Da nije velike ploče s neonskim natpisima, bila bi to samo jedna u nizu bijelih zgrada. Stojim ispred "pariškog hrama glazbe", kako su Olimpiju vazda opisivali naši mediji. Doduše, skoro pa isključivo onda kad su u njoj koncerte imali muzičari iz Hrvatske. Mnogi nakon rata nisu htjeli nastupati u Srbiji, ali su svi htjeli u Olimpiji!
Srećom pa šanse za šansonu te večeri nema. Velikim crvenim slovima iznad ulaza najavljuje se nastup Fever Ray. Pod tim se imenom krije Karin Dreijer iz Švedske, trenutno na europskoj turneji s novim albumom "Radical Romantics". Prije prvog samostalnog albuma "Fever Ray" 2009., Dreijer je s bratom Olofom činila legendarni elektronski pop duo The Knife. Ako nikad niste tijelo izvijugali kao glista nakon kiše na njihovu "Pass this on", jeste li uopće živjeli?
"Radical romantics" iz 2023. treći je samostalni album Fever Ray, nakon albuma "Plunge" iz 2017. Po jedan album u svakom desetljeću, jer puno je toga u životu što valja kroz muziku i izvan muzike proći i provući. Primjerice, to da se nakon albuma "Plunge" Karin razvela (hetero brak s dvoje djece) i autala kao nebinarna osoba. Za sebe su počeli koristiti zamjenicu "they", za koju u ovom tekstu koristim hrvatsku varijantu "oni". To je dosta manje sretno rješenje od engleskog i rodno nimalo neutralno, nek mi oproste Fever Ray, drugi ću put valjda pametnije.
U redu ispred Olimpije ćakula se uglavnom na francuskom, tu i tamo pokoja grupa ljudi priča na engleskom. I prije nego se otvore vrata dvorane, miris u zraku najavljuje alkohol i stolice od baršuna. Po odjevnim kombinacijama koje nosi većina posjetitelja to bi lako mogao biti i Berlin. Znam da ipak nije jer dvorana uzvicima odobravanja ispraća iransku elektro izvođačicu Uroish koja svoj nastup završava skandiranjem "Free Palestine". Uz Uroish, predgrupa Fever Ray je LSDXOXO, američki DJ čiji ghetto techno zvuk zadnjih godina za bazu ima baš tu nesretnu Njemačku.
Dok se nakon njegovog nastupa čeka da Fever Ray izađu na pozornicu, jedan stariji čovjek u dvorani lista neki časopis. Na licu nosi masku, na rukama plastične rukavice. Ljuljuškao se dok je LSDXOXO pjevao "ja sam bolesna kučka i volim nastran seks", a sad pažljivo motri modne reklame u časopisu. Na prve titraje plavog svjetla koje se s pozornice grana prema kraju dvorane, čovjek odmiče štivo.
"Prvo želim reći da mi je žao", odzvanjaju dvoranom početni stihovi pjesme "What they call us" s recentnog albuma. "Radical romantics" nije zapravo album o ljubavi, koliko o tome što činiti da bismo mogli voljeti. Sve sorte ljubavi kao voljenje – glagol, radnja, nešto što zahtijeva vrijeme i predanost. U video spotu za "What they call us" nezadovoljni uredski radnik/ca pokušava saznati nešto o ljubavi, ali matematički, kao da traži jednadžbu koja bi spriječila povrijeđenost. Nema od toga vajde.
Na pozornici Olimpije Fever Ray blago drhtavim glasom pitaju "mogu li te držati samo minutu?". Sjajne prateće pjevačice doprinose nadrealnom zvuku, oštrici ranjivosti koja sjecka zrak. Fever Ray imaju osebujan glas, glas koji zvuči i muški i ženski, a opet ni muški ni ženski. Naglasci su nepredvidivi, vokalne krivulje ekscentrične, sve je porozno, kao da dolazi iz nekog drugog svemira. Teško je povjerovati da ljudsko biće umije tako pjevati, da se ne radi o podvali tehnologije, da je u pitanju tijelo, a ne maestralna mašinerija.
Prije šest godina Fever Ray su s albumom "Plunge" gostovali u Beču. Na pozornici hale u Gasometru enturaž od šest muzičara/ki izgledao je kao okupljanje sotonskih klaunova koji su se u penziji odlučili baviti profesionalnim hrvanjem. Zastrašujuća muzika, ali i muzika na koju se pleše. "Plunge" je bio grozničav album nabijen žudnjom, u vrtoglavo plesnim pjesmama poput "To the moon and back" ekstatično se dahtalo stihove "želim ti proći prstima po pički!" Tog se bečkog koncerta prisjećam dok gledam kako Fever Ray izvode "To the moon and back" na pariškoj pozornici. Seksualna razigranost i dalje je prisutna, ali nastup čitavog kolektiva mirniji je, manje histeričan.
