Hrvatska vlada zaboravila je pohvaliti se viješću koju je objavila samo Zelena akcija, naime da je prije par tjedana Europska komisija odbila financirati dogradnju LNG-terminala kod Omišlja na Krku. Da budemo precizniji, ta investicija jednostavno nije uvrštena na popis Projekata od javnog interesa (PCI), s objašnjenjem da Hrvatskoj ne treba više plina, odnosno terminala za prihvat i slanje dalje. Nije joj trebalo ni ovoliko, kao što smo pisali nekoliko puta uoči gradnje sadašnjeg objekta, ali je o tome odlučivala viša politička sila.
Aktualni kapacitet prihvata 2,6 milijardi kubičnih metara plina godišnje odnosi se na plutajuću jedinicu, tj. namjenski brod koji komprimirani tekući metan, dovezen morskim putem iz Sjedinjenih Država ili arapskih zemalja, vraća u izvorno plinovito stanje za daljnji transport cjevovodima i krajnju upotrebu. Dogradnja bi podrazumijevala kopneni pogon s ponešto skladišnog prostora, te kapacitet od 4,4 milijarde kubika.
Nije posve jasno što bi Hrvatska činila s tolikim plinom, ako se prisjetimo koliko je teškoća imala s rasprodajom postojećeg nevelikog kapaciteta. Štoviše, dugo se vladina agencija mučila da rasproda propisani minimum od 1,5 milijardu kubika, pri čemu je dio toga država morala prodati ustvari sama sebi. Ostatak je iznajmljen partnerima kao što je Mađarska, ali manje zato što bi joj to zaista trebalo, a više zbog cjenkanja s Rusijom, glavnim dobavljačem plina za najveći dio Europe.
LNG iliti ukapljeni plin nema cijenu konkurentnu onoj ruskoga u plinovodima, mada je Washington zapeo da ga nametne Europi kao bar djelomičnu alternativu. To nije uspio s npr. Njemačkom, ali je po europskoj obali zadnjih godina svejedno osvanuo niz terminala poput krčkog. Amerika je tako silom povratila dio izgubljene ravnoteže na svjetskom tržištu energenata i političkog utjecaja. Europa je navodno dobila makar poziciju u kojoj neće biti jednostrano ucjenjivana isporukom goriva. Hrvatska je povrh toga dobila tobožnju naklonost Amerike, a uložila je oko 130 milijuna eura za gradnju terminala.
Gotovo jednako toliko platila je za nj Europska unija, pa odustala od još besmislenijeg i skupljeg njegova proširenja na kopnu. Rusi su nastavili povoljnije opskrbljivati Europu koja pomalo već zaboravlja da se ionako htjela što prije riješiti ugljikovodika u korist obnovljivih izvora. Dok to ne dočekamo, plašiti se tek da se Vlada ne bi iz nekog dubokoumnog i strateškog političkog razloga odlučila na samostalno financiranje kopnenog LNG-terminala.
