Prije otprilike godinu dana napisala sam svoju prvu kolumnu za Nadu. Naslovila sam je "Strahu unatoč" i pisala sam o Lani Bastašić, ratu u Palestini, ideji da se ostane glasnim i u najgorim od najgorih vremena. Pisala o sam o strahu koji nas i u relativno normalnim uvjetima sve ušutka. Nisam se ni okrenula, i ta godina je iza mene ostavila čitavu jednu razorenu zemlju. Nije moja osobna borbica da nešto kažem mjerljiva s onim što se događalo na rubu našeg Mediterana, niti je neki sveopći ljudski doseg. Nije mjerljiva ni s onim što će doći nakon, nadam se, najavljenog kraja rata, i to privremenim primirjem od 42 dana startajući 19. siječnja 2025.  A doći će svašta, kako i za vrijeme svakog primirja dođe, kad se stavi povećalo iznad sravnjene zemlje.

Zemlju obično ne gradi onaj koji je rušio, to ostaje ljudima čije će glave izaći iz skloništa, šatora, privremenih nastambi, improviziranih rupa u zemlji iz kojih će osvanuti u pustoš kao da su nanovo rođeni, ali ovaj put sa spoznajom da su izašli u svijet koji im je iznio sve teze o svojoj manjkavosti. I što onda s tim? I nakon kraja rata u pravilu nema mira, nego bakćanje s ostacima rata.

Slijede godine svega što smo dosad vidjeli: raseljeni će se probati vratiti, neki će uspjeti, neki neće, nekima će povratak doći glave, neke će nemogućnost da se vrate dokusuriti. Ostat će i zemlja posijana kilometrima mina i raznih drugih neeksplodiranih ubojnih sredstava. Ostat će siromaštvo, ostat će pokušaji da se ishodi neka pravda, kakva takva, ostat će ideja da se radi na pomirenju, ali vidjela sam već te usijane glave koje zlo uzbuđuje, nakon što, kao i po sve nas, smrt dođe i po njih, zlo koje ostave iza sebe stalno nekako tinja. Kao u žanru svih odgledanih hororaca, kad ubiješ najveće čudovište i odahneš, ono malo i sipeće negdje u nekom zakutku promakne ti i čini se nebitnim. Dobiješ se, poživiš neke godine, i sve krene ispočetka.

Rat nekako uvijek pokaže svoje zube i kad se mir već dobrano rasprostrani i sve se "vrati u normalu". Mir će raditi kako mir i inače radi – kroz sito i rešeto. Onaj koji kroz njih prođe, tek je taj preživio.

Teško mi je danas, za svojim pisaćim stolom, biti puna osjećaja nade i vjere u bolju budućnost. Dok nakucavam ova slova, čitam istovremeno o najavljenom primirju i od njegove najave, u najmanje 24 sata, doznam za 81 ubijenu osobu, od toga 21 dijete i 25 žena, i 188 ranjenih u izraelskim zračnim napadima. Čitam da je izraelska vojska pojačala napade od objave o dogovoru o primirju. Čitam i mislim se: đe će vam duša? Čitam i ne mogu se sravniti s vijestima i obećanjima.

U grču sam, jer mi je grč poznat i siguran teritorij, kao što je poznat svakome tko je u nekom trenutku svog života iskusio nešto dovoljno loše da se priveže iznutra i ne osjeća dok najgore ne prođe. Čekam ustvari, kao i mnogi od nas, ne prvi dan primirja od najavljena 42 dana, nego četrdeset i treći dan. Onda i četrdeset i četvrti, četrdeset i peti, dok se sve ne pretvori u dva mjeseca, tri, pet, godinu dana, tri godine, pet godina, deset… Dok se sve ne pretoči u stvarnost dovoljno podnošljivu da je svaka ljudska sudbina može izdržati. Dotad, treba pisati, govoriti, obazrivo ispunjavati svoju dužnost.

