Krajem kolovoza i početkom rujna u Laubi je održano tradicionalno gostovanje motovunskog festivala u Zagrebu, a među prikazanim filmovima bio je i onaj pobjednički, dobitnik Propelera Motovuna, "Ratni konj". Riječ je o debitantskom ostvarenju redateljica, scenaristica i producentica Riley Keough i Gine Gammell, od kojih je prvospomenuta daleko poznatija. Riley je unuka Elvisa Presleyja, poznati model i glumica s četrdesetak uloga, od kojih se posebno pamti ona mlade seksipilne alter-menadžerice putujuće skupine još mlađih prodavača magazinskih pretplata u sjajnom filmu Andree Arnold "American Honey". Upravo snimajući taj film, Riley se u indijanskom rezervatu Pine Ridge u Južnoj Dakoti upoznala i sprijateljila s dvojicom pripadnika Lakota (uz Dakote jedne od dviju glavnih etničkih skupina naroda koji se na našim prostorima naziva Sijuksi), Franklinom Siouxom Bobom i Billom Reddyjem, te je s njima počela (scenaristički) razvijati projekt o životu u rezervatu, kažu najsiromašnijem u Americi. Projekt je bio neka vrsta komunalnog pothvata, o čemu možda najbolje svjedoči činjenica da je gotovo 40 ljudi potpisano kao producenti, a veliku većinu uloga, uključujući dvije glavne, tumačili su naturščici.
"War Pony" narativno je koncipiran kao paralelno nizanje dviju fabularnih linija – jedna prati mladog Billa (Jojo Bapteise Whiting), a druga još mlađeg Mathoa (LaDainian Crazy Thunder, tj. Ludi Grom). Bill je u kasnim tinejdžerskim ili ranim dvadesetim godinama, ima već dvoje djece s dvije različite djevojke (s prvom je prekinuo i u lošim je odnosima, s drugom želi nastaviti ljubavni odnos, čemu ona i jest i nije sklona), i vrlo je poduzetan. Pokušava ušićariti nešto gdje god mu se pruži prilika, a trenutačni mu je "projekt" kupovina pudlice i prodaja njezinih budućih štenaca koji dobro kotiraju na tržištu. U međuvremenu se zaposli kod lokalnog bjelačkog poduzetnika, i kao radnik u njegovim peradarskim pogonima i kao ispomoć na njegovu privatnom imanju, ali, dojam je, ponajprije kao vozač bijelčevih ljubavnica, mladih Indijanki iz rezervata, za koje poduzetnikova supruga, čini se naklonjena Billu, zna, ali šuti o njima. S druge strane Matho je dječak na početku puberteta, ima dvanaestak godina, sin je mladog lokalnog preprodavača droge čijim tragom želi krenuti. Zagleda se u djevojčicu vršnjakinju koja mu uzvraća naklonost, ali se distancira od njega kad sazna da po školi dila narkotike. To odbijanje izazove u Mathou ružnu (seksističku) verbalnu reakciju, no koji trenutak poslije ispriča se za ono što je rekao, i ta je scena reprezentativna za njegov karakter – s jedne je strane uporan i moglo bi se čak reći beskrupulozan u nastojanju da si osigura bolju egzistenciju kriminalom, dok s druge ima u njemu neke nježnosti i potencijala za nešto bolje.
Dvije priče i dva protagonista spojit će se pri kraju filma kreiranog realističko-dokumentarističkim oblikovanjem, znatnim dijelom po principu tzv. kriški života, uz svojevrsni lajtmotivski touch nadrealnog – kroz začudno pojavljivanje bizona kao ikone nativne, indijanske Amerike koju su na rub uništenja doveli bijeli doseljenici/osvajači. Keough i Gammell suvereno vladaju izabranom poetikom, umješno kombinirajući "kriške života" i natruhe dramatičnosti, narativnu razlivenost i (stanovitu) napetost, naposljetku ne upavši u zamku traženja kulminacije pod svaku cijenu i tragičnog razrješenja kao česte dramaturške navade. Možda je poetičnost ovog filma suviše prigušena, osobito u usporedbi s "Pjesmama koje me je učio moj brat", ranijeg ostvarenja Chloé Zhao o mladim Indijancima današnjice, međutim svakako je riječ o dojmljivom radu koji nije slučajno ove godine u Cannesu nagrađen Zlatnom kamerom za najbolji prvijenac.
