Kopija
Jedan je umjereni liberal, drugi je uvjereni desničar. Jedan se vraća iz političke kome, drugi u nju polako tone. Jedan tvrdi da nije kandidat ljevice, ali bi volio da ljevičari glasaju za njega: drugi poriče da je ustaša, iako za njega glasaju oni koji ne poriču. Nema, ukratko, baš nikakvih sličnosti između Zorana Milanovića i Zlatka Hasanbegovića: možda zato ovog drugog nitko nije shvatio ozbiljno kada je našeg novog predsjedničkog kandidata optužio za ‘krađu vizualnog identiteta’. A možda i zato što je podudarnost banalna: Milanovićev slogan ‘Predsjednik s karakterom’, s kojim je upravo krenuo u kampanju, naprosto je, poput loga Hasanbegovićevih Neovisnih za Hrvatsku, napisan u bojama hrvatske zastave. A možda i zato, napokon, što politički marketing ionako nikad nije bio prostor pretjerane kreativnosti. Prije samo četiri godine, recimo, baš je Milanović uoči parlamentarnih izbora – na nagovor PR-maga Alexa Brauna – testirao slogan ‘Naprijed, a ne nazad’, pa ga povukao u posljednji tren, nakon što mu je netko dojavio da je s potpuno istim sloganom na američke izbore izišao Barack Obama. Još gore je u HDZ-u: kada je Ivo Sanader 2007. lansirao onaj čuveni ‘Idemo dalje!’, prvo ga je za plagijat optužio IDS-ovac Valter Flego, a onda je netko upućeniji objasnio obojici da su poruku ‘Idemo dalje!’ prvi, još 2000. godine, čuli glasači Slobodana Miloševića. U HDZ-u je, zapravo, toliko loše da ponekad kradu sami od sebe: nema ni godina dana otkako su se u Bosni i Hercegovini gadno posvađali HDZ BiH i HDZ 1990 oko slogana koji – evo što je marketinški smisao za ironiju – glasi ‘Hrvatsko zajedništvo’. Krade se, ne biste vjerovali, i na razvijenom Zapadu: notorni ‘Make America Great Again’, recimo, davno je prije Donalda Trumpa u predsjedničkoj kampanji koristio Ronald Reagan. I tako dalje, i tako dalje: povijest političkog marketinga povijest je kopija i falsifikata, sabirni centar općih mjesta, niz izlizanih i dosadnih fraza. Odlagalište jednih te istih riječi, dokaz da političari nemaju puno toga za reći. Nije dakle problem u tome što su lopovi: problem je što jedni drugima nemaju što ukrasti.
Možda zato, dok ozbiljniji analitičari pažljivo važu Milanovićeve šanse i prognoziraju njegove naredne poteze, nama u ‘Neprijateljskoj propagandi’ za oko zapinje baš ova blentava Hasanbegovićeva optužba. Jer pitanje ionako nije je li mu Milanović zaista ukrao vizualni identitet. Pravo je pitanje: kakav je to identitet – pa makar i vizualni – koji ova dvojica uopće mogu jedan drugom ukrasti? Što je to što spaja uvjerenog desničara i umjerenog liberala, ljutog suverenista i pukog oportunista, jednog koji nas uvjerava da nije ustaša i drugog koji tumači da nije ljevičar? Odgovor se – jasno – piše crvenom, bijelom i plavom: dobrodošli u Hrvatsku, zemlju u kojoj je domoljublje postalo zamjena za politiku, pa i oni što se ni u čemu ne slažu na kraju samo njime raspolažu. Izvana, kao, država: iznutra samo niz dosadnih fraza, falsifikat i kopija.
Nagrade
S nacionalnog filmskog festivala u Puli odlaze oni koji stvaraju nacionalnu kinematografiju i filmsku kulturu: uoči ovogodišnjeg izdanja, prvo je Društvo hrvatskih filmskih redatelja objavilo da dodjelu Nagrade Fabijan Šovagović premješta u program Vukovarskog filmskog festivala, zatim je Hrvatsko društvo filmskih kritičara povuklo svoju nagradu Oktavijan, da bi se naposljetku Nagrada Vedran Šamanović – koju skupa s DHFR-om i HDFK-om dodjeljuju Hrvatski filmski savez i Društvo hrvatskih filmskih djelatnika – preselila u Split, na Festival mediteranskog filma. Društvo redatelja još je i povuklo svoje predstavnike iz tijela pulskog festivala, a članovima su savjetovali da tamo ne šalju svoje filmove: ove godine publika u Areni neće gledati ‘Zoru’ Dalibora Matanića ni ‘Terezu 37’ Danila Šerbedžije, pa centralni događaj ostaje premijera ‘Generala’ Antuna Vrdoljaka. Službeno obrazloženje DHFR-a govori o ‘nezadovoljavajućem odnosu Pulskog filmskog festivala prema hrvatskim filmskim autorima, stvaraocima i profesionalcima’, manje službeno tiče se reizbora Zlatka Vidačkovića, čijim radom veći dio filmske zajednice nije zadovoljan, na poziciju umjetničkog ravnatelja. ‘Podržavam sve tri odluke i želim im puno sreće s novim domaćinima, a Pulski festival ide dalje sa svojim vlastitim nagradama starim šest i pol desetljeća – Zlatnim Arenama’, Vidačković se ne uzbuđuje. Službeno priopćenje medijima poslala je i ravnateljica festivala Gordana Restović, jedan njegov dio citiramo točno onako kako smo ga dobili: ‘Pula je oduvijek bila nešto posebno i tradicionalno se oko nje diže prašina već desetljećima zbog ovog ili onog, ali poput rimske Arene stoljećima i ona na tom tragu već 66. godina postoji i vrlo je vjerojatno da će i dalje postojati. Sigurna sam da je izmještanje navedenih nagrada dobro jer su se na Puli stapale sa ostalima ali mi je zao dobitnika (…)’ Tu nedostaju neke točke, kvačice, padeži i zarezi, ali zato korporacijsko-komunikacijskog fraziranja i friziranja ima više nego dovoljno. Kao da je Pulu, skupa s režiserima i kritičarima, napustio i kompletan PR-tim. Šteta, trebat će im.
