Američki časopis Time za "osobu godine" 2021. odabrao je najbogatijeg čovjeka na svijetu – Elona Muska. Iako ovaj tradicionalni izbor, koji obično izazove veliku pažnju svjetskih medija, ne podrazumijeva i potporu izabranoj osobi i njezinim stavovima, Musk je kao osoba godine ipak potaknuo brojne negativne komentare.
Svoju karijeru započeo je kasnih 1990-ih, privlačeći investitore za rane online servise, uključujući preteču sistema za internetsko plaćanje PayPal koju je kasnije prodao za više od sto miliona dolara. Ranih 2000-ih odigrao je ulogu u privlačenju investicija u Tesla motors, a kasnije je od njenih osnivača i preuzeo firmu danas najpoznatiju po proizvodnji električnih automobila i baterija. Firma SpaceX nastala je u isto vrijeme u svrhu ispunjavanja Muskovog djetinjastog maštanja o kolonizaciji Marsa, a danas opskrbljuje američku NASA-u određenom opremom, uključujući rakete za lansiranje tereta i posada.
Ova postignuća omogućila su Musku da se uspješno brendira kao poduzetnički i tehnološki genije, odnosno oličenje individualnog uspjeha. Kritičari će, međutim, s pravom prigovoriti kako je njegovom poslovnom uspjehu znatno doprinijela činjenica da je sin južnoafričkog milionera iz vremena aparthejda koji je, prema nekim izvještajima, bio i vlasnik rudnika dijamanata. Uspjesi njegovih internetskih projekata manje su, prigovara se, posljedica Muskovog genija, a više njegove uloge u osiguravanju investitora. Iako je SpaceX doista prva privatna firma koja je postigla uspješna lansiranja i povratke iz svemira, to nije postignuto u konkurenciji s državnom NASA-om.
Riječ je o posljedici političke odluke američke vlade da dio poslova u istraživanju svemira outsourcea privatnim kompanijama. Također, iako je Tesla formalno najvrednija automobilska kompanija na svijetu, to je primarno posljedica spekulativnih ulaganja, a ne broja proizvedenih automobila. Njegove ostale bezbrojne kompanije, uključujući i nikad napušteni plan kolonizacije Marsa, uglavnom su u fazi obećanja čija efikasnost i korisnost tek treba biti dokazana.
Megalomanija i mesijanski kompleks, doduše, Muska osobito ne izdvajaju od brojnih drugih ekscentričnih milijardera, ali inzistiranjem na promoviranju kontroverznih stavova – osobito putem Twittera – uspio je zaraditi titulu poduzetničkog Trumpa. Usto što na toj društvenoj mreži milionima vjernih pratitelja i obožavatelja povremeno prenosi vlastito defeciranje, Musk se osobito istaknuo promoviranjem teorija o bezopasnosti Covida, praćenih pritiskom na vlastite radnike da se ne izoliraju u jeku pandemijskog vala.
Musk je i van Twittera prozivan zbog zlostavljanja radnika, prije svega nepredvidivim dijeljenjem iznenadnih otkaza i verbalnim napadima, povrh toga što isplaćuje manje plaće od konkurencije i što prijetnjama sprečava organiziranje sindikata u svojim tvornicama. Sličnu osjetljivost za socijalna pitanja pokazuje i stalnim prigovorima zbog obaveze da plati porez, iako mu američki zakoni, kao i drugim milijarderima, omogućavaju da ga plati po nižoj stopi nego "obični" radnici.
Musk je svakako kontroverzna ličnost, no zaključiti da ne zaslužuje biti osobe godine ipak bi značilo precijeniti Timeov izbor. Prva osoba koja je ponijela tu titulu bio je avijatičar i nacistički simpatizer Charles Lindbergh, a slijedio ga je jedan od prvih automobilskih tajkuna Walter Chrysler, koji je svoje bogatstvo doduše doista stekao svojim radom. Iako su kasnije osobe godine često bili državnici, uglavnom američki, još 1999. na naslovnici je osvanuo Jeff Bezos, Muskov današnji rival za kojeg vrijede gotovo sve kritike koje se upućuju i Musku.
Unatoč nelagodi mnogih zbog priznanja koje Musk dobiva, njegov odabir za osobu godine nije ni neočekivan ni neobičan. On možda jest nezreli multimilijarder s mesijanskim kompleksom i kultnom sljedbom, kao i obilati korisnik državnih subvencija koji koristi vidljivost da zahtjeva manje društvene odgovornosti i pravde – bilo da se radi o plaćanju poreza ili zaštiti od Covida. Ali ima li baš zato ikoga tko bolje utjelovljuje duh vremena?
