Nova orijentacija Hrvatske u istraživanju i eksploataciji nafte i plina, s kraja prošlog desetljeća, jest širenje tih aktivnosti. Dotad je ugljikovodike iz podzemlja crpila samo Ina, pored stranih kompanija na Jadranu, a zatim je i golema većina kopna ponuđena svima koji u tome nalaze interes. Ovom prilikom zanemarit ćemo glavninu prigovora upućenih na tu činjenicu iz ekološkog aspekta. Ostat ćemo samo na jednom: u posljednje vrijeme se i u RH tematizira rizik od izazivanja potresa određenim metodama izvlačenja plina na površinu, recimo, Banije.
Upravo seizmički rizik te vrste ponukao nas je prije nepunih godinu i pol da u ovim novinama upozorimo na alarmantnu netransparentnost jedne odluke Vlade o daljnjem poslovanju nekoliko domaćih i stranih naftnih te plinskih kompanija u širim depresijama rijeka Save i Drave. Naravno, nitko nije trznuo na to ni najmanje, pa ni kad je zatim potkraj ožujka Zagreb i okolicu razdrmao onaj prvi u seriji potresa koji do danas uporno šire jad i užas po čitavome tom dijelu središnje Hrvatske, na potezu od slovenske do bosanskohercegovačke granice.
Jasno smo skrenuli pažnju na mogućnost proboja sumnjivih praksi dotičnih kompanija u tim krajevima, te potencijalno ugrožavanje tektoničke stabilnosti niza pripadajućih županija. No svega četiri dana nakon zagrebačkog potresa Vlada je potpisala i ugovore temeljem spomenute odluke iz 2019. godine. Danas pak nitko ne zna s iole dostatnom sigurnošću je li možda netko već bio prekoračio crtu prije nego što se potres zbio i na Baniji, a indicija ne nedostaje. I to veoma zavodljivih i sugestivnih, toliko da su se prvi iz letargije prenuli poneki dežurni teoretičari urota te uz njih brižni hrvatski suverenisti. Zemljotresna se opasnost dakle ne odnosi samo na fizičku statiku i dinamiku, nego i na društvenu i sociopsihološku.
Elem, ugovorima sklopljenim proljetos savska dolina između Slovenije i donjeg toka Kupe dodijeljena je kompaniji Aspect Croatia Kft., a dio Moslavine i Banije stavljen je na raspolaganje kompaniji Vermilion, uz dodatne zone uz Dravu za Inu. Naftne kompanije i nepronični poslovni sporazumi pa – reklo bi se pop-kulturno – što može poći po zlu?
Svašta, mada ne treba inzistirati na tezi da već jest, ali pogledajmo najprije o kakvoj je problematici riječ u tehničkom i tehnološkom smislu. Sporna je isključivo metoda tzv. frakiranja ili frakturiranja (eng. fracking) kojom se za izvlačenje plina, zadržanog u kapilarnim pukotinama stijena na velikim dubinama, koristi podizanje pritiska u tim slojevima. To se postiže visokotlačnim upumpavanjem pijeska i slojne vode, dobivene iz istih dubina u prethodnim fazama eksploatacije, dok je plina bilo dosta i u prostorima širim od spomenutih pukotina. Povišeni tlak izaziva pucanje stijena, pa se ostatak plina oslobađa i automatski diže prema površini tj. području nižeg pritiska. No postoje različiti intenziteti frakturiranja, o čemu se u ovoj zemlji počelo govoriti tek nedavno i to na poticaj sa zapada EU-a, gdje se uznemirenost zbog seizmičkih posljedica takve metode raširila već odavno.
Nije svejedno, drugim riječima, jesmo li u zemlju ubrizgali, za postupka lomljenja stijena – odnosno "hidrauličkog stimuliranja", kao što kažu naftaši – nekoliko tisuća kubnih metara vode, uz proporcionalnu količinu pijeska, ili nekoliko desetaka tisuća kubika. Također, nije svejedno izvodi li se čitava operacija na par kilometara dubine, gdje smo još uvijek u stanju izazvati promjene koje će se odraziti na površini, ili u puno dubljim te inertnijim slojevima. Te navodno ključne razlike utječu na Vladine odluke o dopuštenim postupcima u RH, ali količinska ograničenja za intenzitet frakturiranja ovdje se tek uvode. Dosad se moglo raditi kako se htjelo, barem što se tiče zakona i ostalih propisa koji reguliraju tu branšu.
