Tko je bila Margareta Ringlin? Najkraće, nekadašnja zagrebačka vještica, čiji se pepeo još godine 1700. pomiješao sa zemljom današnjeg Tuškanca, gdje je bilo gradsko stratište. Njeno ime ostalo je zabilježeno u knjizi prof. Vladimira Bayera ‘Ugovor s đavlom’, ali samo kao kuriozitet. Kao primjer gdje su sve na tijelu vještica krvnici pronalazili đavlov pečat. Vještice, kao i većina ljudi onog doba, bile su nepismene. Zato je i ugovor s njima vrag ovjeravao pečatom na njihovoj živoj koži, a ne na papiru. ‘Ako traženje pečata nije urodilo plodom, okrivljenicu su torturom prisiljavali da oda gdje ga ima’, piše Bayer. ‘Margareta Ringlin izjavila je na žestokoj torturi da ima pečat pod jezikom i krvnik ga je odatle izrezao i zakletvom potvrdio da je pravi.’
Zašto baš pod jezikom? Autor se ne bavi tim pitanjem, iako je ono u slučaju o kojem govorimo i u vremenu u kojem živimo posebno važno. Što je inkvizitor od nje tražio? (Krvnik je obavljao samo manualni dio posla.) Najvažnije je pitanje bilo s kim je letjela na vještičji sabat i koga je tamo sve vidjela. Tražio je da denuncira svoje sumještanke, susjede i prijateljice. Tako funkcionira mehanizam svih lovova na vještice, sve do današnjih dana. Prokaži drugog i prebaci muke na njega. Moralni, rekli bismo kategorički imperativ te jednostavne Zagrepčanke, zahvaćene kolopletom straha i mržnje koji je odredio i njenu sudbinu, očito joj nije dozvolio da sudjeluje u toj mračnoj igri. Dok je mogla, Margareta Ringlin je trpjela žestoku torturu, a onda se dosjetila iznimno lucidnog rješenja. Dala si je odrezati jezik. Daljnje ispitivanje zaista više nije imalo nikakvog smisla.
Zašto su u 16., 17. pa i 18. stoljeću širom Europe plamtjele lomače na kojima se, prema raznim procjenama, zatvorio životni krug od nekoliko stotina tisuća, pa do preko milijun nesretnih žena? I zašto je odgovor posebno zanimljiv danas? Zato što je vrijeme u kojem živimo nevjerojatno slično ondašnjem, pa bi i sadašnji termin tranzicija odlično pristajao uz pojmove renesansa ili reformacija. Po želji i političkom opredjeljenju može ga se nazivati i vremenom revolucije ili kontrarevolucije. ‘Suvremeni svijet prepušten je trgovcima i đavolu!’ kaže engleski povjesničar James Froude, optužujući za to crkvu. Ta bi tvrdnja bila aktualna i prije 350 godina. A još nedavno silno popularni Erich Fromm piše da su ljudi renesanse izgubili ‘sigurnost i osjećaj pripadnosti, koji im je pružala srednjovjekovna društvena struktura’. Kako je nestajao feudalni poredak, masama se vladalo na nov način, nemilosrdno koristeći sva sredstva ‘od fizičkog mučenja do psihološkog manipuliranja’. ‘Ljudsku solidarnost s bližnjima – ili barem pripadnicima iste klase – zamijenio je cinično ravnodušni stav. Na druge se gledalo kao na objekte koje treba iskoristiti i s njima manipulirati, pa čak ih i nemilosrdno uništavati ako to pogoduje vlastitim interesima. Pojedinac je bio obuzet strastvenom egocentričnošću, nezasitnom pohlepom za moći i bogatstvom’, kaže Fromm.
Sve to aktualno je i u današnjem tranzicijskom društvu, kao što je bilo u vrijeme kad se gasio feudalizam, kad je nestajala zaštita gilda i cehova, kad je štibra zamijenila naturalnu rentu pa su gospodari (među kojima je crkva bila najveći) počeli od kmetova primati samo novac umjesto ječma, pšenice ili vina. U turbulentnim vremenima unesrećeni ljudi traže krivca i čvrstu ruku koja će ga obuzdati. Prema općem uvjerenju onog doba, sve je to moglo biti samo djelo đavla. A tko je njegov zastupnik? Tko je uvijek spreman da s njim tikve sadi i čarobira protiv susjeda, ali i Božjeg reda i poretka? Protiv države Božje. O tome nije trebalo mnogo razmišljati. Zar nije Eva u suradnji sa zmijom (vragom) dala Adamu jabuku? ‘Silo nečista…’, govorio je Matan svojoj ženi u ‘Prosjacima i sinovima’.
