Moj osobni stav o isticanju fašističkih uzvika i simbola je jasan, tome nema mjesta u javnom prostoru i kao takvo je potpuno neprihvatljivo (…) Navedeni književni naslov ne nalazi se na popisu lektire u sklopu prijedloga predmetnog kurikuluma Hrvatski jezik – tako je prije dvije godine, u povodu najave provedbe pilot-projekta cjelovite kurikularne reforme, zborila ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak.
Riječ je bila o kontroverznom romanu Stjepana Tomaša ‘Moj tata spava s anđelima (Mali ratni dnevnik)’, koji je nakon 11 godina korištenja, po riječima ministrice Divjak, trebao biti izbačen iz lektire. No ta se knjiga u višim razredima osnovnih škola i dalje propisuje, za što smo dobili potvrdu iz nekih osnovnih škola.
‘Navedena knjiga nije na popisu obavezne lektire’, jedini je pak odgovor iz nadležnog ministarstva. Zašto se dakle, ako je ministrica decidirana u vezi toga da se ‘navedeni književni naslov ne nalazi na popisu lektire u sklopu prijedloga predmetnog kurikuluma Hrvatski jezik’, knjiga ipak koristi kao izborna lektira? Bez odgovora smo ostali i na pitanje tko odlučuje o tome hoće li se pojedini naslov koristiti kao izborna lektira: učitelji, đaci, roditelji ili možda o tome odlučuju konsenzusom svi.
U ovom etički i pedagoški problematičnom romanu, koji je doživio i radijsku adaptaciju, događaji iz 1991. i 1992. ispripovijedani su iz perspektive 12-godišnje osječke djevojčice. U romanu se dječji likovi pozdravljaju ustaškim pozdravom, spominje se poglavnik i puštaju pjesme s aluzijom na ustaštvo. Problematičan je i način na koji su, sve kroz iskaze mlade autorice dnevnika koja tobože nevino citira riječi starijih, prikazani hrvatski građani srpske nacionalnosti ili pak oni ‘nečiste krvi’. U dijelu knjige pod naslovom ‘Čistokrvna garda’ tako piše: ‘Mamu je nazvala teta iz Mederovca. Ispričala joj je, plačući, da su sve momke – Hrvate iz ulice uzeli u gardu osim njezinih sinova. Teta je udata za Srbina, djeca su im iz ‘miješanog braka’. Mogli su uzeti još jednoga – komentirao je tata – majka im je Hrvatica.’
Spornih rečenica ima i u nastavku. ‘To nas napadaju dotepenci – izustila je iako je nisam ništa pitala. Svidjela mi se ova riječ – dotepenci. To su oni koji su došli odasvud, zbrda-zdola, koji Hrvatsku ne doživljavaju kao svoju domovinu.’ Autor Tomaš kroz usta djevojčice zbori i sljedeće: ‘Otprilike prije četiri stotine i pedeset godina su i Srbi u Hrvatskoj. Staru su domovinu sačuvali u srcu i duši, ali novu ne poštuju.’ Slijedi malo domoljubnog ulizivanja Europi i malo zlobe nauštrb susjeda koji nikome ništa nije skrivio osim što se sumnjivo zove: ‘Hrvatsku su priznali: Njemačka, Austrija, Island, Vatikan… Hoće li nas priznati i moj susjed Sekulić?’
Iz Ureda pravobraniteljice kažu nam da su proteklih godina primili više pritužbi roditelja u vezi knjige Stjepana Tomaša. Potvrđuju da su upoznati s time da je navedena knjiga na popisu izbornih djela za lektiru za više razrede osnovne škole. ‘Pravobraniteljica za djecu nema ovlast prosuđivati opravdanost uvrštavanja određenih književnih djela u školsku lektiru. Prosuđivanje opravdanosti uvrštavanja određenih književnih, odnosno umjetničkih djela u školsku lektiru i razloga zbog kojih su određena djela uvrštena na predloženi popis lektire, u odgovornosti su i nadležnosti Ministarstva znanosti i obrazovanja. O brisanju udžbenika iz Kataloga u navedenim slučajevima ministar odlučuje rješenjem, na temelju mišljenja stručnog povjerenstva ili agencije nadležne za obrazovanje’, navodi se iz Ureda pravobraniteljice.