Tome treba dodati kako problematično mijenjanje podzemnog krajolika ne nastaje prilikom samog početnog frakturiranja, nego zbog naknadnog deponiranja ogromnih količina slojne vode i pijeska koji se u međuvremenu prikupio na površini. Naftaši imaju obavezu vratiti taj materijal, ranije izvučen van, jer je riječ o fluidu prezasićenom mineralima koji bi poremetili površinski kemijski sastav i ugrozili ekosustav. Ina je metodu hidrauličkog frakturiranja, međutim, počela koristiti još sredinom prošlog stoljeća, ali u kudikamo manjem opsegu od onog kojem su pribjegli Amerikanci, kao i neke multinacionalne kompanije koje djeluju po svijetu. Ini takvo silovanje zemlje, uostalom, donedavno nije ni komercijalno bilo potrebno. No budući da ne znamo ništa o planovima i postupcima novijih vlasnika Ine, a državni se nadzor aktivnosti takvih kompanija svodi na alibi-protokole, pitanje je što se zaista čini u npr. Ininim poljima Vezišće, Žutica, Okoli, Stružec. Ako niste čuli za ta mjesta, kao ni mi, pogledajte malo detaljniju kartu područja između Ivanić Grada i Siska.
Na ponešto sitnijemu mjerilu već prepoznajemo razne topose iz iste ove tematike: Nizozemska, Engleska, Teksas, Filipini. To su samo neke od zemalja ili dijelovi drugih u kojima su enormni razmjeri frakturiranja izazvali ozbiljne potrese. U blizini nizozemskog Groningena, čiji su stanovnici već iscrpljeni od učestalih podrhtavanja tla, pojavila se upravo kompanija Vermilion koja je počela operirati i u Moslavini te na Baniji. Naftaška priča da frakturiranje može izazvati samo minorne površinske tremore na sjeveroistoku Nizozemske više ne prolazi.
Veliki broj manjih tako induciranih potresa zacijelo također može dovesti do nečega nepredvidivog ili bar nepredviđenog. Do sličnog je zaključka morala doći i Europska komisija kad je prije nekoliko godina eksplicitno ustvrdila kako postoji očita veza između eksploatacije plina i niza potresa u Nizozemskoj, inače ranije seizmički veoma pasivnoj. Tamo je u najmanju ruku ustanovljeno da se o toj vezi zna premalo da bi se moglo govoriti o iole prihvatljivoj sigurnosti pri frakturiranju, pa su eksploatacijska djelovanja najprije prorijeđena. Efekt je bio očekivan: podrhtavanja tla su također počela bivati rjeđa. A ponovno napominjemo da ovdje ne iznosimo sve ostale prigovore na frakturiranje koji se u pravilu navode prije potresa, npr. zagađenje podzemnih te izvorskih voda u površinskim slojevima tla. Kad se ima posla s naftnom i plinskom industrijom, ne smije se smetnuti s uma da je klasična energetika još uvijek globalno najmoćnija ekonomska grana, uz financijsku industriju.
Općenito, naftašima se ne može tek tako vjerovati, jer su i sami određeni pregolemim interesima oko kojih se vrti njihovo poslovanje. Prije par desetljeća su tako predlagali i tobože pouzdan način pohranjivanja smeća svih vrsta u napuštene bušotine, a onda je jedan profesor fizikalne kemije sa Sveučilišta u Zagrebu dokazao – srećom, u izravnom prijenosu Hrvatske televizije – da nemaju pojma o čemu govore. Prije svega o mogućnostima vertikalnih migracija tvari iz dubokog podzemlja i njihovu utjecaju na prirodu.
Realno, vjerojatnost da su posve neprimijećena i prešućena obimnija frakturiranja izazvala potrese na Baniji i kod Zagreba ipak nije velika. Pritom svejedno ne treba samo odmahivati rukom na usplahirenost onih koji u takvu umirujuću pretpostavku ni za živu glavu ne vjeruju, nego treba nekako preduprijediti buduće eventualne katastrofe. U protivnom će nam, umjesto naftaša, lekcije dijeliti jednako lažni proroci desnice, a bome i uvoditi političke redukcije uslijed razbuktale panike.
No zaokreta nema bez demokratizacije ekonomskih procesa, među koje spada i eksploatacija rudnih vrijednosti. Ako već ne prije recentnih potresa, sad je definitivno vrijeme da civilno-aktivistički i znanstveni krugovi zatraže podrobniji uvid u taj sektor. Ili se barem prestanimo stalno iščuđavati oko toga zašto nam se stalno i u svemu nesmiljeno izmiče tlo pod nogama.