***

Kad me vijesti sataru, onda čitam nešto drugo, ili dumskrolam do besvijesti, kao da tražim dokaz o onome što znam jer sam "hoću Internet" generacija - da je virtualni svijet bačva bez dna. U toj bačvi, negdje između svih efemerija dana, naiđem i na neke kolege i pjesnike koji puno bolje od mene mogu artikulirati stvari, pogotovo kad me strefi gore spomenuti grč. Nije mi u naravi biti loše naravi, niti lošeg raspoloženja, pa ću kolumnu završiti već po njezinoj sredini. S jednom pjesmom i jednim dijelom intervjua Mosada Abu Tohe za The Creative Independent, palestinskog pjesnika koji je uspio izaći iz okupirane Palestine, i koji otad neumorno piše pjesme. Zašto i kako:

"Mislim da je poezija jedna od najuspješnijih književnih vrsta kroz koju netko može opisati užase rata. Ne mogu zamisliti slikara kako slika nešto o ratu ovih dana. Ne mogu zamisliti da netko piše roman o ratu ovih dana. Ali kad je u pitanju poezija, jer poezija svjedoči o iskustvu i osjećajima, brzi smo. Mislim, za napisati pjesmu treba mi pet ili deset minuta jer je ona tu. Treba joj tek olovka ili možda stol za početi i pisati.

Mislim da je poezija jedan od alata koji su izronili iz ruševina bombardiranog grada. Izrael ne ubija samo kuće ili susjedstva, ubijaju grad kao takav. Jer kad pogledate Gazu, ne izgleda kao grad. Izgleda poput groblja, zapravo. Poezija je tu najdirektniji način suočavanja s užasima rata i opsadom. (…)

I ti i ja smo dio ovoga svijeta. Nisu samo palestinski umjetnici oni koji bi trebali dokumentirati užas koji se događa u Gazi, nego svi. Ne samo umjetnici, nego svi, svi iz vanjskoga svijeta koji svjedoče ovome. Bilo da gledaju vijesti, fotografije, videa koja dolaze s bombardiranih mjesta. Svatko bi trebao promisliti o onome što vidi. Jer ne samo da boli mene koji sam Palestinac, nego su i svi koji gledaju također u boli. I tu dolazimo do njihova dijela. Svi iz vanjskoga svijeta trebaju biti dio ovoga trenutka. Jer ovaj napad nije samo napad protiv palestinskog naroda, to je napad na ljude koji palestinske živote smatraju vrijednima. (…)

Nada je u činjenici da smo tu i da se oko nas događaju stvari koje žele da rastemo. Kad vidim tisuće, stotine tisuća i milijuna ljudi koji izlaze na ulice i traže prestanak rata, u tome vidim nadu. Jer to su mlađe generacije koje će, nadam se, voditi svijet za 10, 15 ili 20 godina.

Ljudi koji izlaze na ulice i koji na njima kampiraju daju mi nadu jer gledaju povijesti ravno u oči. Ne čitaju o onome što je prošlo. Ne, oni svjedoče sadašnjosti. Tako da mi nadu daje ta generacija. I nadu mi daje činjenica da Palestinci vole život. Mogu govoriti o svome ocu koji je posadio neke biljke u našem bombardiranom vrtu, pa jede balancanu, papriku, kupus. Mislim, sadimo nadu uz ruševine naših bombardiranih kuća. Palestinci nastavljaju sa sadnjom. I to je meni nada. Nastavljaju sadnju nade uz bombardirane zgrade. To je meni nada."

 

Moj sin baca prekrivač preko moje kćeri

Noću, kod kuće, sjedimo na podu,

blizu jedan drugome i

daleko od prozora i crvenih

svjetala bombi. Naša leđa udaraju o zidove

kad god se kuća zatrese.

Buljimo jedni drugima u lica,

preplašeni a sretni jer imamo sreće,

jer su nam životi ovoga puta pošteđeni.

Zidovi se bude iz nepostojana sna.

Mušice se roje oko jedine upaljene plafonjere

zbog topline u hladnoj noći,

hladnoj osim kad projektil udari

i zagrije kuće i ceste i stabla,

i spali susjednu četvrt.

Svaki put kad čujemo bombu

da pada s F-16 ili F-35,

naši su životi u panici. Smrznuti

negdje između, zbunjeni

kamo da se otisnu:

prema groblju, bolnici

ili u noćnu moru.

Naši životi drže svoje treskave ruke

na svojim ručnim satovima,

prstiju spremnih da izvade baterije

ako i kad bude potrebno.

Moja četverogodišnja kćer Yaffa,

u svojoj roza haljini, čuje bombu

koja eksplodira. Diše duboko,

prekriva usta volanima s

haljine.

Yazzan, njezin petipolgodišnji brat,

grabi prekrivač ugrijan njegovim snenim tijelom.

Njime prekriva svoju sestru.

Sad se možeš sakriti, uvjerava je.

Moja žena Maram i ja, mi se molimo

da će magični prekrivač skriti sve kuće

od bombi i povesti nas na sigurno.

 

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.