U bijelom odijelu, s kratkom kosom zalizanom i par čuperaka gelom oblikovanih u male đavolje rogove, Fever Ray izgledaju kao gušter iz kasino kluba. Minimalna su i blago senzualna kretanja tijela naprijed i nazad, a pred kraj pjesme bacaju par ruža prema publici. Crvena svjetla zatim obliju dvoranu na pjesmu "Shiver" (uz ponavljanje stihova "i samo želim drhtati"), na koju se nježno njišu i prateće pjevačice i muzičarke na bubnjevima i klavijaturama.
Na prethodnom se albumu radikalnost činila kao imperativ, hvatanje za ideju slobode bilo je gotovo nesnosno euforično. Fever Ray ovoga puta ne forsiraju, a s time dolazi i prostor za uranjanje u ranjivost, prihvaćanje neizbježnih gubitaka i poraza. Opipljiva je spoznaja da se može i zastati s jakim, teškim emocijama, čak i ako vam je prvi instinkt pobjeći, pretući nekoga, pojebati nekoga, nadrogirati se – učiniti bilo što da malo ublažite bol. Publika je itekako izložena toj spoznaji, pa svi djeluju ganuto. Ljudi smo, jebote! Ustaje se iz crvenih stolica, pleše, podižu pesnice.
Poniranje u mračnije dijelove sebe (i sistema) na novom je albumu najeksplicitnije u pjesmi "Even it out", za čiji su aranžman zaslužni stari crnjaci Trent Reznor i Atticus Ross. Pjesma je napisana iz perspektive roditelja koji zamišlja osvetu za svoje dijete koje je maltretirano u školi. U pratećem video spotu drag queen matrijarh otima klinca zlostavljača, kopa grob kako bi ga živog zakopao i na kraju se na taj grob popiša. "U stvarnom životu, kada vaše dijete bude maltretirano, pokušavate učiniti sve što je moguće, ali ostajete unutar onoga što je legalno. A sistem još uvijek ne funkcionira tako dobro. U umjetnosti možete istraživati svoje osjećaje, odvesti stvari malo dalje. Zato što pokušavate vratiti samopoštovanje kada vam je učinjena nepravda", kazali su o "Even it out" Fever Ray u jednom intervju. Još od The Knifea, muzika je za Dreijer nešto što vas malo pridrži za ruku dok radite na političkim promjenama.
Na tom tragu – nisu Fever Ray ludi jer pjevaju o tome kako bi priklali nekog klinca, lud je sistem koji dovede do toga da netko poželi priklati nekog klinca (iako to naravno u stvarnom životu neće napraviti, jer i dalje uvažava i dio vlastite odgovornosti). "Cut, cut, cut, cut, cut, cut, cut, cut, cut, cut, cut, cut, cut, cut, cut", odzvanja čitavom dvoranom, a bijela svjetla bičuju pozornicu dok Fever Ray i prateće pjevačice drže ruke visoko dignute u zraku. Prerezati se mora i vlastiti nagon prema ludilu.
Prije petnaest godina Dreijer je debitirala u potpunom mraku, u teškim ogrtačima koji su joj zaklanjali lice pjevala je o mučnoj klaustrofobičnosti majčinstva. Prvi je album Fever Ray svijet tableta za pranje posuđa i betonskih zidova među kojima se ne spava mjesecima, prozaičnih, ali neostvarenih želja poput one izrečene u pjesmi "Triangle walks": "Mogu li svratiti? Trebam se odmoriti, malo nasmijati". Nepopularna pitanja i opažanja o roditeljstvu Fever Ray pionirski nam postavljaju posljednjih petnaest godina.
Politička dosljednost evidentna je i u tome s kime i kako surađuju. I na ovoj turneji radi se o kolektivu žena i nebinarnih svirača, plesača, tehničara – od sjajne bubnjarice Romarne Campbell i Sarah Landau koja stoji iza genijalnog dizajna svjetla, do vrsne kostimografkinje Anne Ulfung Arnbom. Sve su one i oni zaslužni za činjenicu da koncert Fever Ray nije svirka uživo, nego istančano promišljeni, pulsirajući trodimenzionalni šou. A u njemu, na pragu pedesete, Fever Ray su spremni za istinske isprike i pitanja poput "mogu li ti vjerovati?", upućena podjednako ogoljeno i odgovorno sebi, koliko i drugima.
Prije šest sam godina nakon koncerta po smrznutom Beču hodala satima, čekajući prvi jutarnji autobus za Zagreb. Maničnim muzičkim trzajima u ušima zorom su se pridružili glasovi gastarbajtera na kolodvoru. Jedna je žena govorila da nema para da pokopa sestru u pristojnoj kapsi. Po izlasku iz Olimpije, razvaljene se duše spuštam u pariški metro, a u njemu duva hladan zrak i spavaju beskućnici. "Ova zemlja čini jebanje teškim, to nije način da me se voli", čujem i dalje kako pjevaju Fever Ray.