Možda bi tu ulogu i tada dobili drugi i drukčiji, da ih je bilo. Heretici su, međutim, uglavnom već bili poklani, a Židova je bilo premalo. S protestantima se ratovalo, ali oni su idejno ipak bili naši, a i sami su na sve strane spaljivali vještice. Europa je tada bila statična i slabo naseljena, pa je nakon velike epidemije kuge, kako se procjenjuje, imala samo oko 50 milijuna stanovnika. Žene su dakle bile idealno rješenje. Svatko ih je imao pri ruci, pa su se svi mogli uključiti u borbu protiv vraga. Na toj fronti bilo je branitelja skoro kao u današnjoj Hrvatskoj.
Sada grešnih jaraca ima koliko god treba, kako u tranzicijskim tako i u zemljama starog kapitalizma, u kojima se on u nedostatku konkurencije povampirio u obliku iz 19. stoljeća. Zato, a ne zbog navodne civiliziranosti, vještice danas mogu mirno raditi svoj posao, nastupati na lokalnim televizijama i oglašavati svoje čarobnjačke usluge. Ugovor s vragom, koji danas vodi na lomaču, sadrži druge i drukčije paragrafe, ali njihov su uzrok i cilj isti kao nekad. Tako si mnogi ljudi objašnjavaju zašto su ih zadesile sve te nesreće, koje su im sasvim izmijenile živote. Pritom pravi razlozi ostaju u dubokoj sjeni. Umjesto korporacijskog i bankarskog monopola, u bogatim europskim zemljama ulogu vještica dobivaju doseljenici, koji kradu radna mjesta, kvare vrijednosti na kojima počiva Europa i u svojim sirotinjskim getima planiraju terorističke pothvate. Kod nas ulogu vještičjeg sabata ima jugokomunistička zavjera, a nezaposlenost, blokade, ovrhe, siromaštvo, besperspektivnost, korupcija itd. po istoj su logici posljedica neprevladanog komunističkog mentaliteta. Fantomski Jugoslaveni i jugonostalgičari lete na sve strane šireći pakleni smrad sumpora. Šire se strah i mržnja koju on rađa. Za lomačama se otvoreno žudi. Na njima bi trebali završiti svi protivnici boga-nacije, a u prvom redu najvažnije skupine vještica. Zoran Pusić, Pupovac, pa onda i svi Srbi. Pa Vesna Pusić i ostali komunisti. Pa djeca komunista i partizana. Pa onda svi koje netko prokaže. Crkva opet ima vodeću ulogu. Za biskupa Vladu Košića, ustaška NDH je bila država Božja. Ali i on je više glasnogovornik nego vođa parade.
Ovih se dana opet spominju i stare zagrebačke vještice, ali samo u turističke svrhe. One su, inače, priznavale na mukama da su letjele na okupljanja i sastanke s vragom, koji su se održavali na raskršćima puteva ili kod vješala, a najčešće na nekoj planini. Popularne su bile Medvednica i Klek. Zašto daleki put do Kleka? Zato što se na sljedeća pitanja moglo reći kako su tamo bile neke nepoznate žene, kako nije bilo naših, a sve se i tako događalo u nekom čudnom svjetlu, u nekoj zoni sumraka u kojoj se slabo vidjelo i teško raspoznavalo. Moral Margarete Ringlin, očito, nije bio usamljen slučaj. Pa ipak, nikome nije palo na pamet da u poplavi spomenika postavi barem jednu ploču u znak sjećanja na nju i druge nesretne zagrebačke vještice. Bez toga, njihovo korištenje kao turističke atrakcije, vezano uz popularnost Marije Jurić Zagorke, što se sada dešava, samo je znak bezosjećajnosti vremena i pomanjkanja boljeg ukusa.
