškom otoku Roatán osnovali spomenuti milijarderi iz Silicijske doline. Budući da je ZEDE zakon predviđao da Prósperu ne nadziru državne institucije nego specijalni odbor koji imenuje direktno predsjednik Hernández, u sastav prvog odbora izabran je niz Romerovih zemljaka neoliberalne provenijencije, uključujući i sina Ronalda Reagana i "antiporeznog križara" Grovera Norquista. Bio je tu i stanoviti Erick Brimen, još jedan američki vizionar, inače porijeklom iz bogate obitelji iz Venezuele. On je prvi počeo kupovati parcele na Roatánu, a nakon što je od investitora prikupio 120 milijuna dolara osnovao je tvrtku Honduras Próspera Inc.
Paul Romer (Foto: Bengt Nyman/Wikimedia Commons)
U međuvremenu podignut "grad" koji nudi "više osobne slobode i manje političke drame", ali ga ipak čuvaju naoružani čuvari, direktnim je letovima povezan s Miamijem i Houstonom, a ubrzo nakon osnivanja tamo su se počele otvarati tvrtke, kojih danas ima preko 200. Registrirati firmu može svatko jednim klikom miša, čime automatski postaje rezident, a uz poslovne nebodere na otoku su izgrađene i "ekološke modularne kuće" prema projektu studija čuvene britanske arhitektice (pokojne) Zahe Hadid.
Forte poslovnih aktivnosti predstavljaju pak eksperimentalni biotehnološki i medicinski centri koji se u Prósperi ne moraju zamarati regulativama američke zdravstvene agencije FDA. Stoga se među proizvodima nudi genska terapija protiv starenja, koja košta 25 tisuća dolara, kao i različita "kibernetička poboljšanja". Po jedno takvo poboljšanje, kako navodi New York Times u nedavnoj reportaži iz Próspere, došao je i Patri Friedman, unuk gurua neoliberalizma Miltona Friedmana, koji inače razvija koncept "autonomnih mobilnih zajednica" na oceanskim platformama.
Nekoliko godina nakon što je pokupovala parcele i osnovala Prósperu, stanovnici Roatána saznali su da tvrtka ne kupuje zemljišta samo od vlasnika koji u te transakcije ulaze dobrovoljno, nego da se akvizicije odvijaju i pod svojevrsnom prisilom. Ispostavilo se, naime, da prema zakonu ZEDE država ima pravo vlasnike prisiliti na prodaju njihove zemlje, uz uvjet da dobiju financijsku kompenzaciju. To saznanje bilo je katalizator protestnog pokreta koji je doveo do izbora Castro za predsjednicu države i ukidanja svih spornih zakona i ustavnih amandmana, zbog čega je Próspera dospjela u financijske probleme. Stoga je pokrenula tužbu na ICSID-u u Washingtonu, za koju se predviđa da ima dobre šanse da je i dobije s obzirom na to da arbitražni sud nije neovisno sudsko tijelo već produžena ruka korporativnog sektora.
Kada je u pitanju argumentacija kojom se tvrtka koristi u svojoj tužbi, ona je, moglo bi se reći nadrealna još i više od same neoliberalne distopije koju su Big Tech milijarderi stvorili na honduraškom rajskom otoku. Oslanja se, naime, na krajnje akrobatsku interpretaciju jednog bilateralnog ugovora s kojim nema nikakve veze, a to je ugovor o ekonomskoj suradnji koji su Hondurasa i Kuvajt sklopili 2014. godine. Taj ugovor sadrži klauzulu kojom se ZEDE zonama garantira 50-godišnji prijelazni period u slučaju ukidanja zakona na temelju kojih su osnovane. Neki sporazumi o slobodnoj trgovini, čije su potpisnice i Honduras i SAD, dozvoljavaju pak članicama da doslovno prekopiraju povoljniju klauzulu iz nekog drugog, nevezanog ugovora, što je za Prósperu upravo ugovor između Hondurasa i Kuvajta. Próspera stoga od vlade Hondurasa traži da joj omogući prijelazni period od 50 godina, pozivajući se na pravne dokumente koji nemaju nikakve veze s njezinim projektom.
Unatoč apelima nekoliko desetaka demokratskih zastupnika u američkom Kongresu, administracija predsjednika Joea Bidena objavila je nedavno da nema namjeru intervenirati u taj slučaj, a sasvim je sigurno da će se investitori boriti do istrebljenja jer su previše kapitala uložili da bi se tek tako povukli podvijena repa. Hondurasu na ruku ne ide ni još jedna okolnost, kojom bi se u ironičnom obratu mogla zatvoriti ova epizoda antikolonijalne borbe njegovog naroda. Na izborima koji će se održati iduće godine uz Xiomaru Castro kandidirat će se još jedna supruga bivšeg predsjednika, Ana García Carías čiji je muž Juan Orlando Hernández, sada zatvorenik u američkom federalnom zatvoru, Prósperu doveo u Honduras.
