Teza Francisa Fukuyame o kraju povijesti koji je nastupio poslije 1989. godine s padom Berlinskog zida, krajem hladnog rata, rušenjem socijalističkih sustava i trijumfom liberalne demokracije – bila je neko vrijeme široko prihvaćena u javnoj sferi. Fukuyama i njegovi pristaše tvrdili su da liberalna demokracija nema alternative, a dokaze za to našli su u porazu komunističke utopije, žudnji istočnoeuropskih stanovnika za Zapadom i nestanku svake ideološke konkurencije.
Tridesetak godina kasnije bajka o kraju povijesti, svijetu bez zidova i postsocijalističkoj tranziciji kao periodu napretka (ne stagnacije i regresije) – koju su djeci komunizma pričali zapadni tutori dok su oni u nju iskreno vjerovali – više nije aktualna. Liberalna demokracija ne samo da je ugrožena, nego je donijela nove ekonomske nepravde i autokratske politike. Demokratska forma je možda zadovoljena, ali je deficit demokratskog sadržaja vidljiv posvuda. Populistički pokreti jačaju, retorika ljudskih prava se odbacuje, a s političkih se govornica proklamiraju ksenofobija, vladavina čvrste ruke i militarizam.
"Što se dogodilo" i "što ako smo pogriješili" u procjeni snage liberalne demokracije temeljna su pitanja koja postavljaju politolozi Ivan Krastev i Stephen Holmes u knjizi "Kraj doba oponašanja". Oni priznaju da su iluzije o kraju bipolarnog svijeta i novoj eri slobode bile i njihove privatne iluzije, pa prelaze na analizu uzroka i manifestacija "neliberalne i protudemokratske anarhije" koju živimo. Do te anarhije, po njima, došlo je uslijed forsiranja naracije o nepostojanju alternative i imperativa da se posvuda usvoje zapadne norme. Analiza se tako temelji na ideji oponašanja, pri čemu se jedna psihološko-filozofska kategorija prenosi u sferu realne politike i geostrateških odnosa. Takvo posuđivanje pojmovnog alata formiralo je lucidne i originalne uvide u suvremene političke strukture. Naime, odnos oponašatelja i oponašanoga nije idiličan; želja da se postane netko drugi često se preobražava u želju da ga se zamijeni i nadvlada. Kada se liberalna demokracija nakon 1989. ustoličila kao pobjednička ideologija, nastupio je val oponašanja, a potom i osjećanja podređenosti i ogorčenja te želje za supremacijom. Tako su stvoreni uvjeti za masovnu podršku nedemokratskim politikama koje, navodno, pružaju novu šansu i vraćaju naciji dostojanstvo.
Najvažniji doprinos psihologiji politike autori daju u mini studijama slučajeva u kojima se teorijski koncept prizemljuje u političkoj praksi. Najprije analiziraju imitatorske politike Srednje/Istočne Europe, posebno one Viktora Orbána i Jaroslawa Kaczynskog. Zanima ih kako je došlo do šokantnog obrata od želje da se živi "normalnim životom Zapada" do bijesa prema zapadnim regulama, od otvaranja prema svijetu do izolacionizma i nacionalizma. Zatim se prebacuju istočnije i istražuju model oponašanja u Putinovoj eri koji ima za cilj obnoviti ruski status supersile. Analiza je bogata i precizna, iako začinjena s nešto rusofobije, koja je inače čest sastojak prozapadne znanosti. I dok se u Rusiji oponašanje preobražava u "odmazdu", u Americi ono dobiva formu "razvlašćivanja". Naime, Putinova strategija bazira se na sarkastičnom imitiranju devijacija zapadnih politika, a Trumpova na intuitivnom prepoznavanju američke ugroženosti. Priča o političkim imitacijama završava u Kini koja je preuzela zapadne tehnologije, a zadržala vlastite društvene vrijednosti. Uspon Kine označava "kraj doba oponašanja" (ne kraj povijesti i ideologije) i novo geopolitičko pomicanje.
Svjetonazorom su Krastev i Holmes bliski današnjem neoliberalizmu matične europske struje, a njihova je optika zapadnocentrična. U knjizi zato nedostaje kritike politike Unije, ekonomskih nepravdi, neokolonijalizma, antimigracijskog raspoloženja koje se iskazuje i u Beču i Parizu. Uz to, analiza je komparativna, ali bazno jednosmjerna i ne uključuje punu interakciju između uzora i imitatora. Unatoč tim nedostacima, riječ je o jednoj od najvažnijih političkih studija objavljenih zadnjih godina u Hrvatskoj koju preporučujem svakako pročitati. Uostalom, knjige s kojima se sasvim slažemo i koje ne provociraju naša uvjerenja nisu ni vrijedne našeg vremena.