Fajteri
Ostajemo još kratko u Puli jer su u Areni – dva dana zaredom, na koncertima rasprodanima u točno dvije minute – svirali Foo Fighters. Prvi nastup završava baš nekako dok mi privodimo kraju ovaj tekst pa ne znamo ništa o tome kako je prošao, ali Daveu Grohlu i ekipi svejedno pišemo velike pohvale. Prihvatili su ponudu istarskih likovnjaka Aleksandra Živanova i Andree Rosar da im dizajniraju specijalne promo-plakate, tiskane u ograničenoj nakladi i prodavane uoči koncerta, a kompletna zarada – odlučio je bend – ide porodicama otpuštenih radnika Uljanika. Baš je uljanička varilačka maska centralni motiv Živanovljevog postera. Kao bonus, koncerti Fightersa bili su prvi u Hrvatskoj na kojima nisu razbacane hrpe jednokratne plastike jer se piće točilo u posebno dizajnirane, perive čaše: svaki posjetitelj dobio je svoju, napunio je onoliko puta koliko je htio i mogao, pa je na kraju odnio kući. Za Uljanik je, naravno, kasno, ni s planetom ne stojimo najbolje, ali na ovim stranicama uvijek podržavamo fajtere koji se bore na pravoj strani. Čak i onda kada su bitke izgubljene.
Lektira
Inicijativa ‘STOP neprimjerenoj lektiri!’ posljednja je šansa za spas čitalačkih navika naših školaraca: svaki put kada se oglase, djeca dobiju neodoljiv poriv da potraže poneku knjigu koja bi im inače promakla. ‘To su pedofilski, pornografski, morbidni, brutalno nasilni i ostali nastrani sadržaji’, upozoravaju iz inicijative u najnovijem medijskom istupu izvan okvira zdravog razuma. ‘Učenici se poistovjećuju s izgubljenim, buntovnim, ciničnim i bezosjećajnim likovima vulgarnog izražavanja, životinjskih nagona i morbidnih sklonosti…’ Koji normalan srednjoškolac i srednjoškolka neće nakon ovakve reklame baciti pogled na priče i romane Zorana Ferića, Olje Savičević Ivančević, Slavenke Drakulić, Kristiana Novaka, Harukija Murakamija i ostalih pisaca s ultrakonzervativne liste za lektirni odstrel? Nejasno je samo zašto bismo se zaustavili na njima. Jer evo kakve se još gadarije čitaju u školskim klupama: ‘Imam, evo, dvije kćeri s kojima još čovjek nije imao dodira: njih ću vam izvesti pa činite s njima što želite.’ (Postanak 19:8) Ili ovo: ‘A kad mu je pružila da jede, on je uhvati rukom i reče joj: ‘Dođi, sestro moja, lezi sa mnom! (…) Ali je on ne htjede poslušati, nego je svlada i silova je.’ (2. Samuelova 13: 11-14) A tek ovo: ‘Ohola se bludu odala, iako je meni pripadala, i uspaljivala se za ljubavnicima svojim, za Asircima, s kojima se zbližila (…) Bludničila je s njima, sve samim ljepotanima među sinovima asirskim, i okaljala se sa svima za kojima se uspaljivala…’ (Ezekijel 23: 5-7) Perverzije, promiskuitet, incest, pedofilija: sodoma i gomora! Ne, ozbiljno, Sodoma i Gomora: ‘Starija reče mlađoj: ‘Otac nam ostarje, a muža na zemlji nema da bude s nama, kako je običaj po svem svijetu. Hajdemo oca opiti vinom, pa s njime leći: tako ćemo s ocem očuvati potomstvo.’ One noći opiju oca vinom i starija ode te legne sa svojim ocem, a on nije znao kad je legla ni kad je ustala (…) Opiju oca vinom i one noći te mlađa ode i s njim legne, a on nije znao kad je legla ni kad je ustala. Tako obje Lotove kćeri zanesu s ocem.’ (Knjiga Postanka 19: 33-36) Njih je troje – Lota, stariju i mlađu – Jahve, usput, spasio iz Sodome i Gomore. Kakvu to poruku Svevišnji šalje našoj djeci? Dokad ćemo ih trovati Biblijom? Postaje li lektira primjerena samo onda kada je privjerena? Odgovore na ova i brojna druga pitanja očekujemo uskoro, jer inicijativa ‘STOP neprimjerenoj lektiri!’, kako stvari stoje, ne namjerava stati. Unaprijed se radujemo novim epizodama ludila.
