Nema hrvatske nafte, hrvatske vode, hrvatskih plaža – one su samo teza koju žele komunicirati neki pojedinci naspram ove tržišne ekonomije jedne moderne malene zemlje. Otprilike tako glasi misao Tomislava Ćorića, ministra gospodarstva koji je prošli tjedan komentirao određene izjave u kontekstu domaće nafte i plina te stanja na otvorenom tržištu. No koncentrirat ćemo se na dio priče o tome čega nema i čega ima. Naime, ima koncesijâ, pa javni budžet dobiva stanovitu naknadu, ali to su ustvari tržišni resursi, sva ta prirodna dobra, i načelno su na prodaju bilo kome, tj. na guranje u komercijalnu funkciju.
U perspektivi, Hrvatska je kompletna u najmu, nešto kao zemlja pod rentom. Totalna rasprodaja ne samo da traje odavno, nego se zahuktava fleksibilizacijom pripadajuće regulative. Tako su trebale skončati i autoceste, željeznice, elektroprivreda, ali su krupnije otimačine ponekad ipak u stanju razljutiti mase i potaknuti opću mobilizaciju. Ako netko pak vjeruje da trajno koncesioniranje dobara nije faktična privatizacija, bolje je da digne ruke od ovog članka. Također, oni koji misle da makar naše financije imaju adekvatnu korist od koncesioniranja tolikih naftnih i plinskih polja ili hotelskih kupališta, a ne prenisku naknadu uz koju ide okolišna inspekcija naklona kapitalu.
Pa, sad kad smo ostali bez tragično nedotupavnih, spomenimo i podatak navođen u javnosti povodom Ćorićeva istupa: prije dva desetljeća pokrivali smo 70 posto potreba vlastitim plinom, a danas smo na 30 posto. To je naročito značajno u momentu globalne energetske krize i vrtoglavog poskupljenja goriva. No hrvatske nafte i plina nema zato što su usmjereni na stjecanje profita biranih pojedinaca, a ne što su propali i od Ine dublje u zemlju i valjda izbili na antipodalnoj točki globusa. Zalihe nisu preiscrpljene, ali se ugljikovodici odvlače iz Hrvatske po svaku cijenu, tako i onu koja ne mari za krizu.
Tomislav Ćorić, kojeg su po tom pitanju već komentirali razni autori, međutim, ukazao nam je na još ponešto – stvarni sadržaj nacionalnog identiteta i suvereniteta. Kad se jednoj Hrvatskoj oduzmu rudna blaga i vode i obala, što točno ostaje? Nije tajna, ima svega: grb, nogometna reprezentacija, sjenka kune na euru, možda čak i stara dubrovačka književnost. Ili bez nogometa, znamo li da je i reprezentacija povrgnuta izvjesnoj kliki. No dosad su nam o tome liberalni, protržišni opinionmejkeri uglavnom šutjeli, dok ovaj političar nije izgubio strpljenje i prozborio neopozivim poslovnim rječnikom.
Povrh svega, ovih dana je Ćorića priklopila optužba za pogodovanje investitorima u aferi oko vjetroelektrane Krš-Pađene. O tome je USKOK-u progovorio njegov bivši pomoćnik, što znači da ni ministar nije imun na mogućnost realizacije iznimnog privatnog utrška. Kako bi i bio kad zna kontratezu da nema hrvatskog vjetra, samo kupoprodajnog.
Posrijedi je zapravo tipična slika europeriferijske državice u modernom slobodnotržišnom okruženju, ni po čemu specijalno namijenjena Hrvatskoj, ali ovdje sjajno podržana. Nema ni Hrvatske ni sličnih, dakle, nego postoje jedino projekcije na etničko-simboličkoj razini. Nacija je prikaza, olupina od utjehe za obespravljene i pokorene mase.
I nije to tako loše, ovo razračunavanje s nacionalnim, koliko zaključak da nema lokalne zajednice generalno, jer ova pretpostavljena nema kontrolu nad zajedničkim vrijednostima. Trebao se samo naći dovoljno ciničan komprador da nam to ispljune u oči. Ako potom ne vidimo dobro, dok štedimo za skuplji ogrjev i vodu, bar nemojmo reći da smo prečuli.
